Svijetla budućnost Afrike se ne može ugroziti
Afrika koja se od 15.stoljeća do sada nije uspjela izvući iz ralja imperijalističkog kolonijalizma je kontinent čija je historija isprepletena patnjama. Nova geografska otkrića značila su početak velike patnje u Africi, bez obzira što se u mnogim historijskim knjigama to naivno opisuje kao “napor Evrope za bolje shvatanje svijeta“.
Okupacija Afrike od strane Zapada počela je na malom rtu koji se pruža u Atlanski okean kada je u Portugalu pomorsku školu otvorio sin portugalskog kralja Johna Prvog, Henry koji je poznat i pod nadimkom Moreplovac. Kroz klupe te škole prošli su moreplovci poput Vasco de Game, Kristofa Kolumba i Magellana, ali je ta škola iznjedrila i ljude koji su tragali za bogatstvom i koji su napravili prvu institucionalnu strukturu za kolonizaciju Afrike. Potrugalski moreplovac Bartolomeu Dias je 1487. godine “otkrio“ Rt Nade kojim je 11 godina kasnije prošao ka Indiji i Vasco de Gama, a upravo to se smatra prekretnicom za odnošenje afričkih bogatstava na Zapad.
Zanemarivši afričke narode i države nasuprot bogatstva koje je vidio u Africi, Zapad je brzo krenuo u porobljavanje i kolonijalizaciju tog kontinenta. Afrika, za koju se može reći da je bila kulturno bogata civilizacija, postala je predmet trgovine razvijenih zemalja. Kolonijalizatori su mnogo toga odnijeli, a malo šta ostavili u Africi. Prvo je Afrika bila izvor robova, pa materije i na kraju sa 19. vijekom postala predmet trgovine zemalja sa velikim apetitima. U tom periodu samo dvije afričke zemlje (Etiopija i Liberija) opstale su nezavisne, a na stolovima su ravnalom crtane granice Afrike u kojima su milioni Afrikanaca na svirep način izgubili živote. Kao što je napisao i francuski pisac Balzac da se “iza svakog velikog blaga krije neki zločin“, rast apetita onih koji su zakasnili u koloniziranju i strah njihovih prethodnika da bi mogli ostati bez zauzetog je na scenu u Africi iznjedrilo još veće tragedije i destrukcije.
– Neophodno promijeniti percepciju koja ugrožava imidž afričkih država
Iako je nakon Drugog svjetskog rata većina afričkih država stekla “političku nezavisnost“, situacija na tom kontinentu i imidž se nisu promijenili. Afrika je i dalje poprište građanskih ratova, terorizma, političke nestabilnosti i svih drugih oblika kriza. Nažalost, u tom začaranom krugu su i razvijene zemlje i međunarodne humanitarne organizacije sa svojim shvatanjem humanitarnosti. Kao nekad, tako i sad pozivi za pomoć iz cijele Afrike postali su stereotipna retorika i emocionalno nasilje u kojem se u prvi red ističu glad, siromaštvo i ljudska tragedija.
Poznato je da u Africi živi 15 posto svjetske populacije i da je to kontinent sa bogatim prirodnim resursima koje nema niti jedan drugi kontinent. Nafta, prirodni gas, rude zlata i dijamanata, šume, vode, morski plodovi, bogata flora i fauna. Klimatska raznovrsnost koja godišnje omogućava tri ili četiri berbe plodova i turistički potencijali su sve segmenti ogromnog bogatstva Afrike. S druge strane, razvijene zemlje posredstvom svojih institucija, medija i humanitarnih organizacija stalno Afriku predstavljaju kroz prizmu siromaštva i neimaštine i ustrajno kreiraju takvu vrstu imidža Afrike. Jasno je da se u prvi red ističu vijesti o terorističkim organizacijama Boko Haram, Al Shabaab ili Al Kaida, kao i vijesti o stalnim stradanjima i krizama u Africi.
Humanitarne krize nisu nešto što se dešava samo u Africi. Siromaštvo je uzrok smrti ljudi i u mnogim zemljama u razvoju, pa čak stotine hiljada beskućnika i nezaposlenih vode bitku za preživljavanje i u razvijenim zemljama. Čamci sa milionima civila koji bježe iz Jemena, Libije, Sirije i Iraka potopljeni su u Sredozemnom moru od strane pomorskih snaga razvijenih zemalja, a milioni izbjeglica gladni i žedni pokušavaju preživjeti na granicama i u kampovima u tim razvijenim zemalja. Ustvari, imidž koji se nameće Africi se u sličnoj verziji danas dešava u razvijenim zemljama. Međutim, pasivni stav međunarodne javnosti spram te drame dovodi do propitivanja iskrenosti u pogledu na ugrožene.
– Neki se žele dodatno obogatiti na afričkom siromaštvu
Dugogodišnje ustrajavanje u negativnom imidžu Afrike je stvorilo začarani krug i kada je riječ o humanitarnim aktivnostima. Afrika kao područje zarobljeno u siromaštvo i nesposobna da rješava svoje probleme predstavlja široko polje za aktivnosti međunarodnih humanitarnih organizacija. Fondovi koje te organizacije otvaraju privlače mnoge kompanije koje u svemu tom vide svoj interes. To samo po sebi nudi mogućnost bogaćenja sektora poput farmaceutske, prehrambene, tekstilne i transportne industrije. Mnoge te organizacije veći dio tih fondova troše za potrebe izmirivanja obaveza prema svom osoblju. Tako se formira međunarodni humanitarni sektor koji živi na račun afričke bijede, a koji ne pokreće nikakve razvojne procese u Africi. Nažalost, u tome učestvuju i mnoge organizacije sa dobrim namjerama koje nisu ni svjesne šta čine.
Sasvim je prirodno da na određenim područjima ponekada dolazi do humanitarnih kriza, ali je odveć jasno da se krize ne mogu rješavati dopremanjem tona humanitarne pomoći. Često se dešava da ta humanitarna pomoć strune i pokvari se jer zbog loše logistike i infrastrukture nije mogla biti ni dopremljena do onih kojima je potrebna. Kada se i dopremi ona osigura privremeni boljitak, ali ne rješava krizu. Nedavno je Los Angeles Times objavio skandal da su pokradeni lijekovi i fond od 15 miliona dolara koje je SAD prošle godine donirao za borbu protiv malarije u Africi, a da su ti lijekovi prodati na crnom tržištu na drugim mjestima. Slične stvari se često dešavaju i kada je riječ o hitnim humanitarnim akcijama. Tako se zalud trate milijarde dolara i ne rješavaju se krize. Prema procjenama OECD-a iz 2016. godine u svijetu su za razvojne humanitarne projekte izdvojene 143 milijarde dolara. Činjenica da se milijarde dolara izdvajaju od 1950. godine, a da nema rezultata na terenu jasno potvrđuje da srž krize nije finansijske prirode.
– Neophodno je stati i krenuti nanovo
Početkom 2000.godina Ujedinjene nacije su postavile idealne ciljeve u borbi protiv siromaštva i nerazvijenosti. Iako je postignut globalni konsenzus da se milenijski razvojni ciljevi zamijene ciljevima održivog razvoja za 2030. godinu, još uvijek je to samo na nivou retorike i nije zaživjelo u praksi. Zato je potrebna temeljna reforma u svijesti ljudi. Čini se da zaljubljenost u lagodnost i pojedinačni interesi postaju veliki problem koji kreira svijet koji ne zna ništa dijeliti. U tom kontekstu osnova mora biti da se prioritetno i iskreno u srž svega stavi dostojanstvo čovjeka. Niti jedna zemlja se ne smije bogatiti na račun drugih, u prvom redu ne na račun Afrike.
Pomoć za razvojne projekte treba se zasnivati na realnim i održivim ciljevima. Često se pod plaštom pomoći ruše potencijali koji bi mogli podići neku zemlju na noge. Primjer su transferi fondova kojima se zaposjedaju ekonomska dobra koja na nepravedan način donose dobit samo nekolicini hiljada ljudi i tu se ne može govoriti o razvoju, već o odnosu ovisnog i kolonizatora. Na isti način su neprihvatljivi i pokušaji novih aktera na međunarodnoj humanitarnoj sceni koji pokušavaju zaposjesti resurse siromašnih zemalja.
Ono što je stvarno potrebno je da se napusti praksa kratkoročne pomoći koja ne donosi trajna dobra siromašnim državama i da se razvije model saradnje s ciljem razvoja infrastrukture i strukturalnih reformi kako bi zemlje same mogle koristiti svoje resurse. U tom kontekstu, dok UN i mnoge međunarodne institucije pozivaju na kratkotrajne pomoći Africi, Turska u svom djelovanju preferira stvaranju trajnih rješenja. Na bazi tog novog modela koji bi se mogao nazvati Turski model razvojne pomoći u saradnji svih institucija i nevladinog sektora, a posredstvom 21 predstavništva Turske agencije za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA) u Africi se provodi niz infrastrukturnih projekata. Primjer je Somalija koju svijet zanemaruje, a u kojoj je Turska izgradila bolnice, klinike, puteve, škole i vodovode i tako pomogla u podmirivanju osnovnih infrastrukturnih potreba ljudi. Projektima u šumarstvu, poljoprivredi, ribogojstvu i stočarstvu otvaraju se nova radna mjesta i proizvode nova dobra. Takvim projektima Turska želi pokazati da se velikim i malim konkretnim razvojnim projektima može dosta pomoći zemljama i ljudima kojima je pomoć potrebna. Tako se želi pokazati da niti jedna zemlja nije osuđena da vječno bude u siromaštvu i da se može srušiti negativni imidž Afrike kao “kontinenta tame“.
Kada se krene u aktivnosti razvoja infrastrukture, nema niti jednog razloga da Somalija jednog dana ne postane novi Dubai ili Abu Dabi jer se radi o zemlji sa važnim geopolitičkim položajem i najdužom obalom u Africi. U suprotnom, ta 3333 kilometra duga obala ne koristi Somaliji, već gusarima koji pljačkaju međunarodne trgovce i napadaju odveć siromašni narod u toj zemlji. Prema zvaničnim izvještajima u gusarskim napadima u Indijskom okeanu za pet godina je pričinjena šteta u vrijednosti od 25 milijardi dolara.
– Današnji bagataši bi sutra mogli biti siromasi
Bogatstvo, ni siromaštvo, kao ni lijepo ni ružno nisu trajnog karaktera. Razvijene zemlje današnjice su tokom dva svjetska rata proživjele siromaštvo i razaranja, izgubile su blizu 100 miliona ljudi, ali su se ponovo podigle na noge. Na isti način je moguć i razvoj afričkih država. Dovoljno je da se za početak prepoznaju procesi koji su ih doveli u status siromašnih i nerazvijenih država.
Bez obzira koliko bogate bile, niti jedna zemlja svijeta ne smije ponižavati, već mora naučiti poštivati zemlje Afrike. Afrički narodi su očuvali svoje kulturno bogatstvo, iako su tokom pet stoljeća bili poprište kolonijalizma, ropstva, ratova, terorizma i drugih kriza. Čak su svojom kulturom obogatili i Ameriku i Evropu u koju su dovođeni kao robovi. Sa populacijom u prosjeku starom 20 godina i godišnjim priraštajem od 2,5 posto, Afrika postaje kontinent sa jakim ljudskim resursima. Mnogi ljudi iz Somalije, Namibije, Južnoafričke Republike, Kenije, Senegala i drugih dijelova Afrike danas obnašaju najviše funkcije u razvijenim zemljama i međunarodnim organizacijama. Zato se ne može reći da iza nerazvijenosti Afrike stoji neznanje i nesposobnost ljudi. Potrebno je da sve zemlje shvate da rješenje afričkih problema treba naći u Africi i da se više prostora da sposobnim Afrikancima koji će iskoristiti svoje razvojne potencijale.
– Nemoguća je saradnja sa nečim što ima imidž “kontinenta tame“
Neophodno je uspostaviti novi jezik komunikacije sa Afrikom ako se želi razvoj tog kontinenta. Građenje imidža Afrike skretanjem pažnje javnosti na siromaštvo, ratove i tragedije radi zaposjedanja afričkih resursa mora postati praksa prošlosti. Kao i svugdje, danas se i narodi Afrike obrazuju, osposobljavaju i bore za svoja prava dižući glas protiv nepravde. Problem Afrike danas više nije nedostatak sposobnog ljudskog kadra, niti nedostatak prirodnih resursa, već nedostatak sigurnosti i ambijenta pogodnog za razvoj.
Kada Zapad počne pozitivno percipirati Afriku i kada krene proces uspostave globalne sigurnosti i mira, sve afričke zemlje će same od sebe krenuti putem razvoja i prosperiteta. Tako će se otvoriti put privlačenja stranog kapitala, političke i ekonomske stabilnosti i u konačnici trajnog prosperiteta regije.
U konačnici, Afrika nikako nije kontinent tame. Budućnost najnježnije djece, koja ni tokom najvećih nedaća nisu skrivala osmijehe s lica, će biti svijetla, a dovoljno je samo da ostatak svijeta bude iskren i vjeruje u to.
Akos.ba
