Dr. Aćif Skenderović: Prvi Bošnjak koji je doktorirao na Al-Azharu
Dr. Aćif Skenderović je između više stotina Bošnjaka koji su studirali na Al-Azharu uspio i pored teških okolnosti u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji i Egiptu. U ovom tekstu donosimo vam kompilaciju dostupnih materijala o njegovoj biografiji.
***
Iz knjige: Jusuf Ramić "Bošnjaci na univerzitetu El-Azher"
Aćif Skenderović je rođen 1938. godine u Trpezima kod Ivangrada. Osnovnu školu i krojački zanat je završio u rodnom mjestu, a onda 1966. godine i Gazi Husrev-begovu medresu. Poslije medrese odlazi u Kairo i na El-Azheru nastavlja školovanje. Diplomirao je na Teološkom fakultetu, a potom magistrirao. Doktorski rad je odbranio 1985. godine pod naslovom "Islam i islamski radnik u Jugoslaviji". Doktorska disertacija u rukopisu nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Rad ima preko 400 stranica.
Podijeljen je u pet poglavlja:
– Položaj jugoslavenskih naroda prije dolaska Turaka,
– Posljedice turskih osvajanja,
– Vjersko-prosvjetne ustanove,
– Islamski radnik u Jugoslaviji s posebnim osvrtom na Hasana Kafiju Pruščaka,
– O situaciji poslije odlaska Turaka.
Radio je kao vjersko-prosvjetni referent pri Odboru IZ-e u Sarajevu, zatim kao odgajatelj i profesor na Gazi Husrev-begovoj medresi, pa onda sejjar-vaiz Rijaseta IZ-e i njegov zvanični prevodilac. Sarađivao je, pisao i prevodio u našim listovima i časopisima. U GlasnikuVIS-a iz 1990. godine sarađivao je i u rubrici Pitanja i odgovori.
IAKO SLIJEP U POSLJEDNJOJ GODINI ŽIVOTA, DOLAZIO NA RANI SABAH U DŽAMIJU!
Autor: Dr. Safvet Halilović
U ponedjeljak 11 januara 2010. godine, nakon kraće bolesti koja ga je zadesila na njegovom davetskom putovanju po bosanskoj Krajini, u Bihaću je, u 72. godini, na ahiret preselio dr. Aćif-ef. Skenderović, istaknuti bosanskohercegovački alim i daija. Dva dana kasnije, u srijedu 13. januara, klanjana je dženaza-namaz u haremu džamije Kralja Fahda u Sarajevu, kojoj je prisustvovalo mnogo ljudi.
Rahmetli dr. Aćif-efendija rođen je 1938. godine u mjestu Trpezi, opština Berane, u Crnoj Gori. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu a nakon toga odlazi na studije u Egipat, gdje je učio pred istaknutim alimima. Na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu je i doktorirao 1985. godine na temu Ed-Da’vetu ved-du’atu fi Yugoslafiya (Da’va i da’ije u Jugoslaviji). Sam naslov ove doktorske disertacije, koja je ocjenjena kao vrlo uspješna i vrijedna radnja, zbog čega je dr. Aćif bio visoko cijenjen među Azharovom ulemom, govori da je rahmetli dr. Aćif bio osoba koja voli da’vu, dakle, angažiranje na planu prezentacije islama ljudima kako bi ga upoznali i prihvatili, jer islam je najveća blagodat i vjera u koju su pozivali svi Božiji vjerovjesnici.
Rahmetli dr. Aćif je bio profesor fikha u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu dugi niz godina. Brojne generacije Gazinovaca, među kojima je i potpisnik ovih redova, sjećaju se svog dragog profesora Aćifa koji je u njima usađivao ne samo formalnu naobrazbu iz fikha (šerijatskog prava) već i ljubav prema islamu i angažmanu na njegovom širenju. Njegova široka naobrazba omogućavala je da ga učenici mogu pitati iz raznih oblasti islama, naročita fikhskih propisa, i na ta pitanja dobivati veoma kvalitetne i utemeljene odgovore.
Mnoge učenice ženskih odjeljenja Gazijine medrese u vrijeme totalitarnog komunističkog režima osamdesetih godina prošlog vijeka, počele su nositi hidžab upravo zahvaljujući angažmanu njihovog profesora fikha, dr. Aćifa Skenderovića, koji je na svojim časovima, prema svjedočenju brojnih učenica iz tog perioda, često govorio o stidu, moralu i potrebi islamskog odijevanja žene muslimanke jer je hidžab vjerska obaveza svakoj pametnoj i punoljetnoj muslimanki oko koje nema sporenja među islamskim učenjacima. Profesor je, s obzirom da je bio dobro upućen u fikhske propise, često isticao da su svi islamski alimi (selef i halef) saglasni da je djevojka muslimanka, kada postane šerijatski punoljetna, obavezna pokriti cijelo tijelo osim lica i ruku do šaka. Dakle, oko toga nema sporenja (hilafa), i nikada, niti jedan od relevantnih islamskih učenjaka, nije rekao da žena može hodati otkrivena izvan svoje kuće; učenjaci se razilaze samo u vezi lica i ruku do šaka, jedni smatraju da i to treba pokriti, naročito u vremenu fitneluka a drugi kažu da pokrivanje tih dijelova tijela nije obaveza (farz). Zbog ovakvih stavova koje je javno iznosio on je, nažalost, imao problema čak i od strane pojedinih kolega s kojima je radio u Medresi a koji nisu ni blizu poznavali fikh i fikhske propise kao dr. Aćif-efendija.
Rahmetli dr. Aćif bio je poznati vaiz među Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i bošnjačkoj dijaspori u svijetu. Održao je stotine predavanja u raznim dijelovima svijeta. S obzirom da je bio izvrstan poznavalac arapskog jezika pročitao je brojnu literaturu na tom jeziku i u svojim predavanjima je bio veoma utemljen.
Intersantna je i puna ibreta selidba ovog alima s ovog svijeta.
Posljednjih godina života dr. Aćif je imao problema s vidom. Prije, otprilike, godinu dana on je u potpunosti obnevidio. Međutim, to ga nije spriječilo da i dalje redovno dolazi u džamiju, čak i na sabah-namaz, da bi klanjao u džematu, iako je njegov stan bio udaljen čak nekoliko kilometara. Također, nastavio je obilaziti džemate u Bosni i dijaspori, održavajući poučne vazove i predavanja.
Nekoliko dana prije smrti on je, s grupom mladića, iz svog stana u Sarajevu krenuo u bosansku Krajinu gdje je trebao održati predavanja. Na tom putovanju ga je i zadesila bolest pa je odvezen u bolnicu u Bihaću. Čak i za vrijeme boravka u bolesničkoj postelji dr. Aćif je koristio priliku za davu. Naime, u sobi u kojoj je on ležao nalazio se jedan čovjek iz Bosanske Krupe, koji, prema svjedočenju ljudi koji su tamo bili, nije bio privržen vjeri. Rahmetli dr. Aćif je, mada i sam bolestan, sa njim dugo razgovarao i govorio mu o islamu i taj čovjek je, prije nego li je umro, izgovorio šehadet, tj. posvjedočio da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, alejhisselam, posljednji Allahov Poslanik, Dr. Aćif je, rahimehullah, koristio svaku priliku da ljudima govori o ljepotama islama. Svoj dunjalučki život je okončao kao daija, na Allahovom putu što je, uistinu, lijep svršetak! U islamskim izvorima se, inače, često govori o husnul-hitamu, dakle, o važnosti toga da čovjek svoje ovosvjetsko putovanje okonča s onim što je Allahu drago i čime je On zadovoljan.
O tome koliko je dr. Aćif bio cijenjen govori i njegova dženaza kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi iz raznih dijelova svijeta. U srijedu, 13. januara 2010., nakon podne namaza, džanaza je klanjana u haremu džamije Kralja Fahda u Sarajevu. Dženazu je predvodio, po oporuci rahmetlije, njegov sin Bakir Skenderović.
U besjedi prije dženaze namaza, muderis Nezim-ef. Halilović je iznio vrlo ineresantne podatke u vezi sa životom dr. Aćifa Skenderovića. Između ostalog, kazao je da je on često dolazio u džamiju Kralja Fahda na sabah-namaz i tu bi ostajao, po cijeli dan, sve do jacije provodeći mnoge dane u ibadetu, zikrullahu i učenju Kur’ana.
Nakon što je bio iskušan s bolesti očiju i u potpunosti izgubio vid nastavio je dolaziti u džamiju, da bi klanjao rani sabah-namaz u džematu! Nekada bi došao sa taksijem, nakada bi ga dovezla supruga ili neko od njegovih prijatelja i učenika, poput Muderisa Nezima i drugih. Jednom prilikom dr. Aćif je ispričao Muderisu Nezimu da je u jednoj knjizi, nekada ranije, pročitao kako je halifa hazreti Omer, radijellahu anhu, u vrijeme svoje vladavine, odredio poseban fond iz Bejtul-mala, da se plaća onim osobama koje će slijepe muslimane dovoditi u džamiju, da klanjaju u džematu. Subhanellah, rahmetli dr. Aćif, čak i u takvom stanju, kada je bio potpuno obnevidio, obuzet je brigom da ide u džamiju i da kljanja u džematu! Šta reći onda za one koji imaju vid i koji još stanuju nadomak džamije, a opet neće da idu u džemat? Allahu Dragi, Ti se smiluj i nagradi ovog Svog čestitog roba!
Rahmetli dr. Aćif je, prema kazivanju nekih članovi njegove porodice, imao običaj da često govori: "Ja čvrsto vjerujem u Sudnji dan!" Kao da je na taj način tražio utjehu za sve nedaće, iskušenja i nepravde koje su ga zadesile u životu a kojih je, usitinu, bilo puno. Jedan od kur’anskih naziva za Sudnji dan je i ovaj: Jevme tublesserair, što bi se moglo prevesti kao Dan otkrivanja tajni, ili, drugačije rečeno, Dan skidanja maski, kada će pred Allaha Uzvišenog svako doći samo sa svojim djelima i svojom istinskom prirodom. A teško Tog dana varalicama i zulumćarima!
Allaha Uzvišenog molimo da našeg profesora dr. Aćifa-ef. Skenderovića nagradi Svojom nagradom i uvede ga u Džennetske bašče, među Robove s kojima je On zadovoljan!
Akos.bA
