Potrebno je širenje duha tolerancije, samilosti i blagosti u međunarodnim odnosima između pripadnika raznih konfesija, a ne duha isključivosti, nasilja i tvrdokornosti.

Allah Uzvišeni se obraća Svome Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., riječima: „Mi smo te, uistinu, samo kao milost svjetovima poslali.“ (El-Enbija, 1.-7.) A Poslanik, također, za sebe kaže: „Ja sam uistinu milost i uputa.“

Jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.s., rekao svojoj ženi Aiši: „Zaista, Allah u svemu voli blagost“, a u drugom hadisu kaže: „Nijednu stvar nježnost (blagost) nije dotakla, a da je nije ukrasila, i nije odstranjena ni od jedne stvari, a da ta stvar nije ostala unakažena. Allah zaista voli blagost i za nju daje ono što ne daje za surovost.“

Duh tolerancije, međusobnog poštovanja i naklonosti prema sljedbenicima Knjige nije u oprečnosti sa uvjerenjem muslimana da su oni nevjernici i da su zalutali, jer postoje drugi faktori koji tu stvar olakšavaju muslimanima u njihovoj svijesti i razumu. Musliman vjeruje da je razilaženje čovječanstva u pogledu vjere jedna od Allahovih odredbi koja je vezana za Njegovu mudrost, kao što kaže Uzvišeni: „A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. Ispunit će se riječi Gospodara tvoga: ‘Napunit ću, zaista, džehennem džinima i ljudima zajedno.’“ (Hud, 118.-119.) Odnosno, stvorio ih je da se razilaze, jer im je darovao razum i slobodu volje.

Konačno polaganje računa i kazna za one zalutale u zabludi i ogrezle u nevjerstvu nije na dunjaluku već na ahiretu i to nije povjereno nama već je to stvar Allaha, Pravednog Sudije, kao što kaže Uzvišeni svom Poslaniku: „Zato ti pozivaj i budi istrajan onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: ‘Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio i naređivao mi je da vam pravedno sudim. Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša a vama vaša djela, nema potrebe da jhedni drugima dokaze iznosimo, Allah će nas sve sabrati i Njemu će se svi vratiti.’“ (Eš-Šura, 15.)

Musliman vjeruje u čast čovjeka samim tim što je čovjek. O ovome Buharija navodi hadis od Ibn-Džahira, koji kaže: „Prošla je dženaza pored Poslanika, pa je Poslanik iz počasti ustao, pa mu oni rekoše: ‘O Allahov Poslaniče, to je sahrana židova!’ A on im odgovori: ‘Pa zar i on nije živo biće!?’“ Pa zar ima plemenitijeg stava i ljepšeg obrazloženja?!

Musliman vjeruje da se Allahova pravda odnosi na sve Njegove robove, muslimane i nemuslimane, kao što kaže Uzvišeni: „Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, jer to je bliže bogobojaznosti.“(El-Maide, 8.)

Musliman ne smije biti pristrasan u bilo čemu prema onome koga voli, niti oštetiti onoga koga ne voli, već svakome daje njegovo zasluženo pravo, bez obzira bio on musliman ili nemusliman, prijatelj ili neprijatelj.

Izvor: Fikh muslimanskih manjina – Kako biti musliman na Zapadu

Autor: Jusuf el-Karadavi, sa arapskog na bosanski preveo: Bilal Merdan

Za Akos.ba pripremila: Adela Kukić