Šta sam o životu naučio od bogatog, ali teško bolesnog starca?

Prije par godina sam u Austriji posjetio jednog starijeg čovjeka koji je tada ležao u bolnici. On ima sve ono o čemu drugi maštaju. Novac, kuće, automobile, porodicu. Samo jedno nije imao – zdravlje. Godinama je imao probleme s dijabesetom, srcem i visokim pritiskom.
Na koncu, tijelo više nije izdržalo. Problemi su se pojavili s nogama, ranama koje nisu zarastale i kretanjem. Morali su mu odsjeći nogu. Posjetio sam ga nakon te operacije, i tad mi je rekao riječi koje do danas pamtim. Riječi koje govore toliko o životu, sreći i prolaznosti.
Kazao je: „Cijeli život sam radio i radio. Čekao sam penziju, da se konačno odmorim. Nisam štedio ni zdravlje, ni vrijeme, samo da zaradim novac. Nadao sam se da ću kad ostarim moći da mirno provedem život dolje u Bosni, pecajući ribe. To je bio moj san, da pecam ribe. A vidi šta mi se desilo. Taman kad sam otišao u penziju i krenuo da ispunim san, desilo mi se ovo sa nogom. Sad ne mogu ni hodati, drugi se brinu o meni. Eh, šta ti je život, sine.“
‘Eh, šta ti je život’, odjekuje u mojim mislima do danas. Naučimo nešto iz ovog primjera, a to je da ne čekamo sreću. Život ne trpi odgađanje. Život ne čeka nikoga, vrijeme neumoljivo nosi svoje. Zato iskoristi ovo danas koje imaš, iskoristi ove sate i minute na raspolaganju, dok si zdrav i dok si mlad i dok imaš vremena. Jer poslije može biti kasno.
Da neko ne bi pogrešno shvatio, treba raditi i steći imetak, napraviti nešto od svog života. Ali ništa, vjerujte, materijalno nije vrijedno našeg zdravlja, naše porodice, naših voljenih. Možemo li uživati u kući ne znam kako da je lijepa, a ona prazna, tiha, bez voljenih? Može li te automobil zagrliti, suze obrisati, nasmijati se s tobom? Džaba nam uspjeh, ako ga nemamo s kime podijeliti.
Negdje sam pročitao da stvari treba koristiti, a ljude voljeti. Danas je obratno, volimo stvari, a ljude iskorištavamo.
Život je ionako kratak, zašto ga skraćujemo brigama, strahovima, raspravama, svađama; u sebi nakupljamo bijes, ljutnju, mržnju, ljubomoru. Sami sebe patimo, a zašto? Je li vrijedno to našeg vremena, zdravlja, života? Da smo svjesni ljepote i neprocjenjivosti naših dana, vodili bismo računa da svaki momenat provedemo na najljepši način, smijući se, voleći jedni druge, pomažući jedni druge, opraštajući jedni drugima.
Možda smo već sada srećni, a to ne vidimo. Ako imamo zdravlje, nekoga ko nas voli, naše roditelje i prijatelje, mi već jesmo bogati. Bogatiji od miliona drugih ljudi.
Zato ne gubite vrijeme čekajući sreću. Sjetite se odmah nekog ko vas voli, ili koga vi volite. Otiđite i recite im to. Recite im koliko vam znače i koliko su vaši životi ljepši zbog njih. Uradite to i tada ćete znati koliko ste samo blagoslovljeni i sretni.
Za Akos.ba piše: Nedim Botić