Maktul Mahmud-paša Bošnjak i njegov vakuf u Kairu

Donedavno se smatralo da Bošnjaci nisu izgradili nijednu džamiju u Kairu tokom osmanske uprave Egiptom, ako izuzmemo obnovu nekih starijih kairskih džamija (npr. Ahmed-paša Sarhoš, naš kairski namjesnik 1689.-1691., obnovio je znatan dio Kaira i Sultan Muejjedovu džamiju). Ni Safvet-beg Bašagić, ni Jusuf Ramić, ni Muhammed Harb ni drugi koji su pisali na temu bošnjačko-egipatskih veza nisu spomenuli takvu gradnju.

No, nakon detaljnijeg uvida u kairske džamije, te pažljivijeg proučavanja biografija kairskih valija bošnjačkog porijekla, ustvrdili smo da postoji jedna kairska džamija čiji je utemeljitelj Bošnjak. Radi se o Mahmud-pašinoj džamiji, u narodu poznatoj kao Mahmudija. Njen legator je Maktul Mahmud-paša Bošnjak, egipatski valija i jedan od najutjecajnijih osmanskih ličnosti sredine XVI stoljeća u Egiptu i na Bliskom Istoku.

Biografija Maktul Mahmud-paše Bošnjaka, posebno ona najranija, nije detaljno poznata. Rođen je negdje u Bosni početkom XVI st. Safvet-beg Bašagić pretpostavlja da je rođen na području kliškog sandžaka. U našoj literaturi ga najčešće susrećemo pod imenom Mahmud-paša Bošnjak. U literaturi se susreće i pod imenima: Mahmud Maktul, Mahmud, Mahmud-paša, Mahmud-paša Maktul.

Maktul Mahmud-paša je u ranoj mladosti došao u Istanbul kao adžemi-oglan. Mnogo kasnije, nalazimo ga kao dvorjanina kod Guzeldže Mehmed-paše, tada namjesnika Meraša. To je moralo biti prije 1536. godine (943. h. god.), kada je Guzeldže Mehmed-paša preminuo. Kasnije stupa kao haznadar u službu Davud-paše, egipatskog namjesnika 1538.-1549. godine. Ibrahim Pečevi bilježi da je bio i ulufedžibaša u službi Davud-paše.

Kad je Davud-paša svrgnut, Mahmud-paša ostaje na poslu u Kairu. Ubrzo dobija funkciju ćehaje, pa onda muteferrika. U Egiptu je napredovao tako da je uskoro postao sandžakbeg izvjesnog egipatskog sandžaka, te se time progurao među memlučke sandžakbegove. U njegovom napredovanju potpomogao mu je Ali-paša Semiz, veliki vezir i jedan od bošnjačkih velikana toga doba. Hroničari su zapisali da je Mahmud-paša, dok je bio muteferrik u Egiptu, obilazio egipatski narod i činio mu dobročinstva. Potom je Mahmud-paša postavljen za namjesnika Jemena 1561. godine (968. h. god.). Na položaju jemenskog beglerbega ostaje sve do 1565. godine (973. h. god.). Dok je bio jemenski valija, pogubio je veliki broj jemenskih bogataša koji su odbili da izmire svoja dugove, pa im je konfiskovao imovinu i podmirio njihove dugove dvostrukom brojkom.

Nakon smjene, Mahmud-paša se vraća nakratko u Istanbul, gdje je proveo neznatan broj dana prije novog imenovanja. Potom je imenovan za egipatskog valiju. U Egipat je stigao 1. ševvala 973. h. god. (19. 5. 1566.). Mahmud-paša je bio na položaju egipatskog paše sve dok nije ubijen 20. džumade-l-ahira 975. h. god. (31. 12. 1567.). Tokom svoga namjesništva u Kairu podigao je džamiju, sebilj i turbe, koji čine jedinstven građevinski kompleks. Građevinska cjelina je završena 1567. godine (975. h. god.). Mahmud-paša je ukopan u Kairu u turbetu pored svoje džamije.

Kompleks Mahmud-paše u Kairu

Prolaskom stoljeća kompleks je zapušten. Džamija je postala ruševna i neupotrebljiva, što je 1885. godine utvrdila i Komisija za očuvanje arapskih spomenika (Ledžne hifz el-asar el-arebijje). Popravke džamije su počele tek 1904. godine, i trajale su sve do 1906. godine. Čitava graditeljska cjelina je renovirana i 1940. godine, u doba egipatskog kralja Faruka (1936.-1952.). Nažalost, procesi renoviranja su u potpunosti zaobišli sebilj. Stoga, danas od sebilja imamo samo ruševine, dok su džamija i turbe u relativno dobrom stanju.

Džamija Mahmudija je smještena na kairskom trgu Salahuddina Ejjubijje (nekada trg Er-Rumejle ili El-Menšije), u četvrti Es-Sejjida Aiša, desno od dvije monumentalne džamije – džamije Sultana Hasana i Rifai džamije, a lijevo od Bab el-Azab, jedne od kapija Salahuddinove tvrđave (Kairske tvrđave), inače najveće tvrđave u islamskom svijetu. Upravo njen položaj između ovih ogromnih građevina, učinio ju je manje popularnom.

Mahmudija spada u kasnomemlučke džamije. Svojim stilom dosta podsjeća na dvije starije džamije u blizini: Sultan Hasanovu i Kani-bejovu (begovu) Emir Ahurovu. Pretpostavlja da su te dvije džamije bile urnek za Mahmudiju. No, i pored sličnosti sa tim džamijama, Mahmudija ima dovoljno posebnih karakteristika da se može smatrati jedinstvenim umjetničko-građevinskim ostvarenjem. Ono što je posebno izdavaja od drugih kasnomemlučkih džamija je njena munara u klasičnom osmanskom stilu.

Džamija spada u tzv. viseće džamije, pošto je odignuta od nivoa tla i pošto se u nju ulazi pomoću stepenica. Ulazno stepenište, kao i sam ulaz, nalazi se na sredini jugozapadnog zida, na desnoj strani od kible. Ima dva kraka i odmorište (podest) između njih. Ispred ulaznih vrata u džamiju nalazi se omanji trijem sa kojeg osoba ima odličan pogled na Salahuddinov trg i obližnju tvrđavu. Eksterijer i uređenje građevine odaju da se radi o džamiji građenoj u kasnom memlučkom stilu. Fasada je podijeljena na odjeljke sa stalaktitnim krovnim vijencem. Enterijer zaprema oblik velike, kvadratne dvorane, čije su strane visoke oko 19,75 m. Džamijski zidovi su izgrađeni od kamena, korištenjem eblek šeme, tj. naizmeničnim redanjem crvenih i bijelih kamenih blokova i spolja i iznutra. Munara džamije se nalazi na južnoj strani. Poprima oblik olovke, vitka je, kružnog oblika, djelimično izdužena, budući da joj je potporanj polukružan. Ima dva šerefeta. Po fasadi džamije raspoređeno je mnogo prozora, kako bi unutrašnjost džamije bila dovoljno osvijetljena i snabdjevena svježim zrakom. Spolja se na prozorima nalaze jednostavni drveni mušebeci, dok su sama prozorska stakla višebojna i estetski prijatna. Kubbe je urešeno drvenim rezbarijama sa zlatnobojnim motivima i zamršenim žbukastim dekoracijama, te obojenim prozorima sa strane. Osvijetljeni dio kubbeta ispisan je podužim tekstom, koji sadrži tarih izgradnje džamije.

Potkupolno turbe se nalazi u izdvojenom odjelu, iza molitvenog prostora, prema Salahuddinovoj tvrđavi. U turbe se ulazi preko vrata koja su smještena lijevo od mihraba, na jugoistočnom zidu. Turbe je napravljeno od kamena, jednostavnog umjetničkog oblika. Predstavlja jedno od rijetkih potkupolnih turbeta osmanskog perioda. Kabur Mahmud-paše je također veoma prost. Napravljen je od bijelog mermera bez ikakvih dekoracija. U turbetu se nalaze i kenotafi (simbolični kaburi) Mahmud-pašine žene i sina.

Mahmud-paša nije bio predmet detaljnijeg izučavanja ni u Egiptu[i] ni u Bosni. I oni koji su pisali zadovoljavali su se sa spominjanjem kratke i nepotpune biografije. Od egipatskih hroničara o njemu su pisali: El-Ishaki[ii], Šejhu-l-islam el-Bekri[iii], Ibn Vekil[iv] i Abdullah eš-Šerkavi[v]; od osmanskih historičara Ibrahim Alajbegović Pečevi[vi] i Mehmed Surejja[vii]; a od bošnjačkih pisaca Safvet-beg Bašagić[viii], Jusuf Ramić[ix] i Edin Urjan Kukavica.[x] Egipatski hroničari uopće se ne osvrću na etničko porijeklo Mahmud-paše, tako da samo bosanski i osmanski pisci spominju Mahmud-pašino bošnjačko porijeklo: Mehmed-beg Surejja, Jusuf Ramić, Safvet-beg Bašagić. Čudno je da Mahmud-pašine vakufe u Kairu niko nije ni spominjao u našoj literaturi. Mahmud-pašini vakufi u našoj literaturi najvjerovatnije su ostali nepoznati zbog toga što egipatski hroničari uopće ne spominju Mahmud-pašino porijeklo, dok osmanski pisci i stariji bosanski pisci nikako ne navode Mahmud-pašine vakufe u Kairu. Drugi razlozi su vjerovatno posljedica značajnih biografskih grešaka vezanih za Mahmud-pašu koje se provlače kroz našu literaturu.

Ovo je prvi članak o ovom našem velikanu na bosanskom jeziku i prvi članak na bosanskom jeziku koji spominje njegov vakuf u Kairu (džamiju, sebilj i turbe), ali, nadamo se, ne i posljednji.

Objavljeno u printanom izdanju

[i] Inače, u modernoj egipatskoj literaturi se nije pisalo o Mahmud-paši, nego isključivo o njegovom vakufu.

[ii] El-Ishaki, Letaif ahbar el-uvvel fi men tesarrefe fi Misr min erbab ed-duvel, Džugrafja, Kairo, 1892, str. 151.

[iii] Šejhu-l-islam el-Bekri, Er-Revda el-me’nuse fi Letaif ahbar Misr el-mahruse, Mektebe es-Sekafijje ed-dinijje, 1997, Kairo, str. 92; Ibid., En-Nuzhe ez-zehijje fi zikr Misr ve el-Kahire el-Muizzijje, str. 148-151;;

[iv] Ibn Vekil, Tuhfet el-ahbab bi men meleke Misr min el-muluk ve en-nuvvab, Dar El-Afak el-arebijje, Kairo, 1999, str. 114-115.

[v] Abdullah eš-Šerkavi, Tuhfe en-nazirin fi men vella Misr min el-muluk ve es-selatin, Mektebe Medbuli, Kairo, 1996, str. 202.

[vi] Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija, Kalem, Sarajevo, 2000, sv. 1, str. 363-364, 389-390.

[vii] Mehmed Surejja, Sicilli Osmani, Matbea Amire, Istanbul, 1890, sv. 4, str. 312-313, 455.

[viii] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Matica Hrvatska, Zagreb, 1931.

[ix] Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, Kalem – CNS, Sarajevo, 2012, str. 25-26; Ibid., Bosanski namjesnici turskog (osmanskog) doba u Egiptu, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, 2012, sv. 74, br. 9-10, str. 901.

[x] Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 72.

Piše: jusuf Džafić

preporod.com