Harut i Marut
Kazivanje o dvojici meleka, Harutu i Marutu, u kontekstu teme o sihiru, neophodno je otvoriti sljedećim kur’anskim ajetom:
“l povode se za onim što su šejtani o Sulej- manovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome štoje bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli:
“Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!”
l ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali!” (EI-Bekara, 102)
Iz navedenog ajeta saznajemo da je sihir kao kušnju ljudima na Zemlju poslao Bog, preko Haruta i Maruta, te da onaj ko ne odoli toj kušnji i krene putem njenog prakticiranja otvara sebi put u nevjerstvo. Također, saznajemo da u ovoj pojavi nema nikakve koristi za čovjeka, već ona samo rezultira nesrećom, rastavljanjem muža od supruge, a one koji se bave sihirom na onome svijetu ne očekuje ništa drugo do džehennemska vatra. Onaj ko se bavi ovim poslom imat će loš završetak svog ovozemaljskog životnog puta i umrijet će kao nevjernik.
Uzvišeni Bog želi upozoriti na sve opasnosti, nesreće i teške posljedice koje očekuju svakoga ko krene ovim putem, svejedno da li se radilo o nekome ko se bavi sihirom ili ga podučava, zatim nas podučava da su šejtani odmetnici iz reda džina, koji su se odmetnuli od slijeđenja Allahovog zakona i predali se sihiru.
Iskušenje i u dobru i u zlu
Allah, dž.š., Svoja stvorenja u svijetu neprestano stavlja na različita iskušenja i ispite. Ta iskušenja mogu biti u dobru i zlu, te upravo u tom svjetlu treba posmatrati slanje dvojice meleka, Haruta i Maruta, na Zemlju. Općenito gledano, život u cjelini, od početka do kraja, predstavlja jedan veliki ispit, a o ovome nam i Kur’an kazuje:
“Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru. ..” (EI-Enbija, 35)
Bog čovjeka stavlja na kušnju novcem i potomstvom, a to su dva velika dobra ovoga svijeta, njegov ukras i snaga. Ova blagodat, ukoliko bude ispravno korištena, može biti podstrek čovjeku da upotpuni svoju pokornost Uzvišenome Bogu. A to će se desiti onda kada tu blagodat bude koristio u općekorisne svrhe, pomagao i udjeljivao siromašnima. Blagodat može biti i zloupotrijebljena, ako se bude trošila na putu nepokornosti i griješenja prema Uzvišenome Bogu. Isti je slučaj i sa sihirom, kušnjom, koja daje čovjeku nadljudske mogućnosti i sposobnosti. Uvjetno gledano,čovjek je u prilici da te posebne potencijale iskoristi u korisne svrhe, ili pak da mu to bude sredstvo u izazivanju nesreće i štete drugim ljudima. Već smo istakli da s obzirom na to od čega su stvoreni džini i šejtani, čovjek koji ih stavi pod svoju kontrolu dolazi u superiorniji položaj u odnosu na druge ljude. Naravno, ova superiornost i nadmoć u njemu pothranjuju nasilje i aroganciju. Pored svega, treba imati na umu da će njegov kraj na ovome svijetu biti užasan i ponižavajući.
Zašto dva meleka?
U Allahovom izboru dvojice meleka, donosioca sihira, kao kušnje ljudima, na Zemlju, ogleda se Njegova velika mudrost. Naime, meleki su u odnosu na ljude jedna različita vrsta bića, drugačijeg karaktera i od drugačije su materije stvoreni, kojima nije potrebna pomoć sihira da bi iz toga izvukli korist za sebe, jer su oni stvorenja oslobođena tih potreba. A, svakako, ne bi bilo u skladu s njihovom ulogom predanog i potpunog služenja Bogu da se bave nečim što donosi štetu, a ne korist.
Ne bi bilo logično da je zadatak prenošenja sihira, kao kušnje, povjeren Božijim poslanicima, dakle ljudima, jer je njihova ključna zadaća da svojom osobnom praksom budu primjeri ljudima u vjeri i ponašanju. To bi ljude, onda, dovelo u nedoumicu, pa bi prihvatili sihir kao pojavu koju treba prakticirati, jer je prenose poslanici. Naravno, našlo bi se mnogo onih koji inače vole otvarati rasprave, pitajući: “Ako sihir vodi u nevjerovanje i propast, zašto je onda njegovo prenošenje povjereno poslanicima, koji od Boga ljudima prenose samo korisne stvari za njihovu vjeru i život?”
Želimo ponovo istaći da je zato Bog ovaj zadatak povjerio upravo ovoj dvojici meleka, Harutu i Marutu, koji ne mogu nikakve koristi imati od te pojave, a koji su ljudima prenijeli jasnu poruku da je to iskušenje koje ih može samo odvesti u nevjerovanje. Prema tome, u potpunosti je jasno zašto je izbor pao na meleke da obave ovu zadaću, kao i to da se i u tome ogleda sva mudrost Božijeg stvaranja.
Nakon što je Uzvišeni obavijestio meleke o stvaranju čovjeka i povjerio čovjeku misiju Njegovog namjesnika na Zemlji, oni su iskazali pesimizam u pogledu uspjeha te misije, a o tome nas Kur’an časni informira:
“Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo…” (EI-Bekara, 30)
Postoji predanje koje navodi da je Bog nakon ovog skepticizma od meleka ponudio da oni između sebe izaberu dvojicu meleka koji će sa strukturom i osobinama čovjeka doći i boraviti na Zemlji, pa će On vidjeti hoće li odgovoriti postavljenom zadatku. Meleki su izabrali Haruta i Maruta, koji su došli na Zemlju, i kojima je nedugo zatim došla jedna prelijepa žena, u koju su se oni zagledali, a strast je našla mjesta u njihovom, sada ljudskom, biću, pa su je poželjeli imati. Međutim, ona je postavila uvjet da prvo kažu da postoji neko ravan Uzvišenom Bogu. Oni su to odbili, a ona se izgubila i uskoro se opet pojavila vodeći sa sobom dječaka. Predložila im je ovaj put, kako bi došli u priliku da uživaju u bludu s njom, da ubiju tog dječaka.
Predanje bilježi da su oni i tu ponudu odbili, pa je ona otišla, i ponovo se vratila, ovaj put noseći vrč vina u rukama, nudeći im konzumiranje vina kao put do uživanja s njom, pa su oni to prihvatili, napili se, netom zatim počinili širk, ubili dječaka i počinili bludnu radnju s njom. Ovo predanje, iako je zabilježeno u nekim tefsirskim zbirkama, nije vjerodostojno. A kao prvi razlog njene neutemeljenosti navodimo da su meleki stvorenja
“koja se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)
Kao drugi argument navodimo to da je najbolji pokazatelj potpunosti čovjekove vjere to što će bez pogovora izvršiti ono što mu Alah stavi u obavezu. Ova su dvojica meleka poslušno ispunili taj zadatak, prenijevši sihir kao kušnju ljudima, ali su ih i upozorili daje to velika kušnja koje se trebajučuvatijer vodi u bezvjerstvo. Prema tome, na njih se odnose u potpunosti riječi prethodnog ajeta, jer su dosljedno izvršili sve zadate obaveze. Mi smo namjerno naveli ovo predanje, koje bilježe neke zbirke tefsira, kako bismo razotkrili njegovu nedosljednost i neutemeljenost u svakom pogledu. Pa ako su se meleki, kao pomagači, pojavili u procesu upoznavanja ljudi s ovom pojavom, to onda znači da se čovjek mora udružiti danas sa šejtanima da bi upražnjavao ovaj “zanat”.
Međutim, ljudima je bolje ne upuštati se u ovo opasno polje, i ne učiti kako se magija praktično realizira. To bi im moglo biti samo iskušenje da je jednoga dana praktično i primijene, kao što smo naveli primjer čovjeka naoružanog u masi nenaoružanih ljudi, koji ih uvjerava da je oružje kupio samo da bi sebe zaštitio od napadača. Ali, da li on može kontrolisati sebe u takvoj situaciji da neće jednoga dana biti zaveden svojom snagom da upotrijebi silu i represiju ili će mu, ipak, moć i snaga biti povod da ljudima čini nasilje i nepravdu?
Sihir i Sulejman, a.s.
U kur’anskom ajetu koji govori o sihiru, spominje se i carstvo Božijeg poslanika, Sulejmana, pa se pitamo da li se ova pojava vezuje za vrijeme ovog poslanika i da li su spomenuta dvojica meleka došli baš tada na Zemlju?
Činjenica je da je fenomen magije bio poznat prije Sulejmanovog vremena, jer se on spominje i u vrijeme poslanstva Musaa, a.s. Časni nam Kur’an kazuje o događaju koji se zbio između čarobnjaka i Musaa, a.s., te o poslanstvu Sulejmana, sina Davudovog, koji je bio poslanik u vremenu poslije Musaa:
“Zar nisi čuo da su prvaci sinova lsrailovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovom putu borili!” (EI-Bekara, 246)
U ovom ajetu je riječ o Israilićanima, i to u vremenu nakon Musaa, a.s., a kome je Allah, dž.š., slao veoma mnogo poslanika, čije pozive u postupanje po Božijem planu, nisu prihvatali. Ovdje je riječ o molbi koju oni upućuju Bogu da im pošalje vladara koji će ih predvoditi u borbi na Božijem putu. Bog je uslišao njihovu molbu, poslao im vladara, međutim oni su se u borbi pokazali kao kukavice, pa jeveliki broj pobjegao s bojnog polja. Ostao je mali broj boreći se protiv jednog okrutnog vladara, tiranina.
Ono što nas u kontekstu govora o počecima magije na Zemlji zanima jeste sljedeći dio ajeta:
“…i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade vlast i vjerovjesništvo…” (EI-Bekara, 251)
Davudovo je vrijeme bilo nakon Musaovog, a Sulejman, njegov sin, došao je još kasnije, pa se prema tome pojava sihira ne može vezati za ovu vremensku epohu. Štaviše, Kur’an nas obavještava da se on pojavio mnogo ranije, još u vrijeme Saliha, a.s., koji je djelovao prije poslanika Ibrahima. Kadaje Salih svome narodu ponudio da prihvate vjeru u jednog Boga i postupaju po pravilima koja iz toga proistječu, optužili su ga da je opčinjen.
Rekoše oni: “Ti si samo opčinjen.” (Eš- Šu’ara, 153)
Utvrdili smo, dakle, da ova pojava nije iz Sulejmanovog vremena, a niti se dolazak Haruta i Maruta na Zemlju zbio u njegovom vremenu. Šta je onda pozadina spomena imena poslanika Sulejmana u kontekstu govora o sihiru i dvojici meleka, Harutu i Marutu, u 102. ajetu sure El-Bekara?
Ako obratimo pažnju na ajete prije ovoga, uočit ćemo da govore o jevrejima.
“A kada im je Poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana za leđa svoja Allahovu knjigu odbacuju, kao da ne znaju.” (El- Bekara, 101)
Ovim ajetom Uzvišeni nas obavještava da je Kur’an došao da potvrdi one dijelove neiskrivljenog Tevrata koji su jevrejima jako dobro poznati.
Međutim, oni ne prihvataju Kur’an, iako odlično znaju da je on istina i da dolazi od Boga, jer o tome čitaju u svojim svetim knjigama. Oni zanemaruju i Knjigu koja je njima objavljena, tj. Tevrat, kako on ne bi bio argument protiv njih vezano za istinitost Kur’ana, pa pokušavaju zauzeti poziciju onoga koji ne zna i nije obaviješten. Oni kao da ne znaju šta se navodi u Tevratu, u pogledu znakova koji nagovještavaju dolazak Muhammeda, a.s., i ne osvrću se na prijetnju koju im Bog upućuje zbog zanemarivanja svega toga.
Jevreji su se, izgleda, poslužili onim što su šejtani prenosili o Sulejmanovoj vladavini, unoseći to nevjerstvo i laži u tekst Božije riječi, koristeći i to kao argument njihovog neprihvatanja vjere u posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.
Zato je Uzvišeni objavio ovaj ajet koji govori o vladavini Sulejmanovoj i šejtanima koji su pravili spletke, služili se magijom i lažima, iznoseći neistine o njemu, želeći nam na taj način ukazati na svu bestidnost postupaka jevreja u mijenjanju sadržaja Božije objave, što su činili kako ne bi imali argumenta da prihvate Kur’an i poslanika Muhammeda.
