Srebrenica iz 1995. kroz fotografije holandskih vojnika: Glad, bijeda prljave ulice i mnogi ubijeni Srebreničani

Glad, neimaština, bijeda, prljave ulice Srebrenice i veliki broj onih koji nisu preživjeli juli 1995. godine nalaze se danas na fotografijama holandskih vojnika da svjedoče o najvećem zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Fotografije Srebreničana, grada, teških uslova života ali i nasmijanih lica srebreničkih dječaka, od kojih većina nije preživjela, napravili su holandski vojnici koji su bili u Srebrenici tih ratnih godina.

Do njih je prije nekoliko godina došao Osman Avdić, jedan od preživjelih srebreničkog genocida. Osman je rođen u Milićima, a s porodicom je u srebreničku enklavu došao 1993. godine. Godinu kasnije je ostao bez oca i njih sedmero djece ostali su sami s majkom. Stanovali su blizu baze holandskih vojnika. Družili su se s njima, učili engleski jezik, ali i razmjenjivali različite stvari za namirnice.

“Stanovao sam u blizini te baze u kojoj je bilo oduzeto naoružanje i gdje je prvobitno bilo sjedište baze Kanadskog bataljona. Škola nije radila, želio sam da naučim engleski jezik, da komuniciram sa svijetom, jer nismo imali televizije, radija… Bila je glad. Pravili smo neke suvenire i mijenjali za kafu, cigarete, da bi imali roditelji. Bilo je onih koji su donosili odjeću, potrepštine za higijenu. Bilo je onih koji su pomagali”, priča Osman, prisjećajući se života u Srebrenici sa 15 godina.

Naučio je engleski onako da može komunicirati s njima. Bilo je djece kojima su holandski vojnici davali i bombone. Tada su s njima razmijenili i neke adrese, ne znajući da li će preživjeti taj užas u Srebrenici.

“Prije možda pet-šest godina stupio sam s nekima u kontakt. Počeli su dolaziti ovamo, viđali smo se. Serge Jansen mi je jednom prilikom donio stotinjak fotografija da bi ga ja kasnije zamolio da mi elektronski dostavi sve što ima. Ima mnogo tih fotografija, skupljao ih je i od ostalih vojnika. Na fotografijama je period 1994. i 1995. godina. Dakle, prvi, drugi i treći Holandski bataljon. Ima i nešto malo fotografija dok je bio Kanadski bataljon. Na tim fotografijama se može vidjeti ta neimaština, bijeda, porušene kuće, prljave ulice bez rasvjete, ljudi u pocijepanoj odjeći, neurednost.. Kada pogledaš te fotografije sve ti je jasno, očigledan je taj bol i patnja”, pojasnio je Osman.

Na fotografijama, nažalost, ima mnogo onih koji nisu preživjeli srebrenički genocid, ali ima i onih koji su se prepoznali na njima.

“Bilo mi je drago kada se ljudi prepoznaju na fotografijama ili prepoznaju nekoga svoga, jer su njihove lične fotografije uništene”, naglasio je Osman.

Holandski vojnici, prema njegovim riječima, nisu mogli ni naslutiti koliko će biti vrijedne fotografije koje su nekada napravili iz čiste zabave.

Danas one svjedoče o jednom vremenu i narodu koji je trebao nestati.

“Oni su htjeli zabilježiti neke trenutke. Bilo im je neshvatljivo da kada dođu u Srebrenicu i vide taj narod, kako je sve porušeno i nakon pet-šest mjeseci se vrate kućama i normalnim uslovima života. Ima jedan broj njih koji misle da ovdje još uvijek traje rat, da je porušeno, ali ima i njih koji dolaze ovdje dva-tri puta godišnje”, ispričao je Osman.

– Prvi susret licem u lice sa srpskim vojnicima –

Dok pokazuje fotografije iz Srebrenice 1994. i 1995. godine, Osman se prisjeća dana, 12. jula, kada je sa starijim bratom Mustafom i velikom grupom Srebreničana krenuo put Šušnjara odakle su krenuli na “put spasa”, prema slobodnoj teritoriji – Tuzli.

“Ono čega se najbolje sjećam jeste ta glad, neimaština. Živite u nekom skučenom prostoru bez ičega, bez normalnih stvari koje čovjek treba imati. Tog jula je bilo neopisivo. Te granate, okupljanje naroda. Jednostavno bili smo izbezumljeni, nismo znali kome da se obratimo. Bilo je strašno”, počeo je priču o životu u Srebrenici.

Majka s dva mlađa brata i dvije sestre krenula je u Potočare i oni su se spasili i došli do Tuzle. Međutim, Osman i Mustafa su, s jednom grupom muškaraca, krenuli iz Potočara kroz šume prema slobodnoj teritoriji.

“U podne 12. jula prešli smo prvu liniju i krenuli prema Tuzli. U koloni smo išli oko sat vremena i upali smo u prvu zasjedu. Kasnije smo izbjegli još dvije-tri. Lutali smo šumom, pred zoru smo izgubili orijentaciju i nismo znali gdje se nalazimo. Tada smo čuli da nas dozivaju Srbi da se predamo. Govorili su da nam neće ništa, da je tu UNPROFOR i da ćemo biti bezbjedni. Kada je svanulo i kada smo vidjeli gdje smo i da nema povratka, podigli smo ruke i išli u koloni koja se predavala”, ispričao je Osman.

Tada su prvi put došli licem u lice sa srpskim vojnicima. Među njima je bilo puno njihovih komšija, školskih prijatelja koji su im govorili da se ne boje i nudili im hranu.

– Spasio ga jedan od srpskih vojnika –

“Nakon toga su nas uputili prema jednoj livadi gdje je bilo mnogo muškaraca koji su se predali. Meni je prišao srpski vojnik i rekao da idem da donesem vodu. Uzeo sam par flaša i krenuo kroz te vojnike. Dok sam čekao da naspem vodu prišao mi je taj srpski vojnik, zaustavio autobus koji je već vozio izbjeglice iz Potočara, rekao vozaču da otvori vrata i ubacio me u njega. Stariji brat je ostao sa zarobljenim muškarcima koji su strijeljani u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici”, kazao je Osman.

Pronađen je u dvije različite masovne grobnice i ukopan na kolektivnoj dženazi u Potočarima 2009. godine.

Osman danas s porodicom živi u Sarajevu, a, kako je kazao, želi se nekada vratiti u rodno mjesto, ali trenutno mu to ne dozvoljavaju uslovi.

Akos.ba