Dobro i zlo: U početku je čovjekova duša čista priroda (fitra)

LJEPOTA U SVIJETU

Ovaj svijet je cilj samo onome ko ne vjeruje, jer takav nije uvjeren u postojanje vječnog svijeta, već se sva njegova stremljenja i činjenja iscrpljuju u ovosvjetskom,  uprkos tome što bi, kada bi pogledao kao razumna osoba, dokučio kako je ne*moguće da ovaj svijet predstavlja mjesto na kojem će čovjek vječno živjeti. Zašto? Zato što je življenje na ovome svijetu nešto što je obilježeno nepouzdanošću, a ne nešto izvjesno. Ono se naslanja na pretpostavku a ne na izvjesnost. Čovjek, naime, očekuje da će živjeti na ovome svijetu šezdeset ili se­damdeset godina ili više od toga. Međutim, nekome je suđeno da na ovome svijetu poživi tek koji trenutak, neko poživi je­dan dan, neko koju sedmicu ili mjesec, a ima i onih koji dožive duboku starost.

U prirodi čovjeka jeste da misli kako će na ovome svijetu živjeti godinama. Ali, to se ne temelji na izvjesnosti jer ga smrt može zadesiti svakoga trena. Niko ne može tvrditi ili progno­zirati koliko dugo će živjeti na ovome svijetu. Ono što svaki čovjek može sigurno znati jeste da će vječ­no, bez umiranja živjeti na budućem svijetu, uživajući u blago- datima ili podnoseći patnju.

Ukoliko se želi realno prosuđivati o odnosu čovjeka i svi­jeta koji ga okružuje, onda se taj sud mora temeljiti na mjeri­lima koja uzimaju u obzir onosvjetsko, jer su to mjerila koja jamče da će, na njima utemeljeni sudovi, biti valjani. No, zbog naše sklonosti nemaru poimanje dobra i zla kod većine ljudi počiva na ovosvjetskim mjerilima koja prizilaze iz viđenja da je ovaj svijet cilj a ne sredstvo. Spremni smo ono što nam pri­bavlja zadovoljstvo držati dobrim, dok ono što nam pričinjava neku vrstu teškoće ili nezadovoljstva ili ograničenja za naše prohtjeve smatramo za zlo. Dokle god živimo s ovim pogreš­nim poimanjem osjećat ćemo tegobu i bit ćemo udaljeni od Allaha. Ljudi promatraju dobro i zlo kroz prizmu ličnog, u ovi­snosti o njihovim ličnim interesima i ne gledajući u dublji smi­sao. Međutim, ličnim mjerilima nije moguće definirati dobro i zlo, jer takva su mjerila manjkava i egoistična, i na osnovu njih nije moguće valjano razlučiti gdje je dobro a gdje zlo.

Ako vagamo neku činjenicu ličnim mjerilima, naći ćemo kako ona za neke ljude predstavlja dobro a za druge zlo. Pret­postavimo, primjerice, da je neko ministarstvo natjerano da podnese ostavku te je oformljeno novo ministarstvo. Ovako nešto je zlo za one koji su otišli iz ministarstva a novi službe­nici to smatraju dobrim i čestitaju jedni drugima mada se radi o  istom događaju. Preostaje nam da se zapitamo kako jedan te isti događaj može biti i dobro i zlo u isto vrijeme? Drukčije kazano, kako jedan događaj može istovremeno uključivati i dobro i zlo!?

Nužno je da lična mjerila nisu valjana jer ne polučuju pravi smisao. Da su ta mjerila valjana, ne bi postojala ovakva suče­ljavanja i oprečnosti unutar samoga smisla. Kada mjerila nisu valjana onda se ni smisao događaja ne može* valjano dokučiti. To je činjenica na koju se moramo obazrijeti kada govorimo o  pitanju dobra i zla.

Lična mjerila – kako rekosmo — nisu valjana da bi se na osnovu njih sudilo o pitanju dobra i zla. Nužno moraju posto­jati druga mjerila – ona koja je u svijetu uspostavio Uzvišeni Allah. Stvari se* mogu prosuđivati na osnovu tih mjerila i ona nam daju istinski smisao.

Mi sa našim ograničenim poimanjem i skromnim zna­njem nismo u stanju doseći do takvih mjerila. Mnoge stvari koje nam nisu dostupne čine to da nismo u stanju prosuditi šta je dobro a šta zlo na ovome svijetu, već stvari posmatramo u njihovoj površnosti ne razumijevajući ih, a zatim počinjemo donositi sudove koji su daleko od stvarnosti!

Kada želimo mjeriti svijet sa stanovišta uloge čovjeka u njemu — te uloge radi koje ga je Allah Uzvišeni i stvorio na njemu – onda moramo znati da je Allah, Slavljen neka je, uspostavio precizna mjerila prema kojima se odvija život u svije­tu. Ta mjerila određuju svaku stvar, a prva stvar koju je Allah Uzvišeni uspostavio jeste mjerilo prema kojem se prosuđuje šta je to lijepo u svijetu. Ljepota se ogleda u tome da sve u svi­jetu ispunjava svoju ulogu. Tako pravila prema kojima se od­vija život u svijetu nalažu da čovjek ispunjava ulogu koja mu je namijenjena. Kada ljudi zanemare ova pravila i ne ravnaju se prema njima život ne biva valjan, i biva ispunjen patnjama i zlom, a ljepota se gubi. Mjerila prema kojima se prosuđuje ljepota pronaći ćeš u svijetu u svakom pokretu života.

U POČETKU JE ČOVJEKOVA DUŠA ČISTA PRIRODA (FITRA)

Počnimo s početkom života, s rođenjem. Prvo šta treba imati na umu jeste da se dijete rađa u čistoj prirodi islama. Resulullah, s.a.v.s., kaže: Svako se dijete rađau čistoj prirodi kao musliman, a njegova porodica ga učini kršćaninom, Židovom ili vatropoklonikom.

Svako novorođenče koje dolazi na ovaj svijet dolazi u či­stoj prirodi, u vjeri Allahovoj ispravnoj, a potom ga zadesi nered koji čine ljudi, to jest njegova porodica koja ga iz čiste vjere — u kojoj ga je Allah stvorio — prevede u vjeru koju su oni prihvatili. Ovdje je riječ o ljepoti koju Allah daje u svijetu svakome novorođenčetu samim rađanjem, tako što svi bivaju stvoreni kao muslimani i istovremeno je riječ o tome kako ljudi remete ovu ljepotu.

Svako dijete raste u neporočnosti, koju mu je Allah po­dario samom ljepotom stvaranja. Ono ne zna za laž, dvoličnjaštvo, krađu, niti za bilo koje drugo ovosvjetsko zlo. Ono je stvoreno u skladu s ljepotom čiste prirode ifitre), govori iskreno i osjeća iskreno, neporočno je i čisto. Nismo u prilici čuti da je neko dijete rođeno kao dvoličnjak. Svim porocima i grijesima nauče ga roditelji, rodbina i društvo. Sve stvoreno u svijetu javlja se u okrilju ljepote, a narušavanje te ljepote posljedica je onoga što čine ljudi.

Dijete raste, odlazi u školu i umjesto da ga nauče kako je rad temelj uspjeha, te da mora učiti kako bi uspješno završi­lo školu, roditelji se dovijaju kako da ono uspije bez učenja: pokušavaju doći do ispitnih pitanja, na način da nastavnicima plaćaju privatne časove ili se služe mitom i utjecajem koji ima­ju. Ovakvim našim postupcima mi remetimo ljepotu u svijetu. Kako? Jer ako učenik prođe u školi bez učenja, da li će učiti poslije toga?! Naravno, neće, jer ako zna da ima mogućnost da prođe bez učenja, zašto bi onda učilo i zamaralo se.

Danas smo u prilici vidjeti kako neki profesori nastoje uzeti novac za ispite ili daju ispitna pitanja studentima ukoliko oni uzimaju kod njih privatne časove i slično. To je vid reme­ćenja ljepote u svijetu. Naime, svakom učeniku ili studentu postat će normalno to da može proći a da ne uči i rezultat će biti da neće učiti, završit će školovanje a da neće ništa znati. Tako će cijela zajednica objektivno zapasti u katastrofu.

Uzvišeni Alah od nas želi da oplemenjujemo Zemlju, a da bismo je oplemenjivali dao nam je razum koji je kadar naslje­đivati civilizaciju i razvijati je. Razumom je čovjek odlikovan nad životinjom, jer životinje i danas žive onako kako su prvi put stvorene. Nikada nismo, primjerice, čuli da je grupa životi­nja održala skup na kojem je raspravljala o unapređenju uvjeta života, niti nam je poznato da je bilo koja životinja uznapre­dovala u manju u odnosu na svoje roditelje ili dalje pretke te da zna ono što oni nisu znali i da je u stanju unaprijediti i promijeniti način svoga življena. To se nije desilo zbog jedne posve jasne stvari, a to je da životinje ne posjeduju sposob­nost napretka.

Nastavlja se, ako Bog da.

Odlomak iz knjige: “Dobro i zlo”

Autor: Muhammed M Šaravi

Tvrdi povez, B5 format, 111 stranice

Knjigu možete naručiti ne e-mail kupiknjigu@live.com cijena 12KM

Akos.bA