Ahmed Smajlović: „Bedr nas uči da budemo ponosni što smo muslimani“

„Ramazan dočekasmo i tako reći svaki dan ga ispraćamo. Takav je slučaj bio i sa prošlogodišnjim ramazanom, pa i svim ranijim. Dočekivali i svake godine ispraćali ramazan. Ramazan uvijek sa sobom nosi i zahtijeva dobro, zahtijeva plemenitost, zahtjeva iskrenost, zahtijeva ljubav i zahtijeva predanost čovjeka, posebno svakog onoga koji se nađe u ramazanu, koji se nađe u postu.

Pored toga ramazan ima svoju poruku, a ta poruka jeste da čovjek za vrijeme ramazana i posta predajući se Allahu dž. š. prečisti samog sebe, ili kako kaže Muhammed a.s.: „Men same ramadane imanen vahtisaben gufire lehu ma tekaddeme min zenbih.“

Ko posti ramazan iskreno iz uvjerenja i vjerovanja u Allaha, dž.š., i obračunavajući sebe, svoje propuste i svoje grijehe, Allah, dž.š., mu oprašta grijehe koje je počinio sve do tog momenta. Prema tome, zahtjevi i poruka posta jeste da se čovjek očisti, ne samo da se ustegne od jela i pića, jer ramazanski post nije samo ustezanje od jela i pića. Ramazanski post je nešto više od toga.

Koliko ima postača, a da od svog posta nemaju ništa drugo do glad i žeđ? Zbog čega? Jer post traži da se čovjek oslobodi od svega onoga što je negativno. Od svega onoga što prlja čovjekovu dušu. I zato jeste upravo svrha posta kako kaže Kur’an, iako mi često danas pokušavamo da objasnimo post sa medicinske strane. Pa kažemo jeste i ljekari propisuju nekakve dijete, medicinski je opravdano itd itd.

Pored svih tih naučnih pokušaja Kur’an tačno određuje i govori zbog čega je post određen i zbog čega je propisan: „O vjernici propisan vam je post kao što je bio propisan i narodima prije vas da biste postali bogobojazni.“
Prema tome, Kur’an određuje svrhu posta da biste bili bogobojazni.I shodno hadiskim citatima, odnosno izrekama Muhammeda a.s. mi dobijamo tačno određenu svrhu i poruku posta, a to je ostvarenje Allahova zadovoljstva, postizanje bogobojaznosti. A bogobojaznost je najviši stepen čovjekovog vjerovanja.

Pored takve velike svrhe posta ramazanski post ima isto takođe i svoja velika zbivanja.

Najveća događaj koji se desio za vrijeme ramazana jeste početak objave Kur’ana 27. noć ramazana. Pored toga što je mjesec ramazan i post mjesec Kur’ana, ramazan je isto takođe i mjesec velikih događaja. Pođimo redom.

Prvi i najveći događaji u ramazanu koji su se zbili jeste bitka na Bedru. Jedna od najvećih pobjeda islamske misli uopšte. Kako se to desilo?
Desilo se da je druge godine po hidžri, kad su muslimani zajedno sa Muhamed a. s. protjerani iz Meke. Kad im je oduzeto sve, kad su morali ostaviti sve sa čim raspolažu i sve što posjeduju. Jednostavno su napustili Meku golih ruku.
Dolazeći u Medinu, što je interesantno jeste, da je Muhammed a.s. posljednji napustio Meku.To znači kad je ispratio sve ashabe, izuzev što je hazreti Alija ostao u postelji da bi zavarao trag neprijatelju.
Prema tome, Muhamed a. s. upotrebljavajući i služeći se vahjom izvršio je zadatak poslije nekoliko hidžri muslimana u druga područja kao što je u Abesiniju, kao što je njegova hidžra u Taif. I posljednja svakako najveća hidžra je hidžra u Medinu druge godine po Hidžri, kad je idolopoklonički neprijatelj Meke vidio da može stati u kraj šehadetu, da se islam širi svijetom poput svjetlosti, onda su idolopoklonici Meke i mušrici i neprijatelji islama odlučili da unište Islam u njegovom vlastitom domu tj. u Medini.

Tamo gdje su počeli dolaziti izaslanici drugih vladara, kraljeva itd. da vide o čemu se radi. Tu su idolopoklonici pokušali da unište islam. Takav pokušaj doveo je do najveće bitke u Islamu, a to je bitke na Bedru.

Ja sam bio na Bedru, prije nekoliko sedmica. Kada sam izvršio analizu i pogledao kakva je konfiguracija zemljišta, onda sam sam sebi rekao:“Kako je moguće bilo da tri stitine ljudi nenaoružanih, golih, bosih, gladnih, žednih, suoče se sa preko hiljadu idolopokloničkih vojnika, koji su bili naoružani do zuba? Nema na Bedru gdje zasjesti, naprotiv mora se suočiti sa neprijateljem oči u oči, i tako je i bilo. I pobjedilo je 300 golorukih muslimana preko hiljadu i nekoliko desetina idolopokloničkih, do zuba naoružanih vojnika.

Da li je pobijedilo oružje, da li je pobjedila materija? Nije. Pobijedio je iman u Allaha dž. š., pobijedio je šehadet, jer svaki od učesnika na Bedru je bio spremniji da pogine toga momenta, nego da preživi i dočeka drugi boj. Jer je svaki od njih vjerovao da je neposredno šehid.
I zbog toga svi učesnici bitke na Bedru imaju veliku zaslugu za razvoj islama i šehadeta i prenošenja i očuvanja emaneta. U našoj islamskoj praksi povezana je pobjeda na Bedru sa pomoću i radom u dijaspori.

Veliki broj naših muslimana, pripadnika Islamske zajednice živi na područjima gdje ne postoje džamije, gdje ne postoji tradicija islamskog života, kao što je Hrvatska, kao što je Slovenija, kao što je Vojvodina, zatim neka područja pored Drine itd.

Zapravo tamo gdje su u nekim mjestima muslimani protjerani prije nekoliko desetina godina. Doduše u Sloveniji nije nikad ni bilo izuzev u posljednje vrijeme, gdje se opet naši ljudi naseljavaju i što je interesantno, nije došao, kao što kažu evropski teoretičari, pa i naši neki profesori koji predaju istoriju itd, da se islam proširio sa sabljom. Nije sultan Mehmed Fatih došao sa sabljom u Ljubljanu ili Kopar, ili Rijeku ili negdje drugdje, već je šehadet prodro sa svojom istinom, sa svojom ljubavlju i svojim radom i sa svojom prodornošću.
Tako će šehadet prodrijeti na sve kontinente bez obzira htio to ko priznati ili ne, makar čitav svijet da stane na put šehadeta. Prokrčit će sebi puteve istini, ljubavi, poštenju i naći sebi svoje mjesto i posijati svoj korijen.

Naš zadatak jeste da sačuvamo svoj emanet, da prenesemo na naše mlađe, a kako? Da se odričemo svojih imena. Da li se neko drugi poslužuje time, pa da posuđuje od nas imena? Jeste li to susreli negdje u našim uslovima, u našoj praksi, u našem komšiluku.
Dalje, mi isto takođe nismo u stanju da svoje vlastito dijete naučimo da u osnovnoj školi i u bilo kojoj drugoj školi, kada se dijeli veliki obrok, odnosno kada se daje doručak, da kaže otvoreno ja ne jedem kobasicu i svinjetinu. To znači da mi svoju djecu od malih nogu učimo kukavičluku, prevari i laži, a što?
Može svako da upotrebljava šta god hoće, ali mi često puta krijemo da smo muslimani, krijemo svoje ime, krijemo svoje međusobne odnose, svoje poslovanje, krijemo isto tako i svoju hranu. Nađemo se u društvu sa nekoliko prijatelja nemuslimana, vjernika ili nevjernika, stid nas kazati da ne pijemo pivo. A moja ispitivanja posljednja pokazuju da se više potroši flaša piva u Sarajevskim mahalama, gdje je 90 i nekoliko postotaka muslimana, nego tamo gdje je 90 i nekoliko postotaka nemuslimana.

I skoro sam imao priliku da vidim nanu sa dimijama sa cekerom i pet šest flaša piva uzima u samoposluzi. I kad sam je pitao pa što to radi, ramazan je? Ma bogami u mene sin radi, eto dođe s posla, snaha isto tako, trebaju da se osvježe, nema limunadom se nemože osvežiti, treba flaša piva, uz to još treba i djeci itd.

Eto vidite dokle smo otišli. Mi se protiv takvih nazadnih, nekulturnih i svaštarskih običaja, ja to kažem nazadnih i nekulturnih običaja borimo. Upotreba piva i alkohola ne govori o kulturi čovjeka. Naprotiv, govori o njegovoj nekulturi.
I umjesto kojekakvih servisa u kućama za alkohol i za alkoholna pića, pa čak imamo i ovih slučajeva: „Dođe imam sunnet, dova u drugoj sobi se pije itd.“ Udajemo kćerku, ženimo sina isto tako.

Imami na takvim svečanostima ne mogu učestvovati, pa ko hoće da obavlja neka obavlja samo nek ne kvari šerijat sa ne-šerijatom. E, to je bila bitka na Bedru, i mi danas vodimo istu takvu bitku, ali ni sa kim drugim, ne ni sa mušricima ni sa bilo kim nego sa samim sobom. Onda kad mi shvatimo islam, kad umjesto kojekakve golotinje u našim kućama i kojekakvih časopisa i novina uđe Glasnik, Islamska misao, Preporod, Zemzem, uđe koja druga knjiga itd.

A što se tiče suočavanja islama sa bilo kojom drugom ideologijom i filozofijom, danas o kojoj god hoćete filozofiji i ideologiji da se radilo, islam ne preza da se suoči otvoreno oči u oči sa marksizmom, sa egzistencijalizmom, sa svakom drugom filozofijom učenjem i naukom.
Oni koji su pročitali dijalog između islamskih i evropskih naučnika, vidjeli su i mnogi su smatrali, a šta to hoće šeriatsko pravo, kakvo šerijatsko pravo? Pa i na pravnom fakultetu brucoši uče da je šerijatsko pravo zaostalo nekakvo pravo. To vam je slučaj na Beogradskom pravnom, Sarajevskom pravnom i na svim drugim fakultetima. Pravo srednjeg vijeka, pravo džungle itd., na taj način sebi akademski obrazovani ljudi, profesori Univerziteta doživljavaju da pišu o šerijatskom pravu. Zašto?

A takvo pisanje i govorenje je najveći dokaz da ti isti profesori koji uče druge o nekim pravima ne poznaju ni izmalena ni izdaleka islamsko pravo. Kad bi ga poznavali, oni ne samo da bi ga poznavali nego bi mu pali na sedždu. To je naš Bedr.

Kad je bilo druge godine po Hidžri nekoliko godina kasnije Muhammed, a. s., se sprema da se vrati u svoj zavičaj Mekku. I 8-og ramazana ulazi u Mekku. Kako? Sav narod što je bio na poluostrvu Arabije pošao je za Muhammed, a. s. I ako ste imali prilike da gledate film „ Pod zastavom Muhameda“, oni koji su gledali film imali su divnu mogućnost da vide kakvo je čovječanstvo bilo, u kakvom džehaletu. I kad je došao Muhammed, a.s., sa svojom vojskom u Meku nije je osvojio nego je oslobodio. Oslobodio je od idolopoklonstva, jer su se ljudi klanjali kojekakvim kipovima koje su sami proizveli. Isto kao što se čovjek 20-og vijeka klanja kojekakvim kipovima i idolima. Jedni se klanjaju kipovima, idolima ljudskim, drugi se klanjaju materijalnim i kakvim god hoće te. Za nekoga je idol i kip sve kao što je knjižica štedna koju posjeduje, za nekoga devizna, za nekoga vikendica, za nekoga ono, za nekoga je idol nekakva glumica i šta god hoće te.

Ljudi danas žive u najvećem džahilijetu 20-og stoljeća. I musliman se mora osloboditi tog džehaleta, a kako će se osloboditi tog džehaleta? Jednostavno, prihvatanjem Kur’ana i sunneta. Ne treba ja da mu govorim, neka pročita knjigu “Biblija, Kur’an i nauka“ od Morisa Bikaja, hirurga, člana Francuske akademije nauka, koji je nekoliko godina proučavao, zatvorio se i živio za Kur’an. I kad je sve proučio onda je napisao ovu knjigu.

Ja znam tačno, kad sam razgovarao sa čovjekom u Londonu, gdje su mu nudili ček otvoren, napiši koliko hoćeš na ček samo se odrekni ove knjige. To je što se ljudi boje istine, a islam ne strahuje od toga. Izvolite da se suočimo, izvolite da diskutujemo, izvolite da raspravljamo bilo očemu. O nauci, medicini, o čemu god hoće te.

Problem suočavanja pslama i nauke uopšte ne postoji. Čak i u marksizmu sve što je naučno Islam to priznaje, ali islam ne može da prizna ikome apsolutnu istinu i da nema više istraživanja. Naprotiv, islam traži da stalno čovjek proučava, stalno da čovjek kreće naprijed. Svaki momenat, svaki dan, svaki sat, svaki mjesec kad stoji na mjestu, nije ništa uradio nije ništa pročitao nije ništa unaprijedio, to vrijeme nije priznato sa islamskog stanovišta.

I osmog dana ramazana kad Muhammed, a. s., ulazi u Mekku, vidjeli su mnogi kako se Bilal penje na Kabu i 360 idola, kipova baca uz Allahu ekber. I što je najinteresantnije Muhammed, a. s., je pobijedio. Je li dao da radi vojska šta hoće, da ubija kao što ubijaju vojnici i vojskovođe 20-og stoljeća onako kao što se radi u Africi, Vijetnamu i ne znam gdje i to gledate svaki čas preko televizije? Onako kao što je u Afganistanu i ne znam gdje na drugom mjestu.

Nego šta je rekao: „Šta mislite ljudi šta ću s vama učiniti?“ Neki su oborili glave i šutili. On kaže svi ste slobodni. Izvolite. Čak im nije rekao: „Vi morate da primite islam.“ Izvolite, slobodni ste. A to je mogao samo da učini Resulullah.

Jedan takav slučaj imamo u povijesti ljudskog roda i društva uopšte. To je bilo oslobođenje Meke. Stotine godina je prošlo, srednji vijek 1300. godina i ne znam koja sa istoka Džingis Kan, tatarska vojska, horde sa zapada i krstaši također.

I najnovija proučavanja koja sam ja izvršio pokazuju, jer sam otkrio tačnu dokumentaciju dogovor između Zapada i Istoka da nabiju omču islamskom svijetu na vrat i da jednostavno ga zategne i da ga zadavi. Kod Ajni Džaluta manja grupa vojnika zaustavlja i pobjeđuje Tatare 25- og ramazana. Allahu ekber.

Danas niko u povijesti ne zna, ni jedan teoretičar, šta bi bilo sa Rimom, Parizom, Bečom, Berlinom, Londonom, da su kojim slučajem pobijedili Tatari kod Ajni Džaluta. Vjerovatno bi se desilo isto ono što se desilo sa Bagdadom. A oni koji su gledali posljednju emisiju kad je naš predsjednik Republike bio u Iraku vidjeli su razgovor Nijaza Dizdarevića i dr. Grozdanića preko TV. Gdje su sami iznijeli da je toliko knjiga bačeno u Eufrat i Tigris da je konjica prešla preko tog mosta, a jedna od ovih rijeka je veća nekoliko puta i od Save i od Dunava kad se zajedno spoje.
To je bilo uništenje kulture. Da ne govorim 27. noć ramazana početak objave. Muhammed, a.s., je svake godine uz ramazan ponavljao čitav Kur’an koji je objavljen za 23 godine.

I zbog toga kaže Moris Bikai: „Ako postoji išta savršeno i očuvano u originalu onda je to Kur’an.“ I sam Kur’an prestavlja jednu originalnu Božansku objavu. Interesantno je da Kur’an počinje da se objavljuje sa – Uči čitaj, proučavaj.
Vidite, nije ništa drugo tražio. Džehalet na jednoj strani, u Parizu se takmiče ko će duže ostati da se ne zna potpisati, isto tako ko će duže ostati da se ne okupa, da se ne podašiša, da se ne opere i kako god hoćete drugo. Na drugoj strani – Uči, čitaj. I naša praksa je povezala Lejletu-l-kadr sa vjerskom poukom.

Možemo li mi biti zadovoljni sa djecom koja dolaze na vjersku pouku i sa brojem. Ne možemo. Sramota je da u Sarajevu ima 200 hiljada muslimana a samo 5 hiljada djece na vjerskoj pouci. A stotinu vjerskih objekata, više nego što posjeduje društvo fakulteta i bilo kojih drugih institucija. Ali što? „Bogami, savez komunista zabranjuje da se ide na vjersku pouku.“ Tamo sekretar komiteta ne dozvoljava, nastavnik ne dozvoljava, sekretarijat unutrašnjih poslova ne dozvoljava.

Svi su oni dužni da poštuju zakon isto onako kao i mi. I nema toga ko smije doći pred ovu džamiju pa kazati ne smiješ ići u džamiju. I kazati ne smije tvoje dijete doći da nauči vjeru, a druga je stvar što sam ja postao toliki kukavica pa se stidim svoga imena i svoga šehadeta i svoje vjere. Bojim se ljudi koji me gledaju na ulici, a ne bojim se Allaha. Ustav i zakoni su sasvim jasni.
I povezanost početka objave Kur’ana sa vjerskim poučavanjem, ulaskom naših najmlađih u Kur’an jeste najosnovniji zadatak. Pored toga, ramazan je mjesec i teravih namaza.
Vidite, mi ne možemo nikada zaboraviti ove teravijske večeri. Jeste i vrućina i sve. A to ćemo mi nositi i pred grob i naša djeca i iftare. I često puta govore ma hajde da skratimo dvadeset rekata na osam itd. Pa onda dajte da modernizujemo islam, kakva džuma dva rekata i Allahimanet. Odbi sunnet prije džume, odbi sunnet poslije džume i eto. To može samo u izuzetnim slučajevima, ali onaj ko ostavlja sunnet taj ostavlja Allaha dž.š. Pored tako značajnih dana , teravih namaza, ramazan je mjesec zekata i zekatul fitra. I najljepše ih je dati za to vrijeme.
Imamo danas kola, daj idi tamo osiguraj ih kasko, pa osiguraj kuću, osiguraj život, osiguraj sve ono i tako na neki način se obezbjeđujemo i osiguravamo. Pa često puta, ako smo na neki način kola upropastili, nastojimo da prevarimo i zajednicu i osiguranje, makar mi bili krivi, a nismo krivi samo da bi naplatili.

Mi se svim tim služimo, prevarom, nađemo advokata, a advokat na sudu za pare će reći šta god hoćete. To je život, to je takva praksa, mi se suočavamo s tim. Platite mu i on ide na sud, vi krivi, ne niste vi krivi i gotovo.
Sva su ta osiguranja uzaludna bez ovoga: „Osigurajte svoj imetak i sebe sa zekatom.“ I koliko god hoćete ovi stariji imaju primjera. Često puta požar se desi ili u nekakvu malu dlaku mimoiđe ga nekakva nesreća, a ništa to drugo nije nego zekat. Zekat, zekatu-l-fitr, sadaka itd. I postača čekaju dvije najveće radosti u njegovom čitavom životu. Radost kad isposti, kad završi sa postom, iftara, bajrama i bajrami nezaboravni. To je Allahovo. Neko može biti i ne bi mogao biti radostan na bajram ali radost dolazi. To je Allahovo.
I druga radost, radost kad se sreće sa Allahom. Neko će strahovati i bojati se, daj da pobjegnem, nema nikog valja ići tamo i gledati svoj film života. Gledati tačno od rođenja do smrti. Šta smo uradili, šta smo ostavili. Sve registrovano u kosmosu. Sve. I danas pojedini stručnjaci u svijetu posebno u Japanu pokušavaju da preko kosmičkih zraka registruju učenje Kur’ana. Jer se ništa kažu ne gubi. Sve ostaje u vasioni. I to je pitanje nauke hoće li ona dotle doći Allah to samo zna.

I susret sa Allahom postaje najveća nagrada. I neka nas Allah učini da upravo budemo mi od tih koje će on nagraditi zadovoljstvom oprosta od grijeha, susret sa Allahom sa dobrim djelom i sa svim onim što je islamsko i kur’ansko.

Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić