Kad napolitanke zavade

Prije, bit će i više od trideset godina – zapamtila sam jer mi je bilo dobro smiješno – priča jedna nena kako se svijet pokvario… I kako haman niko nikom više ne ide, kako su je sa svijetom zavadile napolitanke. Izvalih oči, a nena dodaje: “Prije bi se pođi koni, pa ponesi jabuku, krušku, narandžu, u rubac zamotaj koju kocku šećera, gurabiju, šta imaš, šta se zateklo, radi adeta. A sad (k’o biva tad) ako nemaš napolitanke ponijet, ne možeš na sijelo. Sad vidim da su te napolitanke bile faza u tranziciji sjelilačkog društva. Ulozi su sve više rasli – od napolitanki, preko kahve, soka mutavca, rahatlokuma, par kila voća, bonbonijera… Kako su ulozi rasli, zaduženja se povećavala (“moram njima više ponijet, zadužili me…”), sve je bilo manje druženja.

Ne sjećam se baš da je moja mati nosala napolitanke. Ako bi ko nama donesi, mi bismo im presudile, al’ nismo baš bez velikog razloga smjele zadirat u Bajadere i bonbonijere Opera. Opera se zvala velika bonbonijera u crvenoj plišanoj kutiji, i otvori bi se u nas u kući ili ako je ko važan “izbio” (a termin “izbiti” koristio se za goste koji se iznenada pojave, bez prethodnog dogovora). Pošto do kraja sedamdesetih telefoni nisu bili masovna pojava u Sarajevu, eventualno bi ti gosti koji su “izbijali” poslali dijete na sahat prije, i ono bi na vratima odrecitiralo: “Pitaju mati i babo/mama i tata ima li vas večeras kod kuće da dođu na sijelo?” – Ima, jaštaradi, đela bujrum, reci im nek dođu. Onda bi se domaćica “razletila” i preuzela komandu mobilizirajući sve snage po kući da se rastrijebi, pomete, eventualno potkuha pogača ili operu krompiri da se metnu u rernu ili svare u kori… Sira i milerama bezbeli vazda ima u kući. I ajvara. I bestilja.

I ne dao Bog da ko pokaže smrknutu čehru. Stisni pa reci: “Imam učit.” Uslijedio bi odgovor koji je letio i bolio poput šamara, što od hitnje da se dočekaju musafiri: “Šta si vazdan dangubila!” “Ispiti?” “Imaš svu godinu da spremaš.” Televizija (samo jedna u kući) – nema šanse gledat dok su gosti. “Da igra dedo rahmetli!” I tu bi sva rasprava bila završena. Mogla si se okrenut i napravit “facu”, al’ bi je mati začinila poparom, a babo predavanjem.

Sijeldžijski bonton

U kući, dok je prisutna uža porodica, imao si pravo gledat televiziju, skakat, prosipat pasjaluke, kmezit, izvolijevat, zanovijetat koliko te volja. Šta će se uvažit – o tome odlučuju nadležni organi. U bašči ili na ulici, smjelo se skakat, igrat škole, gume, ganje, žmire, truhle kobile, eberečke… Dok ne zovnu u kuću. Ako ne ispoštuješ – belaj. Kad dođu gosti – baš kao i kad se u gostima – ukidaju se prava, ne smiješ pisnut. Baška bi sjedila djeca, baška odrasli – koliko god godina djeci bilo, i kolike god bile razlike u godinama. Stanovi dvosobni. Baška bi se metni sofra djeci, baška odraslim. Pozdravi se, upitaj se, eventualno odrecitiraj novonaučenu pjesmicu i suru, i razguli.

Pojaviš li se u sobi gdje su roditelji – sustigne te ledeni pogled zelenih očiju. Oni su pričali, nekad bismo čuli glasan smijeh, ponekad i pjesmu. Igrat se dozvoljeno (bez rušilačkih ili nasilničkih tendencija), al’ tako da ne smeta odraslima. Zato su valjda bile izmišljene igre zaloga, gradova, gluhih telefona, pričam ti priču, čovječe ne ljuti se, doktora (al’ pristojno!), učitelja i djece… Kasnije i Monopol… Ako bi se iz dječije sobe čula buka, uslijedila bi intervencija koja je nama djeci zvučala kao združivanje snaga NATO-pakta i Istočnog bloka. Moj stariji rođak jednom prilikom zamalo nije dobio degenek, ni kriv ni dužan. Igrali smo se škole – on učitelj, ja učenica, kutarisali matematiku i srpsko-hrvatski, došli do muzičkog i bezbeli tražio učitelj da pjevam, a ja se zadala. Valjda se odraslim učinilo da plačem, cvilim, da me neko muči, otud će rahmetli amidžin glas: “Emire, ostavi dijete, ti ćeš bit bijen!” (dvadeset tri godine nakon tog događaja i moj drugi pokušaj pjevanja završio je neslavno; kad sam postala mama, a beba počela malo “uznavat” – po preporukama iz knjiga o majčinstvu – pjevala sam da uspavam dijete.

Muž bio u vojsci, rat, pa dobila priliku. Čim je dijete bilo osposobljeno da sastavi prvu rečenicu, a utom se i rat priveo kraju i muž već bio kući, dijete bi kroz plač izgovorilo: “Nemoj mama ti, babo ćeeeeee!”)

Red s malo duše

Kad bi ko bio hasta – nosile su se ponude. Napravi bi se ono što bolesnik smije jesti i što mu može goditi, i odnesi. Da bude iznenada, da uslast pojede. Pripremljeno s brigom. Nikad mi nije bila ukusna pileća supa koliko kad sam gripozna, a rahmetli tetka donese. I šne-nokle. I blaga zeljanica, k’o za hastice. I slani lokumi i tulumbe rahmetli tetke Safete, koje sam doživljavala kao zračne jastuke, i ja, baš zlohrano dijete, vjerovala da mi spašavaju život. Obična gripa,Vremenom smo počeli spoznavati da jedni za druge “nemamo kad”. Što više nemamo kad za rodbinu i prijatelje, to smo u svojim očima važniji, ugledniji. Ko biva – dobri ljudi i od roda dobra, dobre ljude traže sa svih strana. Ne pojaviš se ni na dženazi/sahrani ili tevhidu posljednjeg prijatelja iz generacije tvojih roditelja ili upala grla. Pa šta? Pažnja, ljubav, dobrota liječi. I mama je kuhala, s ljubavlju; al’ ona je kuhala svaki dan, i kad nismo bili bolesni, i kad nam nije trebala posebna pažnja. Zato je ono što bi došlo sa strane imalo posebnu vrijednost. Jer, kao logično je da me mama voli i da brine o meni, ali kad tu pažnju i ljubav pokazuje tetka, strina, komšinica, mamina prijateljica – to je baš bilo golemo.

U žalosti – ako bi ranije i bilo kakve napetosti, prešlo bi se preko svega i otišlo na žalost – nosili bi se ručci i večere, sve do četerestine. Ako bi bio neko dalji – kahva, šećer i limunovi. Poznanicima su se slali telegrami. To je bio RED. Sve što je izlazilo iz ovih okvira nazivalo se jednim imenom: hojratluk.

Kad bi budi kakva posebna prilika (veselja kao babine, odlazak na hadž, povratak s hadža, svadbe, diplome) prijateljima su se nosila jela koja je domaćica najbolje pripremala. Ovisno o prilici, baklave, masne lutme, šećerli-lokumi, torte, ruske salate. S ljubavlju se pripremalo za prijatelje. Nema veze što se radi. Nema veze što se za puter satima čekalo u redovima, ili po puter išlo čak u Mađarsku. Na kraj svijeta – za prijatelja, prijateljstvo, rođake. Bebama su se od roze ili plave posebno mehke vunice ili konca plela ili heklala odijelca i papice, hadžinicama kerale jemenije, mladama u ruho nosili heklani ili vezeni stolnjaci, tableluci, miljei. U dar je bilo važno utkati sebe.

Veliko spremanje, krečenje – zovi kako hoćeš. Rodica iz drugog kraja grada i moja sestra – ribaju, čiste, peru prozore (ko im je kriv što po njihovom tabijatu nije bila nijedna žena koju bi mama dovela kao ispomoć), rođaci isto iz različitih krajeva grada – klofaju tepihe. Kako sam vrlo rano pokazala svoje čistačke (kao i muzičke) talente, i kako je bilo gore počistiti ono što ja čisteći zamrljam, moj radni raspored bio je u kuhinji (i ostao; ko mi je kriv što i dan-danas veoma rijetko mogu jesti izvan kuće, i što sam se pretvorila u previše izbirljivog gurmana).

Uspon i pad (ili obrnuto)

Potom su se i u domaćinskim kućama počeli povećavati ulozi. Od varenih ili zapečenih krompira, pogače, sira, halve, rahvanije, kukuruza, kokica, kestena, počelo se komplicirati. Prelazilo se na pite, đulbastije, salate, pečenja i jela zakučitih naziva s francuskim ili njemačkim prizvukom. I ovdje revanš-utakmice. Imperije uzvraćaju udarce. Gosti dolazili sa sve više obavezujućim darovima, domaćini dočekivali sa sve više obavezujućim gozbama. I sijela urjeđala. Druženja, bliskosti – izblijedile.

Onda je došao rat, i svi smo s raspoloživim improviziranim sredstvima postali retro. Kad kažem svi, mislim na nas što smo ostali u okruženju. Jer s ostalima nismo imali nikakvog doticaja. I nisu nas, iskreno, ni zanimali. Valjda čovjek ima jednu količinu emocija pa je potroši tugujući zbog poginulih i ranjenih, na brigu za borce, mržnju prema zločincima. Zato smo prema onima koji su otišli – ispalili se a da nisu izgnani – samo mogli više ništa ne osjećati.

Kad si važan, nemaš kad

Pa Dejton. Vremenom smo počeli spoznavati da jedni za druge “nemamo kad”. Što više nemamo kad za rodbinu i prijatelje, to smo u svojim očima važniji, ugledniji. Ko biva – dobri ljudi i od roda dobra, dobre ljude traže sa svih strana. Ne pojaviš se ni na dženazi/sahrani ili tevhidu posljednjeg prijatelja iz generacije tvojih roditelja. Onih što su ti davali bajramluke i donosili krem-karamel kad si operirao krajnike.

Sastanci, poslovi, tenderi, procenti… Treba para, nove điđe. Full HD (koji od silnog posla i ne pališ), stanove i vikendice koje ne stigneš obić (neka nekretnina), auti sebi i sibjanu… Sijela – pusti, ko će spremat jemeke. Ne treba jest kasno. Dosta espresso u gradu, svak sa svojim smartfonom u ruci. Iftari – u restoranu. Ko je kuhao, o čemu je mislio, u kakvom je raspoloženju bio… Koga briga, sve sazovi jednu noć, i riješi. Plati. U nekog veselje. Svadba, babine, hadž. Daješ kovertu (fol uviđavan – nek kupe šta im treba, a ne što ti je lijeno birati, pakovati, sam nešto napraviti, utkati sebe u dar). Te pare ne podsjećaju ni na koga. Sve su iste. Diplome, slavlja – šalješ cvijeće. S karticom, da se zna od koga je. Ili naručiš dostavu kolača. Da dijete tvojih prijatelja kaže: “Al’ ja fakat ne znam te likove što su poslali.” I da pomisli: mora da su važni, jer nemaju kad. Nažalost – kupiš i odneseš kupljenu kahvu. Ako je ko bliži pošalješ catering. Sve ima za pare. Osim brige, pažnje, ljubavi. Koja je, sjećate se, meni liječila gripu.

Možda jest kokuska izvlakuša – al’ ja sam staromodna, ili retro, voljna da dadnem i malo svoje osobnosti, jer se jedino ona ne može parama kupiti.

Amina Šiljak-Jasenković za novovrijeme.ba