Pismo mojoj nerođenoj djeci

Piše: Kata Granata/Moj pedijatar

Draga moja djeco,

Skoro da nema dana da ne pomislim na vas. Vi ste dio moje duše i mog bića zauvijek. Nikada vas se nisam odrekla i nikada vas neću zaboraviti. Često zamišljam kako bi bilo divno imati četvoro a ne samo dvoje djece. Da li biste bili dječaci, djevojčice? Da li bih mogla rukama sve da vas obgrlim? Nikada i ni sa kim ne pričam o osjećanjima prema vama. Valjda mislim da neće razumjeti, vjerovati. Za druge vi ste bili mala zrnca, za mene cijeli kosmos. Vjerujem da djeca biraju svoje roditelje, vjerujem da postoji razlog zašto se i ne rode; odu negdje gde će nas sačekati kad budemo spremni. Ponekad kad vidim neko dijete, pomislim, sad bi i on imao toliko godina, išao u školu i znao sve te velike i fenomenalne stvari koje znaju djeca tog uzrasta. Bio bi najstariji, prvijenac. A ona bi bila najmlađa, još jedna mala kopija svoga babe, lijepa kao uslikana. Zamišljam da je djevojčica, jedina naša, sa tri brata. Zamišljam da mi je srce puno, prepuno, da može da pukne od sreće. Da nam je krevet mali za jutarnje maženje i da moram nekad puno da vičem da nadjačam sve te divne, neukrotive temperamentne i velike ličnosti. Dva dječaka i blizanci! Kovrdžave glavice, duge trepavice, zvonki glasići i šašave kerefeke koje izvode u kvartetu. Puna kuća djece, ljubavi, smijeha, igre.

U mom srcu postoji jedno mjesto samo za vas. Skriveno je, toplo i čini najtajanstveniji dio moje ličnosti. Nekad i sama uđem na kratko unutra samo da vas pomazim, jer uhvati me tuga. Bol je trajala godinama, Patili smo zajedno i babo i ja. Ali vi niste samo naša tiha patnja, vi ste i svjetlo naših života, naša zajednička sudbina i priča o nama. Vi ste nevidljive niti koje prožimaju našu porodicu i čine nas jačom. Vaše mjesto u našim životima nikada neće nestati i nikada nećete biti zaboravljeni.

Volim vas kao što volim i vašu braću. Za mene vi ste tu sa mnom i zauvjek.

Vaša mama.

Akos.ba