Neka to bude mala priča o velikim ljudima – priča zvana BIMA

U redakciju portala Akos.ba stigao je tekst o aktivnostima Medicinske asocijacije BIME čiji su članovi u subotu posjetili Glamoč. To je bila 80 akcija BIME…

Život je takav da čovjek ponekad gubi, ponekad dobije.

Ponekad pruža, ponekad uzima. Ponekad, čovjek u njemu zaboravlja, često se sjeća. Ali, na kraju je ipak uvijek na dobitku. Na životnom putu srećemo mnogo ljudi. I svi su naizgled samo stranci. Ipak, svi su oni dio nas i mi smo dio njih. Gdje završavamo mi, a gdje počinju oni? Gdje počinju oni, a gdje završavamo mi? Ima li negdje ta granica? Ili smo mi u svima, i svi su u nama? Niti duša su te koje se međusobno isprepliću i nadograđuju. Uveseljavaju, rastužuju. Međusobno gube, i na kraju ponovo pronađu. 

Kada bismo trebali u jednoj riječi opisati dobrog čovjek, opisati nit koja spaja ljudske duše, upotpunjuje ih i čini jedinstvenim, jedna riječ, samo jedan epitet za dobrog čovjek naizgled je nedovoljan. Ali, ipak postoji. Dovoljno je reći BIMA. I kada kažemo BIMA to je mnogo više od jedne asocijacije, od organizacije, od skupa ljudi. Riječ koja je sinonim za toplinu, mir, toleranciju, solidarnost, humanost, nadu u bolje sutra, nadu da još uvijek postoje oni koji brinu za druge, bez iščekivanja riječi hvala.

Jutro, onako nekako tmurno, ali s nekom neobičnom toplinom. Sve se budi. Novi dan. Novi izazov za svakoga. I ja, i svaki drugi čovjek, poznati i nepoznati prolaznik su dio ovog dana. I niko nije ništa posebno. A opet, svaki čovjek nosi sa sobom neku zagonetku, nešto nedokučivo i nedorečeno.

Ulice mokre od kiše koja je dodala prave boje novom jutru. Za neke naizgled obična zora, obično jutro, za neke ipak nova nada, novo iščekivanje ljepote koju donosi dan koji je pred nama. Za BIMU jedan novi izazov, još jedna akcija u nizu, još jedna težnja sa jasnim ciljem: pomoći onima kojima je pomoć zaista potrebna. Za one koji pomoć čekaju to je jedno jutro radosti što ipak postoji neko ko misli na njih, ali i jutro neizvijesnosti, jutro koje sa sobom nosi jedno pitanje: da li će oni koje čekaju stvarno i doći? Neizvijesnot koja traje sve dok se pogledi međusobno ne sretnu. Od tog trenutka emocije se međusobno isprepliću.

Na licima onih koji čekaju BIMU su i suze i osmijeh,a i jedno i drugo su odraz njihove radosti.Njihova očekivanja već pri samom susretu sa onima koji su došli,koji su tu zbog njih, su ispunjena.Oni ne čekaju samo pomoć. Oni čekaju ono što je danas sve teže pronaći. Čekaju toplu riječ, čekaju još topliji osmijeh, jedan čvrsti stisak ruke, jedan dan ispunjen razgovorom, međusobnim poštovanjem i povjerenjem.

Živimo u vremenu kada pričamo u svijetu bez glasa. Živimo u vremenu tišine. I tišina je naizgled tako daleko. Daleko, a itekako blizu današnjem čovjeku. Tišina nije oko čovjeka. Svugdje se čuje graja, i jedan, i pet glasova. I svaki glas drugačije zvuči, i svaki glas nosi novu priču. Priču koja najčešće ne bude saslušana. Živimo u vremenu kada je tišina u čovjeku. Ne zbog vremena, ne zbog kiše koja već danima pada. Nego zbog samog čovjeka. Užurbanim koracima ljudi idu naprijed. I niko nema vremena ni za koga, ni na trenutak da se osvrne. Svi su jedni drugima tako poznati, a tako strani. I svi negdje žure, a ranije sigurno ne mogu stići.  

I upravo svega toga su svjesni i oni koji s nestrpljenjem čekaju posjetu BIME. U tim ljudima oni pronalaze dio njih samih, onaj dio koji je drugima ispričan,a nesaslušan. Saslušan, ali ipak odbačen. Jedan dan ispunjen humanošću, toplinom, veseljem, lijepom riječju, je ono što BIMA sa sobom nosi. Mnogo lica nestrpljivo čeka da baš oni budu ti kojima će pomoć biti pružena. Da će baš oni biti ti koji će prvi ispričati svoju priču. I tako čekajući da njima pomoć bude pružena, ni ne slute da su oni baš ti koji su pomogli onima koji su tu zbog njih, i onima kojima će se njihove priče prepričavati. Od tih ljudi učimo najveću lekciju života: da život čine male stvari. Da poslije svake tegobe dolazi olakšanje. Da svakom čovjeku sviće zora, samo treba otvoriti oči i uvijek gledati najljepšim pogledom. Ti ljudi ni ne slute da na lica drugih donesu i osmijeh i suze. Osmijeh jer sa sobom uvijek nose mnoštvo šala, suze radosnice jer nas još jednom ubijede da se u sasvim običnim ljudima kriju najveća srca.

I na kraju svake BIMINE akcije ostaje samo jedno pitanje: ko sa sobom taj dan nosi više sreće,oni kojima se pomoglo ili BIMA koja pomoć pruža? I upravo to je nit koja ljude treba da spaja: saznanje da smo nekome pomogli i da je taj neko baš zbog nas sretan.

Jedno je sigurno: BIMA sa sobom nosi i šalje veliku poruku svima onima koji je žele čuti. Čuti srcem, a ne ušima. Putevima života mijenjaju se okolnosti, mijenjamo se mi. Mijenjamo se da bi postali onaj neko od sutra. A da bi taj neko novi bio potpun treba graditi dio po dio, stepenicu po stepenicu do potpunog ostvarenja, nikada ne zaboravivši sebe od jučer. I nikada ne zaboravivši čovjeka koji smo sada. Onoga od koga će možda samo lijepa riječ i osmijeh biti dovoljni da pomogne nekome. I upravo je to poruka koju BIMA sa sobom nosi: Pružimo ruku jedni drugima i ispunima naša srca i srca onih kojma smo ruku pružili.

Jer čovječe, na kraju dana, u beskrajnoj tišini noći koja pada, shvatit ćeš samo jedno: Tvoje je samo to što daš.

Autor: Lejla Omerčić (član udruženja BIMA)

Akos.ba