Priča oca djeteta sa posebnim potrebama: Kako je moj sin postao heroj dana
Na dobrotvornoj večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika je podijelio sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je bio prisutan. Prvo je zahvalio školi i predanom osoblju, te nastavio;
„Ukoliko nije ometano vanjskim utjecajima, sve što Bog stvori savršeno je. Ali moj sin nije mogao naučiti sve što mogu druga djeca. Nije bio u stanju razumjeti i napraviti sve što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari?
Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog sina, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode javi i pokaže sama, i to u obliku odnosa drugih ljudi prema tom djetetu.“
„Jusuf i njegov otac su šetali pored igrališta gdje su neki dječaci koje je Jusuf poznavao igrali fudbal. Jusuf je upitao oca:
‒ Što misliš, babo, bi li me pustili da igram sa njima?
Otac je dobro znao da većina dječaka ne bi željela da neko poput njegovog sina igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste zaigrati sa njima. Znao je da bi mu to dalo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom hendikepu.
Zato je prišao jednom od dječaka i upitao ga, ne očekujući previše, može li se Jusuf igrati malo sa njima.
Iznenadio ga je dječakov odgovor:
‒ Znate što, gospodine, ionako gubimo 4:1, a već je blizu kraj utakmice… zašto ne, stavit ćemo ga na poziciju lijevog beka.
Dječaci su jasno mogli vidjeti kako je taj čovjek sretan dok gleda kako njegov sin ulazi u ekipu. Pred kraj utakmice, Jusufova ekipa je uspjela doći do rezultata 4:3. Uz to, u zadnjoj su minuti dobili priliku da penalom izjednače rezultat. Dječaci su se dogovorili da ga izvede njihov novi igrač. Pa kako bude.
Kada je stao iza lopte, protivnički golman – shvativši da Jusufova ekipa svjesno riskira poraz zbog tog jedinstvenog trenutka u njegovom životu – odlučio se baciti na pogrešnu stranu kako bi lopta ušla u mrežu.
Naravno, Jusuf je, iako nije mogao ni dobro zahvatiti loptu, uspio dati gol. A onda su se zaorili uzvici i klicanje:
‒ Bravooo Jusufeee!
Radovali su se svi, uključujući i protivničke igrače. Jusuf je bio heroj.
„Toga dana“, završava svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, „dječaci obje ekipe su unijeli komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj sebični nehumani svijet.“
Jusuf je umro još iste zime, nikada ne zaboravivši dan u kojem je ON bio heroj.
Prema priči nepoznatog autora
AKos.ba
