Sjećanje na hafiza Fadila Fazlića
Uvaženi bosanski alim hadži hafiz dr. Fadil ef. Fazlić na Ahiret je preselio prije četiri godine u Lukavcu nedugo nakon što je, na tribini u džamiji Lukavac Grad, održao predavanje na temu “Dobitnici i gubitnici u sadašnjosti i budućnosti”. Piše: L. Lili
Svi koji poznavaše hafiza Fazlića ostadoše zatečeni viješću o njegovu iznenadnom preseljenju a danas, četiri godine nakon njegova odlaska, tuga i praznina jednako su prisutne, jer njegovom smrću Islamska zajednica i muslimani ovih područja, doživješe veliki, nenadoknadivi gubitak. Njegovo preseljenje znači gubitak čovjeka čiji je čitav život bio inspiriran Kur’anom, čovjeka čija je blagost davala snagu, a veliki ilum odgajao i iznjedrio brojne generacije imama i muallima.
Rahmetli hadži hafiz Fadil ef. Fazlić, sin Ibrahima i Hanifa-hanume (Softić), rođen je 1.11.1951. godine, u Prnjavoru (Kalesija). Mekteb je završio pred Osman ef. Gazibegovićem koga se uvijek sjećao s posebnom zahvalnošću. Nakon osnovne škole završava Gazi Husrev-begovu medresu, potom Fakultet islamskih nauka (tada Islamski teološki fakultet), na kojem je 16.12.1998. godine, magistrirao o temi “Komparacija Hafsovog i Veršovog kiraeta”, a 22.06.2004. godine, i doktorirao o temi “Mushaf Fadil-paše Šećerovića”. Muhaffizi su mu bili hafiz Sinanudin ef. Sokolović i h. hafiz Kamil ef. Silajdžić. Hafiska dova mu je proučena 14.9.1973. godine u Begovoj džamiji.
Po završetku Medrese zapošljava se kao imam, hatib i muallim u džamiji Sagr h. Ali na Hridu u Sarajevu. Tu je dužnost obavljao do 1979. godine, kada ga se postavlja za zamjenika vjersko-prosvjetnog referenta pri Odboru IZ-a u Sarajevu. Od 1981. godine pa do 1993. godine, bio je profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi (ženska odjeljenja), da bi 1994. godine, bio postavljen za drugog imama Begove džamije u Sarajevu. Za predavača na FIN-u postavljen je 1993. godine, a za šefa Katedre za kiraet, imamet i hatabet postavljen je septembra 2006. godine. Od 2007. do 2011. godine bio je prodekan za finacije na istom Fakultetu.
Hafiz Fadil je objavio tri knjige iz oblasti tedžvida i kiraeta i mnoge stručne radove u Preporodu, Glasniku, Muallimu, Takvimu, Zbornicima Fakulteta islamskih nauka i dr.
Bio je član Komisije za pregled Mushafa prije njihovog štampanja i umnožavanja, obavio je recenzije više objavljenih djela, bio je član Sabora IZ-a BiH u dva mandata, te član Upravnog odbora FIN-a. Više od trideset pet godina učio je mukabele u mnogim sarajevskim džamijama, a više od 25 godina je bio član Komisije za hifz.
Do preseljenja na ahiret izveo je osam hafiza. Na 12 natjecanja učača Kur’ana u Zagrebu, sudjelovao je kao član, a posljednjih godina i kao predsjednik Ocjenjivačke komisije. Njegovo predsjedanje ovom Komisijom, kao i raniji doprinos radu iste, nesumnjivo je doprinijelo razini istog kao i procjeni da je Europsko natjecanje u Zagrebu, jedno od najorganiziranijih natjecanja ove vrste. Upravo zbog toga, govoreći o Evropskom natjecanju govorimo o njegova dva perioda: periodu obilježenog pravednim i stručnim sudjelovanjem i predsjedanjem hafiza Fadila ef. Fazlića i periodu nakon njega koji će, vrlo teško, dosegnuti visoko postavljenu ljestvicu pravičnosti ustanovljenu i podignutu ponajprije od strane rahmetli Hafiza. Važno je spomenuti kako sveukupni pobjednik ovog natjecanja biva i nositelj priznanja i nagrade Hafiz Fadil ef. Fazlić koja se, po odluci Medžlisa IZ-a Zagreb, dodjeljuje pobjedniku u kategoriji hifz cijelog Kur’ana a vrijednu novčanu nagradu svake godine osigura hafizova porodica.
Profesor Fadil Fazlić je izveo 17 generacija svršenica Gazi Husrev-begove ženske medrese. Bio je jedan od najoomiljenijih profesora jer je svojim učenicama, pristupao kao vlastitoj djeci, pa su ga smatrale drugim ocem, ponajboljim odgojiteljem, savjetnikom i prijateljem. Najbolji dokaz tomu jeste i tevhid koji je proučen u njegovu domu, za vrijeme dženaze. Dunjalučko gnijezdo, koje je dijelio s voljenom i čestitom suprugom hadži Sabaheta-hanumom i predivnom kćeri Ehlimanom, bilo je tijesno da primi ne samo rodbinu, komšije i prijatelje, već i brojne svršenice Medrese, Fakulteta i hafize, koje odnjegova, odgoji, pouči i usavrši njegov plemeniti, uzorni, mudri i nadasve moralni lik. Lik prijatnog i pristupačnog čovjeka blage naravi koji je svojim uspravnim hodom, obazrivim tonom i odmjerenim gestama odavao da je riječ o osobi spremnoj na poštovanje i uvažavanje sugovornika i suradnika, kako to divno primjeti hfz. dr. sc. Behija Durmišević, koja je prva kod njega završila hifz. Tijekom svojeg rada u ženskim odjeljenjima Medrese, a kasnije i na Fakultetu, svoju praksu nastavnika kiraeta, Hafiz nikada nije ograničavao samo na poučavanje tedžvida, već je kur’anski kontekst često koristio kako bi dao upute za koncept života utemeljen na vjeri, duhovnosti i osnovnom razumijevanju moralnih načela. Dr. Behija, također primjećuje: “S vremena na vrijeme, vjerojatno imajući na umu, da su stoljećima islamski učenjaci i mislioci svakoj generaciji osiguravali sredstva kojima će promišljati svijet koji ih okružuje, suočiti se s njim, i u svjetlu Kur’ana rješavati probleme, kako vjerske tako i svjetovne naravi, profesor Fazlić bi, nakon proučenih kur’anskih cjelina isticao da se Kur’an stalno vraća pitanju etike, dobra i zla, te značaju življenja čednog života. Stoga govorio je, najvažniji korak kojeg trebaju poduzeti mladić i djevojka naše dobi, jeste sačuvati snagu svoje vjere, ne izgubiti povjerenje u utemeljenost i istinu islamske objave. Upućivao bi nas da u svoj budući studij i poslove kojima se budemo bavili, ugradimo osobine samopouzdanja, samopoštovanja i dobrog ponašanja, jer su one temelj svrhovitom, iskrenom i metodičkom radu. Smatrao je da ćemo tako najbolje odgovoriti na izazove modernog svijeta koji nagriza i teži uništenju svega što je sveto i vjersko u njegovu okruženju.”
Rahmetli hafiz Fazlić je bio uvažen među profesorima, studentima, prijateljima, ali i svim ljudima koji su ga poznavali. Za njega su rekli da je nasljednik velikih muhaffiza, poput Ibrahima ef. Trebinjca, Kjamila ef. Silajdžića, Mahmuda ef. Traljića i Halida ef. Hadžimulića. Bio je hatib u Begovoj džamiji, nasljednik tradicije briljantnih vaiza koji prenose tradicionalna znanja s ozbiljnošću i mudrošću. “Svatko je na ono što zna dužan dati zekat. Zekat na znanje, na ono što znate, jeste da svoje znanje prenosite na druge i da druge učite. A svi manje ili više znamo i poznajemo određenu oblast, zato i ja ovdje od svog skromnog znanja želim dati zekat”, riječi su kojima je svoje posljednje predavanje u džamiji u Lukavcu započeo ovaj ugledni profesor na Fakultetu islamskih nauka i islamski pregalac. Ubrzo poslije tribine, koju je organizirao MIZ Puračić i jacije-namaza, hafiz Fazlić preselio je na ahiret u 61. godini života. Veliki dio svojeg predavanja posvetio je roditeljima, njihovoj ulozi, ophođenju djece prema roditeljima, a obogatio ga je hikajama i poučnim pričama. Jedan islamski učenjak Ibn Hazl kaže: “Ovozemaljske blagodati su kao vatra, grij se njom, ali nemoj u nju ulaziti.” Jednom drugom prilikom kaže: “U zdravlju i imetku gledaj onoga tko je iza tebe, onoga tko je bolesniji i tko manje ima, a u vjeri i imanu, ahlaku i odgoju, gledaj one koji su ispred tebe i nastoj da ih dostigneš.”
Život na ovom svijetu hafiz Fazlić usporedio je s pet dženetskih bašči koje treba održavati. A među tih pet bašči spadaju komšije, rodbina i prijatelji. Rodbinske, komšijske i prijateljske veze treba stalno održavati i paziti. Kaže Allahov Poslanik: “Onaj tko zaspi, a komšija mu gladan, taj nije pravi musliman.” Dakle, briga i pažnja prema komšiji direktno se veže uz iman, veže se uz islam. Ranije je u Bosni, pri prodaji kuća važilo pravilo da je ona duplo više vrijedila ako su komšije dobre. Dakle, koliko je vrijedila kuća, toliko su vrijedile i komšije. Ako ti nađeš svoj mir u svojoj kući i nađeš prave komšije, onda je to pravi rahatluk, pravi užitak.” Nakon predavanja, džematlije su postavljale pitanja hafizu Fazliću. Jedno od pitanja bilo je i ono kojim se nagradama najviše obradovao. “Za mene je najbolje priznanje to što sam osam ljudi naučio da znaju Kur’an napamet. Ponosim se s ovih osam hafiza i očekujem od dragog Allaha, kada me pozove na onaj svijet, da mu odgovorim šta sam to na ovom svijetu radio”, bile su posljednje riječi hafiza Fadila upućene vjernicima okupljenim u lukavačkoj džamiji, samo sat vremena prije njegova preseljenja na Ahiret. Neka Istiniti uroni merhuma u more oproštaja! A na Sudnjem danu neka mu je zagovornik ponos svijeta – Muhammed! Neka se nastani u džennetskim baščama i neka mu je vjera drug!
U prepunom haremu Begove džamije u Sarajevu, dana 28.03.2012. godine, dženazu-namaz rahmetli dr. hafizu Fadilu Fazliću, predvodio je njegov sin Muamer ef. Fazlić. Osim Sarajlija, koji su godinama imali privilegiju slušati Hafizove hutbe i vazove, dženazi je prisustvovao i veliki broj ljudi iz njegove rodne Kalesije ali i brojni imami i muallimi iz Slovenije, Hrvatske, Sandžaka i Makedonije, koji ne žališe truda ni vremena, i pohitaše ne bi li svojim rukama pronijeli njegov tabut do posljednje ovozemaljske postelje, u haremu Ferhadije džamije.
A u Ferhadijinom haremu baš je “na mjestu”; ondje gdje mu njegova djeca, kako ona rođena tako i sva druga koju je učio i odgajao, lahko mogu selam poslati, a njegov mezar pogledom i dovom pomilovati. I svjedočiti ono čemu je i plemeniti Hafiz učio, prenoseći riječi Poslanika prema kojima je svome ummetu ostavio dva vaiza: jedan od njih uvijek govori, a drugi uvijek šuti. Onaj koji uvijek govori jeste Kur’an, a onaj koji uvijek šuti jeste smrt.
preporod.com
