Kur’anska metoda vjerskog pozivanja

 Kur’an je opisao metodu vjerskog diskursa ili poziva u časnom ajetu ove mekkanske sure:

{ادْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُمْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ} (النحل: 125).
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu (En-Nahl, 125).
Ovaj ajet usmjeren je Vjerovjesniku, s.a.v.s., i prema svim članovima njegovog ummeta, jer pozivanje ka Allahu i Njegovom putu nije svojstveno samo Vjerovjesniku, s.a.v.s., nego i njegovom ummetu koji je dužan da poziva i u vremenu Vjerovjesnika, s.a.v.s., i nakon njega. U tom smislu Kur’an-i Kerim se obraća Poslaniku, s.a.v.s.:
Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Jusuf: 108).
Dakle, svi koji slijede Muhammeda, s.a.v.s., i koji su rado pristali da im je Allah Gospodar, islam vjera a Muhammed, s.a.v.s., Vjerovjesnik i Poslanik – oni su, u skladu ovih kur’anskih riječi, pozivači ka Allahu i pozivači na jasnom putu:
أَدْعُو إِلَى اللَّهِ عَلَى بَصِيرَةٍ أَنَا وَمَنِ اتَّبَعَنِي
Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Jusuf, 108).
Imajući ovo u vidu, naš ummet je zadužen sa svim čime su zaduženi vjerovjesnici koji su poslati ostalim ummetima. On nosi istu poslanicu, njeguje isti poziv, kao što nam Vjerovjesnik, s.a.v.s., obznanjuje:
إنما بعثتم ميسرين، ولم تبعثوا معسرين
„Doista, vi ste poslati da olakšavate, a niste poslati da otežavate“
Ashab Rebi bin Amir, r.a., je vođi perzijske vojske, Rustemu, rekao: „Doista nas je Allah poslao da izvedemo ljude iz obožavanja robova ka obožavanju jedinog Allaha, da ih izvedemo iz tjeskobe ovoga svijeta ka širim prostranstvima; da ih izvedemo iz nepravde religija ka pravdi islama.“
Odavde možemo primijetiti da ajet iz sure el-Nahl (Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu), ustvari, opisuje karakteristike željene metode pravilnog poziva ili vjerskog diskursa.

Karakteristike metode vjerskog diskursa
Kur’an-i Kerim je ponudio metodološki pristup pozivanja ka Allahu i Njegovom putu koji zadužuju daiju muslimana da izvrši svoju obavezu i dostavi poslanicu na pravi način. Kur’an je nadnaravnim pristupom to u nekoliko rečenica rezimirao.
Prvo: pozivanje je obaveza svakog muslimana
Prva karakteristika je saznanje da je poziv u vjeru obaveza svakog muslimana. Taj poziv ima status naredbe da se drugi pozovu u islam. Zato je svakom muslimanu naređeno da na neki način poziva druge u svoju vjeru. Uzvišeni Allah kaže:
أَدْعُو إِلَى اللَّهِ عَلَى بَصِيرَةٍ أَنَا وَمَنِ اتَّبَعَنِي
Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Jusuf, 108).
Način poziva se razlikuje od osobe do osobe, sve u zavisnosti od mogućnosti i sopstvenog potencijala. Neko poziva ka Allahu pisanjem knjiga ili naučnih radova, neko održavanjem predavanja na univerzitetu ili u kulturnom centru, neko održavanjem hutbe za vrijeme džume-namaza ili držanjem dersa, neko lijepom riječju, neko korektnim druženjem ili davanjem lijepog primjera, neko davanjem imetka daijama, ili štampanjem njihovih izdanja, neko osnivanjem centra za da’vu u smislu hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko otpremi gaziju na Allahovom putu već se borio.“ Analogno tome mi kažemo: ko opremi onoga ko poziva ka Allahu, već je druge pozvao ka Allahu.
Drugo: božanski poziv ka Allahovoj metodi
Druga karakteristika jeste da da’ija bude uvjeren da poziva ka Allahovom putu, odnosno Allahovoj stazi ili metodi koju je zacrtao radi upute ljudima, a sve radi lijepog bogoslužja jedinom Allahu i korektnih međuljudskih odnosa. Na taj način oni će biti srećni na ovom i pobjednici sa lijepim nagradama na budućem svijetu.
Da’ija musliman tom prilikom ne poziva ka sebi ili svom narodu, već ih poziva ka jedinom Gospodaru:
{مَا كَانَ لِبَشَرٍ أَنْ يُؤْتِيَهُ اللَّهُ الْكِتَابَ وَالْحُكْمَ وَالنُّبُوَّةَ ثُمَّ يَقُولَ لِلنَّاسِ كُونُوا عِبَاداً لِي مِنْ دُونِ اللَّهِ } (آل عمران: 79)
Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: “Klanjajte se meni, a ne Allahu!” – nego: “Budite Božiji ljudi jer vi Knjigu znate i nju proučavate!” (Ali Imran: 79).
On ne poziva ka ljudskim sistemima, niti ovozemaljskim filozofijama, ili pozitivnim pravima koja su nametnuta naredbom nekog imperatora, kralja, predsjednika države ili zapovjednika, već poziva ka oslobađanju čovječanstva od robovanja ljudima. U islamskom poimanju, čovjek ne može propisati drugom čovjeku apsolutne i stalne zakone, u kojima će mu dozvoliti ili zabraniti ono što želi, kao što se desilo Narodu Knjige u jednom historijskom periodu, što je Kur’an jako osudio, rekavši:
{ اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ وَالْمَسِيحَ ابْنَ مَرْيَمَ وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا إِلَهاً وَاحِداً لا إِلَهَ إِلَّا هُوَ سُبْحَانَهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ} (التوبة: 31).
Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju (Et-Tevba: 31).
Došlo je vrijeme da se ljudski rod oslobodi međusobnog obožavanja i apoteizacije, te da svi ljudi budu robovi Allaha, Koji ih je stvorio i sve im na zemlji i nebesima podredio, obasuo ih vidljivim i nevidljivim blagodatima. Zato su pisma Poslanika, s.a.v.s., koja je slao kraljevima Naroda Knjige, završavana ovim ajetom:
{قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّهَ وَلا نُشْرِكَ بِهِ شَيْئاً وَلا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ } (آل عمران: 64).
Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Ali Imran: 64).
Treće: muslimansko pozivanje mudrošću i lijepim savjetom
Treća karakteristika ove metode jeste što se poziv muslimana ka Allahovoj metodi bazira na dva načina. Prvi je mudrost, a drugi lijepi savjet.
Mudrost
Mudrost u ovom ajetu označava pružanje jasnih razumskih i relevantnih naučnih dokaza koji će otkloniti sumnje, kao i zamjena manje jasnih ajeta sa jasnim, pretpostavki sa aksiomima, partikularnih pravila sa generalnim, te, na kraju zamjena ogranaka sa osnovama.
U mudrost spada i obraćanje ljudima razumljivim govorom ili tekstom kojeg mogu shvatiti, a nikako sa nerazumljivim i komplikovanim frazama, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:
حدثوا الناس بما يعرفون، ودعوا ما ينكرون، أتريدون أن يُكَذَّب الله ورسوله؟
„Razgovarajte sa ljudima o temama koje mogu shvatiti, a ostavite se onoga o čemu mogu samo nagađati. Zar želite da (nesvjesno) lažu na Allaha i Njegovog poslanika!?“
Mudrost je razgovarati sa ljudima na njihovom jeziku, da bi mogli razumijeti ili raspitati se o određenim pitanjima. Uzvišeni veli:
{وَمَا أَرْسَلْنَا مِنْ رَسُولٍ إِلَّا بِلِسَانِ قَوْمِهِ لِيُبَيِّنَ لَهُمْ} (إبراهيم: 4)
Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio. A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće; On je Silni i Mudri (Ibrahim, 4).
Ovo ne znači samo da sa Kinezima trebamo razgovarati na kineskom, sa Rusima na ruskom, već ima dublji smisao: da se akademskim građanima govori naučnim vokabularom, a običnim ljudima prostim jezikom, da se na Istoku govori istočnjačkim dijalektom, a na Zapadu zapadnjačkim, da se ljudima u 21. vijeku govori savremenim, a ne arhaičnim jezikom.
Mudrost je da sa ljudima prilikom predočavanja zapovjedi i zabrana postupamo blago, te da ih prije toga, duhovno pripremimo kako bi ih lakše prihvatili. Ali i da prilikom pozivanja i podučavanja pristupimo vjerovjesničkoj metodi koja glasi:
“يسروا ولا تعسروا، وبشروا ولا تنفروا”
„Olakšavajte, a ne otežavajte ljudima, obradujte ih a nemojte ih odvraćati.“
Kao i da ih ne opterećujemo sa onim što ne mogu podnijeti, kako ne bi došli u situaciji da ti kažu: čuli smo ali se ne pokoravamo. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada vam nešto naredim, izvršite to koliko god ste u stanju“.
Također, mudrost je da napravimo redoslijed onoga što naređujemo ili zabranjujemo, kako bi svaku stvar postavili na svoje mjesto i rekli je u pravo vrijeme, na adekvatnoj razini važnosti. Nije mudro da ljudima govorimo o sekundarnim pitanjima, dok oni krše obligatorne i primarne propise; primjera radi, da ih pozivamo da udjeljuju sadaku, a znamo da ne daju zekat, ili da im naređujemo da obavljaju duha-namaz (nafilu) a vidimo da oni čak zapostavljaju farzove, te da im govorimo o naredbama i zabranama a primjećujemo da im ni vjerovanje nije čvrsto.
Buhari od Ibn Abbasa prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., šaljući Muaza, r.a., u Jemen, rekao: „Ti ideš kod Naroda Knjige, zato, prvo čemu ih budeš pozivao neka bude obožavanje Allaha. U drugoj predaji se navodi: Svjedočenju da je Allah jedan i jedini. – Kada spoznaju Allahovo postojanje, obavijesti ih da im je Allah stavio u dužnost pet dnevnih namaza. Kada to budu prihvatili onda ih obavijesti da im je Allah stavio u dužnost davanje zekata – da njihovi bogati iz svog imetka daju siromasima…“
Dakle, nije ih obavezao namazom prije spoznaje da je Allah jedan i jedini.
U mudrost spada i ovo: da utvrdimo principe a potom pozivamo na konkretne stvari. Još davno su naši preci rekli:
ما حرمنا الوصول إلا بتضييعنا الأصول.
Kad god smo napustili principe uvjek smo trpjeli gubitke.
Mudrost zasigurno nije da budemo strogi u naređivanju dobrovoljnih namaza, dok ljudi zapostavljaju farzove. Naši naučni principi kojima su nas naučili govore da Allah neće prihvatiti nafilu sve dok se ne obavi farz. Mudrost selefa glasi:
من شغله الفرض عن النفل فهو معذور، ومن شغله النفل عن الفرض فهو مغرور.
Koga odvrati farz od činjenja nafile takav je opravdan, a koga nafila odvrati od farza takav je prevaren.
U ovo spada bavljenje spekulativnim pitanjima kada ljudi ne poštuju ni decidne propise, poput pitanja pokrivanja lica žene nikabom, ne zadovoljavajući se samo sa hidžabom. Apsurdno je da se danas vodi velika rasprava oko ovog pitanja, znajući da naš problem nije otkrivanje lica već cijele glave, vrata, bedara, ramena, ruku i drugih dijelova tijela! Aktuelna je odjeća koja se naziva minidžep i mikrodžep i sl. (odjeća koju nose totalno pokrivene djevojke i žene) a na drugu stranu vidimo gole, zavodljive i razuzdane djevojke i žene! Dakle, idemo iz krajnosti u krajnost!
Sjećam se da sam o ovom pitanju govorio sa velikim učenjakom šejhom Abdulazizom bin Bazom rhm. koji se sa mnom složio da je u današnje doba dovoljno da muslimanka nosi hidžab (al-khimar), a da države koje su ženama obavezale nikab ukinu tu obavezu.
U mudrost se ubraja da pazimo na ono što sam nazvao „prioritetnim pitanjima“ (فقه الأولويات)
Pa da, u domenu naredbi, doktrinarna pitanja pretpostavimo postupcima, glavne farzove nad niže rangiranim obavezama, vadžibe nad sunetima, a pritvrđene sunnete pretpostavimo mustehabima. U domenu zabrana u prvi plan trebamo staviti borbu protiv nevjerstva; moramo se prvo boriti protiv velikih grijeha a nakon toga protiv malih, ali isto tako protiv izričito zabranjenih harama. Moramo pretpostaviti borbu protiv harama nad borbom protiv sumnjivih ili pokuđenih stvari. Jednostavno, trebamo pretpostaviti usaglašena pitanja nad onima koja su predmet razilaženja uleme.
Mudrost koja nam, itekako, treba jeste da ljude prilikom poziva u vjeru postepeno tretiramo. Jer postepenost je i univerzumsko i šerijatsko pravilo. Univerzumsku postepenost, ili gradaciju, možemo vidjeti na primjeru čovjeka, jer je on bio prvo kapljica sjemena, pa zakvačak, a potom gruda mesa, pa kosti obavijene mesom, da bi ga potom Allah stvorio kao drugo upotpunjeno stvorenje. A kada dođe na dunjaluk, čovjek bude beba, dojenče, dijete, dječak, momak, zreo čovjek i na kraju starac. Uzvišeni Allah kaže:
{ وَقَدْ خَلَقَكُمْ أَطْوَاراً } (نوح: 14).
A On vas postepeno stvara (Nuh, 14).
Takav je i primjer stvaranja biljaka. Na početku su sjeme, pa postepeno postaju drveće puno sočnih plodova.
To je i šerijatsko pravilo, jer je Allah naredio poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., da u početku ljudima usadi vjerovanje i moral, što se jasno može vidjeti u mekkanskim surama i ajetima, da bi potom prešao na praktični (obredoslovni) aspekt koji je kod ashaba postepeno nadograđivan. Na početku je kod njih uspostavio namaz koji je naređen prije hidžre, a potom davanje zekata, pa post u mjesecu ramazanu, (naređen druge godine po hidžri), da bi potom prešao na hadž za one koji mogu otputovati.
Kur’an je, također, započeo sa zabranom harama koji su bili manifest očitog ljudskog tumaranja i zablude, i uzrok nereda i haosa u ljudskoj zajednici. U to spada ubistvo nevinih, pošast bludničenja, ubijanje djece iz straha od neimaštine, ili zbog same neimaštine, eksploatacija imetka siročeta, kršenje ugovora, oholo hodanje po zemlji i sl. Ali su sve te zabrane bile bliže etičkom nego zakonodavnom aspektu.
Međutim, ja za pojedinu braću da’ije smatram da uopšte nemaju obzira prema gradaciji prilikom pozivaja ljudi u vjeru. Nakon pada komunizma u nekoliko islamskih krajeva, poput Bosne i Hercegovine, Kosova (EX YU. Prim.prev.) gdje su stanovnici ovih država, inače muslimani, otprilike pedeset godina bili odsječeni od islama, bilo da se radi o znanju, kulturi i pridržavanju islama, skoro da nisu znali osnovne (elif, ba) stvari o islamu. Zato smo kod njih trebali uspostaviti mudri gradacijski metod, započinjući sa onim pitanjima oko kojih je islamska ulema složna, a ne sa onim oko čega se ne slažu, bilo da se radi o doktrinarnim ili obredoslovnim pitanjima.
Dočim, izvjesna braća, da im Allah popravi pamet, nisu to uzimali u obzir, već su sasuli paljbu na akaid eš’arija i maturidija čiji mezheb baštini većina muslimana i na Istoku i na Zapadu, gdje postoji mnogo medresa i univerziteta u cijelom islamskom svijetu u kojima se proučava njihov mezheb. S tim što naša današnja bitka nije usmjerena protiv onih koji vjeruju u Allaha i u susret sa Njim, te u polaganje računa pred Njim, i koji tumače da je Allahova Ruka snaga i moć, ili da obuhvatanje Njegovog Prijestolja nebesa i Zemlje tumače kao alegoriju za širinu Njegove vlasti i veličinu Njegove moći. Naša prava borba je protiv ateista koji uopšte ne vjeruju u Allaha, nego smatraju da Bog, čak, i ne postoji i da je u životu samo materijalizam bitan; i ne zadovoljavaju se time već se bore protiv onih koji govore: moj gospodar je Allah.
Ta naša dobra braća misionari, traže od ljudi da puštaju brade i skraćuju nogavice, a od žena da nose nikab (burka-peča, prim.prev.). Neki od njih daruju na hiljade nikaba da bi ih nosile one žene koje su, zapravo, daleko od nošenja hidžaba!
Ako imamo fenomen da u srcu islamskih i arapskih zemalja ljudi briju bradu, zar trebamo prvo pozivati one evropske muslimane koji su pola vijeka živjeli pod čizmom komunizma da puštaju bradu. Da li to radimo zato što nismo uspjeli da očistimo prvo naše dvorište?
Da li je puštanje brade osnova islama ili farz pa da počinjemo sa tim pitanjem i da mu dajemo toliki značaj u vjeri?
Isto tako vidimo tu našu dobru braću da započinju akciju protiv cjelokupnog tesavvufa i sa optužbom da je on uljez u islamu, ne praveći razliku pri tom između suneta i bid’ata, ili između ispravnog i iskrivljenog tesavvufa.
Mada, generalno, cio ummet, a naročito spomenuti narodi, su u velikoj potrebi za božanskim odgojem koji će ih izbaviti iz pakla savremenog materijalizma koji ljude na račun ovoga svijeta odvraća od ahireta, a stvorenja od svoga Stvoritelja, a duša na račun materije ne dobija ništa. Treba im vjerujući i etički odgoj koji je jezgro ispravnog tesavvufa kojeg neki opisuju da je: iskrenost sa Istinitim i moralan život sa stvorenjima. Drugim riječima, to je takvaluk prema Allahu i pošten odnos sa ljudima, na što aludiraju riječi Uzvišenog:
{إِنَّ اللَّهَ مَعَ الَّذِينَ اتَّقَوْا وَالَّذِينَ هُمْ مُحْسِنُونَ} (النحل: 128)
Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine (El-Nahl: 128).
Misionari se moraju okititi ovom mudrošću, trebaju biti blagi, ljubazni i samilosni prema svojim adresatima. Tako je Uzvišeni Allah opisao Poslanika, s.a.v.s.:
{فَبِمَا رَحْمَةٍ مِنَ اللَّهِ لِنْتَ لَهُمْ وَلَوْ كُنْتَ فَظّاً غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانْفَضُّوا مِنْ حَوْلِكَ} (آل عمران: 159)
Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine (Ali Imran: 159).
Ovdje se radi o Allahovom poslaniku koji je potpomognut Objavom (vahjom) ali ljudi ne podnose strogoću i neljubaznost pa makar bila i od pouzdanog poslanika!
Lijepi savjet
Ako ćemo mudrim pozivom adresirati razum i zadovoljiti ga, onda ćemo lijepim savjetom adresirati srca i emocije i time ih podstaknuti i pokrenuti. Jer čovjek nije samo razumno biće, već razumno i srčano biće. On razumom shvata i razmišlja ali srcem osjeća i opaža tako da smo dužni obratiti se objema stranama zajedno: strani koja shvatanjem i svjesnošću dolazi do spoznaje i strani koja se razdražuje i želi, pa nekada voli a nekada prezire, nekada se nada a nekada strahuje.
Kur’an nije opisao mudrost sa nekim pridjevom, jer kome je data mudrost, mnogo dobrog mu je darovano, ali je opisao savjet kao lijepi savjet. Dakle, ne traži se bilo kakav savjet već, lijepi, dobronamjerni savjet.
Njegova ljepota će biti ostvarena odabirom odgovarajuće teme za sagovornika, odabirom načina obraćanja koji će kod sagovornika pokrenuti emocije, odabirom odgovarajućeg vremena i mjesta. Ljepota se ostvaruje i kada dirnemo u osjećanja sagovornika. Savjet je lijep kada uzme u obzir čovjekovu slabost, tako da savjet ne sadrži ukor griješnika kada moralno posrće, jer, na kraju, svi ljudi su griješnici. Njegova ljepota je u umjerenom metodu davanja nade i zastrašivanja, mamljenja i kritikovanja, tako da ne ustraši ljude pa da izgube nadu u Allahovu milost, jer se u Kur’anu navodi:
{لا يَيْأَسُ مِنْ رَوْحِ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْكَافِرُونَ} (يوسف: 87)
I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost (Jusuf: 87).
Ali i da se ne pretjera u pružanju nade, pa da ljudi pomisle da su zacijelo sigurni od Allahove kazne, jer samo gubitnici misle da će ih, tek onako, Allah poštedjeti kazne.
Lijep savjet nije podsticanje masa i uzburkivanje njihovih strasti i potpaljivanje osjećanja u sporednim pitanjima. Od toga će imati koristi samo nekolicina ljudi, ali će zato cio ummet pretrpjeti ogromnu štetu i gubitak. Lijep savjet nije upućivati neprimjerene dove prilikom džume-namaza i u medijima, i dr. Jer neki vaizi i hatibi mole Allaha Uzvišenog da uništi sve Jevreje i hrišćane, da osiroti njihovu djecu, a da im žene postanu udovice, te da njih i njihov porod i imetak učini muslimanskim plijenom. Poznato je da u mnogim muslimanskim državama postoje hrišćanske manjine, a možda i jevrejske, koji su građani istog reda kao i muslimani, tako da nije pristojno upućivati dove koje obuhvataju i njih sa željom da se unište i sruše. Pristojno je pozivati Allaha da uništi Jevreje koji su uzurpatori i nasilnici (cionisti. Prim.prev.), ili krstaše koji su mrzitelji i nepravednici, a ne sve Jevreje i hrišćane.
S tim što ja nisam našao u Kur’anu na dove s takvim emotivnim nabojem, kao ni među Poslanikovim, s.a.v.s., dovama, niti među dovama ashaba (da učini njihovu djecu siročadima a njihove žene udovicama, i sl.) naprotiv, kur’anske dove su poput ovih:
{رَبَّنَا أَفْرِغْ عَلَيْنَا صَبْراً وَثَبِّتْ أَقْدَامَنَا وَانْصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ } (البقرة: 250).
“Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” (El-Bekare: 250);
{ فَقَالُوا عَلَى اللَّهِ تَوَكَّلْنَا رَبَّنَا لا تَجْعَلْنَا فِتْنَةً لِلْقَوْمِ الظَّالِمِينَ .وَنَجِّنَا بِرَحْمَتِكَ مِنَ الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ}.
“U Allaha se uzdamo!” – rekoše oni. “Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine, i spasi nas, milošću Svojom, od naroda koji ne vjeruje!” (Junus: 85-86).
Među dovama Poslanika, s.a.v.s., nalazimo:
“اللهم منزل الكتاب ومجري السحاب وهازم الأحزاب اهزمهم وانصرنا عليهم”
„Moj Bože, Ti koji Knjigu spustaš, koji oblake šalješ, koji saveznike pobjeđuješ, pobijedi ih i pomogni nas protiv njih.“
“اللهم إنا نجعلك في نحورهم، ونعوذ بك من شرورهم”
„Moj Bože, Tebi njihove vratove prepuštamo, a od njihovog zla Ti se utječemo.“
Uzvišeni Allah je rekao:
{ادْعُوا رَبَّكُمْ تَضَرُّعاً وَخُفْيَةً إِنَّهُ لا يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ} (الأعراف: 55)
Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole (El-A’raf: 55).
To znači, da On ne voli one koji u svojim dovama prelaze granicu dobrog ukusa.
Rasprava s oponentima na najljepši način
Jedna od karakteristika kur’anske metode pozivanja ka Allahu jeste raspravka na najbolji način. Primjetno je da je Kur’an prilikom opisa savjeta odredio da savjet bude lijep, a kada je u pitanju rasprava – ona treba biti najljepša; jer savjet obično biva izrečen onima koji se slažu sa nama, a rasprava se odvija sa onima koji se ne slažu sa nama. Zato mora da se vodi na najljepši način. To znači da ako postoje dva načina rasprave i dijaloga: lijepi i dobri, i ljepši i bolji onda muslimanski da’ija mora voditi dijalog sa svojim oponentima na najljepši i najbolji način.
U tom smislu on mora birati najsuptilnije izraze i ići linijom manjeg otpora kako bi omekšao i pridobio sagovornika. On ih ne treba ljutiti ili nipodaštavati. Kur’an nam daje divan primjer vođenja dijaloga sa neistomišljenicima. Od takvih primjera je rasprava sa politeistima:
{قُلْ مَنْ يَرْزُقُكُمْ مِنَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ قُلِ اللَّهُ وَإِنَّا أَوْ إِيَّاكُمْ لَعَلَى هُدىً أَوْ فِي ضَلالٍ مُبِينٍ . قُلْ لا تُسْأَلونَ عَمَّا أَجْرَمْنَا وَلا نُسْأَلُ عَمَّا تَعْمَلُونَ} (سبأ: 24).
Upitaj: “Ko vas opskrbljuje i iz neba i iz zemlje?” – i odgovori: “Allah!” Da li smo onda mi ili vi na Pravome putu, ili u očitoj zabludi?” Reci: “Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi (Sebe’: 24-25).
Na ovako blagi način se smiruju tenzije i strasti, što priprema sagovornika da bude zadovoljan i da se u velikoj mjeri stavovi približe. U spomenutom ajetu sagovornik veli svom oponentu: Da li smo onda mi ili vi na Pravome putu, ili u očitoj zabludi? A nije rekao: vi ste u očitoj zabludi. Potom kaže: – Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi. – Logično je bilo da kaže: mi nećemo biti pitani za grijehe koje vi počinite. Ali nije htio da im odgovara vezujući ih za grijehe kako bi ih pridobio i približio.
Rasprava na najbolji način biva kada se da’ija usmjeri na dodirne tačke sa sagovornikom a izbjegava pitanja oko kojih se razilaze ili spore, jer pripremanje zajedničkog terena među sagovornicima pomaže uspješnost dijaloga i njegov kvalitet, što otvara mogućnost iskorišćavanja stvari na koje su se dvije strane složile.
Na to nas usmjerava Kur’an kada govori o raspravi sa Narodom Knjige. Uzvišeni Allah veli:
{ وَلا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ وَقُولُوا آمَنَّا بِالَّذِي أُنْزِلَ إِلَيْنَا وَأُنْزِلَ إِلَيْكُمْ وَإِلَهُنَا وَإِلَهُكُمْ وَاحِدٌ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ} (العنكبوت: 46)
I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo (El-Ankebut: 46).
Ovdje je fokus na vjerovanje koje muslimane približava sagovornicima iz Ehlu Kitaba, a to je da muslimani vjeruju u sve Knjige koje je Allah objavio, u sve poslanike koje je Allah poslao, a svi oni vjeruju u jednog Boga. Ova tačka znači početak suprostavljanja ateistima i nevjernicima koji vjeruju samo u materijalno, a ne vjeruju da postoji Stvoritelj kosmosa, da čovjek posjeduje dušu i da postoji Budući svijet.
Raspravu na najbolji način spominje i autor Zilala, rahmetli šehid Sejjid Kutb, a to je blagi dijalog u kojem se poštuje i uvažava sagovornik, a ne u kojem se ponižava i vrijeđa. Tokom rasprave sagovornik treba shvatiti da da’iji nije cilj pobjeda u raspravi već dolazak do istine. Jer ljudska priroda nosi sa sobom dozu inata i prkosa i ne odustaje od svojih stavova na silu već uz blagost. To iz razloga da ne bi osjetila gorčinu poraza. Jer mišljenje kod čovjeka ima vrijednost ako ga poštuju i drugi ljudi, tako da se ne radi samo o mišljenju već i o poštovanju i ugledu. Zato rasprava na najbolji način eliminira tu drskost ili gordost a sagovornik osjeća svoj integritet i dignitet netaknutim, i spoznaje da da’ija nema drugu namjeru već da otkrije istinu i da na nju druge usmjerava. On to radi na Božijem putu a ne radi promocije samoga sebe i svoga mišljenja, ili, pak, pobjede nad sagovornikom.
Da bi da’ija trebao obuzdavati svoje strasti i elan ukazuje kur’anski stavak u kojem se ističe da najbolje zna one koji su s Njegovog puta skrenuli i najbolje zna one koji su upućeni. Tako da nema potrebe za velikom raspravom, već po srijedi treba biti pojašnjenje. A Allah će odrediti ono šta želi.
Ovo je vjerski diskurs kojem smo pozivali jučer, i više desetina godina. To je diskurs kojem i danas pozivamo muslimane i nemuslimane. Njemu ćemo pozivati sutra i prekosutra, jer je to diskurs kojeg smo upoznali iz samog islama, iz Allahove upute u Knjizi, te iz uputa Njegovog poslanika u časnom sunnetu.
Na taj diskurs smo pozivali prije globalizacije i pozivat ćemo istom i nakon nje.
Nemuslimani umjesto „nevjernici“
Rasprava na najbolji način, koju muslimani trebaju koristiti posebno u doba globalizacije jeste da ne oslovoljavaju one sa kojima se ne slažemo sa – nevjernici, iako smo ubijeđeni da su nevjernici, a posebno ne pripadnike Naroda Knjige.
Za to postoje dva razloga:
Prvi razlog jeste što riječ – nevjernici – ima nekoliko značenja. Neka od njih mi sigurno ne želimo. Među tim značenjima je ono o negiranju postojanja Allaha, Njegovih poslanika i Budućeg svijeta, poput materijalista koji ne vjeruju ni u šta metafizičko, a samim tim ne vjeruju u Boga, vjerovjesništvo niti Budući svijet.
Kada govorimo o Narodu Knjige ne želimo ih okarakterisati u smislu nevjernika, već nam je namjera da ukažemo na to da oni ne vjeruju u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., i vjeru koju je propagirao. To je istina. Kao što i oni nas, prema savremenim hrišćanskim dogmama, smatraju nevjernicima. I to je istina. H6j
Drugi razlog je što nas je Kur’an podučio da se ljudima ne obraćamo sa – nevjernici, iako su nevjernici. Obraćanje ljudima u Kur’anu, onima koji ne vjeruju, se ostvaruje sa: o ljudi, ili sa: o sinovi Ademovi, ili sa: o Moji robovi, ili, pak, sa: o Narode Knjige.
U Kur’anu se samo na dva mjesta nevjernici adresiraju konkretno kao nevjernci. U prvom od njih obraćanje se vrši na Sudnjem danu:
{ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ كَفَرُوا لا تَعْتَذِرُوا الْيَوْمَ إِنَّمَا تُجْزَوْنَ مَا كُنْتُمْ تَعْمَلُونَ} (التحريم: 7).
O vi koji niste vjerovali, danas se ne pravdajte, kažnjavate se samo za ono što ste zaslužili (Et-Tahrim: 7).
A drugi slučaj je ajet:
{ قُلْ يَا أَيُّهَا الْكَافِرُونَ.لا أَعْبُدُ مَا تَعْبُدُونَ. وَلا أَنْتُمْ عَابِدُونَ مَا أَعْبُدُ.وَلا أَنَا عَابِدٌ مَا عَبَدْتُمْ.وَلا أَنْتُمْ عَابِدُونَ مَا أَعْبُدُ.لَكُمْ دِينُكُمْ وَلِيَ دِينِ} (الكافرون: 1-6)
Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja!” (El-Kafirun: 1-6).
Ovo je bilo upućeno mušricima idolopoklonicima koji su ponudili Poslaniku, s.a.v.s., kompromis, da on obožava njihova božanstva jednu godinu, a da oni obožavaju njegovog Boga jednu godinu, pa je Kur’an želio da bezrezervno prekine takve pokušaje, pokazujući na strogi način da ne postoji ni malo mjesta takvim pokušajima. Poslaniku, s.a.v.s., je bilo naređeno da na takav način razgovara sa njima, ponavljajući i potvrđujući svoje stanovište. Na takav način je i završena ova sura sa ajetom, ali ona na kraju, ipak, otvara vrata tolerancije prema drugima:
{ لَكُمْ دِينُكُمْ وَلِيَ دِينِ }.
Vama vaša a meni moja vjera (El-Kafirun: 6).
Zbog toga sam odavno odlučio da naše religijske neistomišljenike nazivam nemuslimanima. Prije mnogo godina napisao sam knjigu „Nemuslimani u islamskom društvu“ koja je nekoliko puta štampana i prevedena na mnogo jezika.
Građani umjesto zimmije
Postoje i drugi nazivi koji su neprihvatljivi našoj braći nemuslimanskim manjinama poput Kopta u Egiptu i u ostalim arapskim i islamskim državama, iako taj naziv ima pozitivnu konotaciju, jer znači da nemuslimani u islamskoj državi imaju zaštitu Allaha i Njegovog poslanika i cjelokupne muslimanske zajednice. Ta konotacija je duboko usađena u dušu muslimana jer ne prihvata da ni u kom slučaju poremeti Allahovu zaštitu i zaštitu Njegovog poslanika, jer ko to učini na sebe priziva prokletstvo Allaha, Njegovih meleka i svih ljudi.
Međutim, ako naši sugrađani nemuslimani osjećaju nelagodu zbog tog naziva onda niko ne može zabraniti upotrebu riječi „građanstvo“ i „građanin“. Islamski pravnici su složni da zimmije, građani daru-l-islama, su građani iste države iako nisu pripadnici iste vjere. Ehlu-d-dar modernim riječnikom su građani.
Brisanje ove riječi se uopšte ne suprostavlja propisima šerijata i konstantama naše vjere.
Mi za to imamo primjenu i primjer kod pravednih halifa čije smo običaje obavezni slijediti i itekako čuvati, a naročito običaje prve dvojice halifa Ebu Bekra i Omera, r.a.
Naš primjer je ono što je učinio al-Faruk Omer, a ashabi, r.a., ga u tom podržali, sa Arapima Beni Tagleba, a bili su hrišćani još od doba džahilijeta. Oni su tražili od Omera, r.a., da ono što od njih uzima to uzima na ime zekata ili sadake, pa makar to bio i dupli iznos, a da ga ne uzima na ime džizje, jer kako su rekli: mi smo Arapi i vrijeđa nas riječ džizja.
Na početku Omer, r.a., nije bio odlučan da im udovolji, ali su ga njegovi savjetnici privolili da to učini, rekavši: „Oni su čvrst i prkosan narod pa se bojimo da se ne pridruže Rimljanima.“ Omer, r.a., je razmislio o tome i na kraju odlučio da im udovolji. Rekao im je: „Nazovite ga kako hoćete.“ A ljudima oko sebe je rekao: „Taj narod je priglup, prihvataju formu ne hajući za sadržinu“
Ovo je bio motiv za potvrđivanje veoma bitnog pravila: poenta nije u nazivima i pojmovima, već u suštini i sadržini.
العبرة ليست للأسماء والعناوين، ولكن العبرة للمسميات والمضامين.
Iako je riječ džizja spomenuta u Kur’anu, s tim što se njome želi njen smisao a ne naziv. A značenje je da plaćaju porez kao manifest lojalnosti vođi muslimanske države i njihovo prihvatanje islamskih propisa – koji se ne tiču religije.
Bratstvo kao izraz međuljudskih odnosa
„Bratstvo“ je izraz koji je u doba globalizacije veoma potreban jer opisuje vezu između cijelog čovječanstva. Njime se želi označiti cjelokupno humano bratstvo u značenju da je cijelo čovječanstvo poput jedne porodice; učestvuje u obožavanju Boga, svi su sinovi Ademovi, što potvrđuje vjerovjesnički hadis kojeg je Poslanik islama, s.a.v.s., izrekao pred masom vjernika na Oprosnom hadžu. Između ostalog on je rekao:
“أيها الناس، إن ربكم واحد وإن أباكم واحد كلكم لآدم وآدم من تراب لا فضل لعربي على عجمي ولا لأبيض على أسود إلا بالتقوى”.
„O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Svi ste Ademovi, a Adem je od zemlje. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim osim po bogobojaznosti.“
Ovaj hadis potvrđuje riječi Uzvišenog Allaha koji na početku sure El-Nisa’ kaže:
{يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ مِنْ نَفْسٍ وَاحِدَةٍ وَخَلَقَ مِنْهَا زَوْجَهَا وَبَثَّ مِنْهُمَا رِجَالاً كَثِيراً وَنِسَاءً وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي تَسَاءَلُونَ بِهِ وَالْأَرْحَامَ إِنَّ اللَّهَ كَانَ عَلَيْكُمْ رَقِيباً} (النساء: 1)
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi (En-Nisa’: 1).
Koliko je vrijedna samo ova riječ – i rodbinske veze ne kidajte – jer obuhvata rodbinske veze svih ljudi i drži ih na okupu. U tom smislu muslimanski pjesnik kaže:
إذا كان أصلي من تراب* فكلها بلادي،* وكل العالمين أقاربي!
Kada su mi korijeni od zemlje,
Sve je moja domovina,
Svi svjetovi moja su rodbina.
U hadisu koje prenosi Ahmed i Ebu Davud od Zejda ibn Erkama se prenosi:
“اللهم ربنا ورب كل شيء ومليكه: أنا شهيد أن العباد كلهم إخوة”.
Moj Bože, naš Gospodaru i Gospodaru svega i Vlasniče svega. Ja sam svjedok da su svi robovi braća.
Naziv „braća“ za vezu između muslimana i njihovih sugrađana nemuslimana je preči od naziva nemuslimani. A sa time se želi ukazati na građansko ili narodno bratstvo. Jer nije samo vjersko bratstvo kohezivno tkivo među ljudima, iako je ono bez sumnje najdublja i najčvršća veza među njima.
Međutim, nema dvojbe da postoje i druge varijante bratstva, poput bratstva među saplemenicima, čak iako je to pleme veliko, ili među sunarodnicima, iako je taj narod veoma rasprostranjen, bratstvo među pripadnicima jedne vrste ili nacije.
Naš dokaz za ovo što govorimo jesu ajeti Časnog Kur’ana koji govore o vjerovjesnicima i njihovoj vezi sa narodom koji ih je utjerivao u laž. Kur’an je svakog vjerovjesnika od njih smatrao bratom njihovog naroda, iako su bili neposlušni, smatrali ih lažljivcima i negirali njihovu poslanicu.
Podsjetimo se riječi Uzvišenog Allaha u suri eš-Šu’ara’:
{كَذَّبَتْ قَوْمُ نُوحٍ الْمُرْسَلِينَ. إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ نُوحٌ أَلا تَتَّقُونَ. )إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ} (الشعراء: 106-107).
I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Nuh reče: “Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani (Eš-Šu’ara’:105,106,107);
Vidite kako je potvrđeno bratstvo Nuha, a.s., sa njima, iako su ga smatrali lašcem, jer su oni njegov narod, i on je jedan od njih. Bez sumnje, radi se o narodnom bratstvu. Sličan je i ovaj ajet:
{كَذَّبَتْ عَادٌ الْمُرْسَلِينَ. إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ هُودٌ أَلا تَتَّقُونَ} (الشعراء: 123-124).
I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: “Kako to da se Allaha ne bojite? (Eš-Šu’ara’:123,124);
{كَذَّبَتْ ثَمُودُ الْمُرْسَلِينَ.إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ صَالِحٌ أَلا تَتَّقُونَ} (الشعراء: 141-142).
I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: “Kako to da se Allaha ne bojite? (Eš-Šu’ara’: 141,142);
{ كَذَّبَتْ قَوْمُ لُوطٍ الْمُرْسَلِينَ. إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ لُوطٌ أَلا تَتَّقُونَ } (الشعراء: 160-161).
Kad im njihov brat Lut reče: “Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani (Eš-Šu’ara’: 160,161);
Samo u sljedećem ajetu sure Šu’ara’ prekinut je niz spominjanja bratstva kada se govori o Šu’ajbu, a.s.:
{كَذَّبَ أَصْحَابُ لْأَيْكَةِ الْمُرْسَلِينَ. )إِذْ قَالَ لَهُمْ شُعَيْبٌ أَلا تَتَّقُونَ} (الشعراء: 176-177).
I stanovnici Ejke su u laž ugonili poslanike. Kad im Šuajb reče: “Kako to da se ne bojite? (Eš-Šu’ara’: 176,177).
Zašto je u ovom slučaju Kur’an promijenio način kazivanja pa je rekao: „Kad im Šuajb reče: “Kako to da se ne bojite?“ a nije rekao Kad im njihov brat Šuajb reče…?
Tajna toga jeste što Šu’ajb nije pripadao narodu Ejke, već je bio došljak iz Medjena. Zato je u suri el-A’raf i Hud rečeno:
{ وَإِلَى مَدْيَنَ أَخَاهُمْ شُعَيْبا }
A Medjenu brata njihova Šu’ajba.
Ovaj ajet je jasan dokaz da se bratstvo može graditi i na nereligijskoj osnovi, kao na primjer na osnovu nacije ili domovine.
Kurtoazni izrazi, poput ovih, druge približavaju nama i eliminiraju međusobno nepovjerenje. To uništava spletke naših neprijatelja koji žele da potpale vatru neprijateljstva između sinova jedne domovine da bi lovili u mutnom i imali razlog više da se miješaju u naša pitanja pa da nama zagospodare i vladaju kako sami žele. Najpreče nam je da na ovaj način vratimo loptu u njihov teren i da se cio ummet usredsrijedi na borbu protiv našeg zajedničkog neprijatelja.
Granice mijenjanja vjerskog diskursa
Vrijeme globalizacije od nas zahtijeva novi vjerski diskurs u kojem ćemo izobličiti islam ili izmijeniti njegov smisao, na način što ćemo ga predstaviti onakvog kako ga oni zamišljaju: razblaženi islam, islam polomljenog krila, razoružani islam bez snage i moći, islam kojim će oni upravljati i naređivati. Oni zahtijevaju od učenjaka, misionara i pisaca da islam predstavljaju kao doktrinu bez zakonodavstva, obredoslovlje bez međuljudskih odnosa; kao vjeru mira bez džihada, brak bez razvoda, prava bez sile, Mushafa bez mača i misionarstva bez podrške države (državnih institucija). Takav islam mi ne poznajemo, niti on nas poznaje.
To nije islam Sunneta i Kur’ana, niti islam Allahovog poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba i onih koji su ih slijedili iz doba najbolje generacije.
Ako se promjenom vjerskog diskursa namjerava predstaviti islam kao puka veza između roba i Gospodara, a ne kao način života pojedinca, porodice, zajednice i države, ili kao vjera koja se bazira na paroli: daj caru carevo a Bogu božije; neka globalisti znaju da je takav islam falsikovan i da on nije islam Muhammeda, s.a.v.s., Kur’ana, niti islam muslimana. Neka znaju da islam odbacuje da se život i ljudi dijele između Boga i cara. Islam jasno kaže: i car i carevo pripadaju jednom i jedinom Bogu:
{ قُلْ إِنَّ صَلاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ.لا شَرِيكَ لَهُ وَبِذَلِكَ أُمِرْتُ وَأَنَا أَوَّلُ الْمُسْلِمِينَ} (الأنعام: 162).
Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova (El-En’am: 162).
Ako se promjenom vjerskog diskursa želi brisanje ajeta koji govore o Jevrejima i njihovom animozitetu prema vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., i njegovim ashabima, te njihovo pripajanje idolopoklonicima u ključnim ratovima, ili, u najmanju ruku, nespominjanje ili adaktiranje tih ajeta zabranom na način što se o njima neće pričati u sredstvima javnog informisanja, na hutbama, dersovima ili predavanjima, onda takav pokušaj islamski ummet u startu odbacuje. Knjiga našeg Gospodara se mora uvijek čitati, spominjati, proučavati i nuditi, jer je ona jasno Svjetlo i pravi Put. Ko spozna njeno znanje, prednjači, ko govori po njoj, istinu govori, ko po njoj presuđuje, pravedan je, ko po njoj radi bit će nagrađen, ko poziva k njoj upućen je na pravi Put.
Ako se promjenom vjerskog diskursa kod muslimana želi brisanje osnovnih obrednih naredbi, poput davanja zekata, ili brisanje zabrane kamate u poslovnim odnosima, ili eliminacija propisanih sankcija za počinjene zločine (ubistvo, bludničenje, krađa, potvaranje, konzumiranje alkohola, i dr.), ilid brisanje obaveze džihada, te brisanje ratnih pohoda iz vjerovjesnikovog životopisa, kao i brisanje imena muslimanskih junaka, Halida bin Velida, Tarika bin Zijada, Salahuddina el-Ejjubija, Sejfuddina Kataza, Omera el-Muhtara, Izzuddina el-Kassama i drugih velikana iz historije muslimana, onda nikako nećemo mijenjati vjerski diskurs.
Ako se promjenom vjeskog diskursa žele potisnuti Ebu Temamovi stihovi o osvajanju Amurije ili Ebu Tajjibovi stihovi o pobjedama Sejfu-d-Devleta nad Rimljanima, onda ni u kom slučaju nećemo mijenjati vjerski diskurs.

Autor: Jusuf el-Karadavi
Preveo: Džemo Redžematović

Akos.ba