Radikalizam uspijeva tamo gdje nema Islamske zajednice

Politika Islamske zajednice u suočavanju sa radikalizmom i ekstremizmom urodila je plodom. Piše: dr. Ahmet Alibašić

Prvo, kad se analizira prisustvo tih pojava, jasno je da njih ima tamo gdje nema IZ-a sa svojom infrastrukturom, bilo da je riječ o nekim selima po Bosni ili urbanim centrima u dijaspori, ili je nema s aktivnostima, kao što je rad sa omladinom. Tamo gdje je bilo organizirane Islamske zajednice, bilo da je riječi o Carevoj džamiji u Sarajevu ili Međašu i Barčićima u Kalesiji, tu radikali nisu uspjeli.

Drugo, ostavivši odškrinuta vrata selefijama postignut je željeni efekat: mnogi od tih ljudi su se promijenili i postali vrlo uredni članovi IZ-a. Zbog toga danas, umjesto s hiljadama terorista mi imamo problema s vrlo vjerovatno malom i izolovanom skupinom ljudi. Treba razumjeti što svi ne vide ovaj uspjeh jer on medijski zaista nije tako uočljiv. Tamo gdje je Islamska zajednica uspjela, tu nema problema, a bez problema (u BiH) nema medijske priče ni pozornosti.

Alternativno, da je Islamska zajednica reagovala prekomjerno, sada bismo vjerovatno imali još jednu islamsku zajednicu i tek tad bismo vidjeli šta je haos ili fesad, kako bi kazali islamski klasici. Ne treba zaboraviti da je potencijal za terorizam u BiH nakon rata bio ogroman u smislu ratnih trauma nakon genocida i etničkog čišćenja te prisustva radikalnih ideja i elemenata izvana. Vjerovatno je više razloga zašto BiH ipak nije postala Čečenija ili Palestina. Mislim prije svega na kakvu-takvu stranu intervenciju, prisustvo NATO snaga i političku kulturu Bošnjaka. Ali ne treba nimalo sumnjati da je angažman IZ-a doprinio takvom razvoju situacije. Zbog svega mislim da bh. država treba podržati rad IZ-a kao saveznika u ovom nastojanju. To uostalom čini većina zapadnih zemalja sa svojim muslimanskim organizacijama. Ta saradnja nije uvijek jednostavna ni prijatna, ali ona nema alternativu. Kako smo već vidjeli, zatvori sami neće moći idejno poraziti militantni ekstremizam. Islam hoće! Druga je tema kako to objasniti onima koji bi da inkriminiraju Šerijat i protivnicima gradnje džamija i vjeronauke u školama.

Na kraju, mnogi se ovih dana pitaju koliko smo sigurni?

Vrlo kratko, terorizam je globalni problem i mi smo sigurni koliko i bilo koja druga evropska zemlja. Ni manje, ni više. Iz tog razloga, ovo nije vrijeme za uzajamne optužbe jer u suočavanju sa terorizmom moramo pokazati da smo jedinstveni. No, ako već neko hoće da se traži krivac, onda treba kazati da je negdje neka sigurnosna služba zakazala kad nije pod nadzor stavila osobe koje su dosad počinile toliko kaznenih ili sumnjivih djela. Važno je da sada ostanemo jedinstveni u ovoj borbi, da različiti subjekti ove borbe jedni drugima olakšavaju a ne otežavaju posao, da se odupremo politizaciji i zloupotrebi ove borbe, te da sačuvamo hladnu glavu kako ne bismo postali isti kao oni protiv kojih se borimo tako što ćemo na oltaru borbe protiv terorizma žrtvovati ideale slobodnog, otvorenog društva. To bi bila njihova najveća pobjeda i ujedno sabotaža borbe protiv ove pošasti. Bez obzira koliko se ne slagali sa ekstremistima, valja uvijek insistirati na pravilu da su svi nevini dok se ne dokaže suprotno. To je nužno kako se borba protiv terorizma ne bi pretvorila u lov na vještice i kako nevini ne bi stradali. Bilo bi opasno početi redom kriminalizirati grupe i pojedince u čijem diskursu i ponašanju ima neprihvatljivih elemenata jer bi to vremenom potkopalo same temelje slobodnog demokratskog društava kome težimo. Alžirska grupa se ovom društvu nikada ne smije ponoviti! I to je naš izazov, a ne samo zaustavljanje terorista.

preporod.com