Islam i umjetnost

Ako se smisao umjetnosti sastoji u tome kako će čovjek doživjeti ljepotu i izraziti je, onda je islam najuzvišenija vjera  koja  ljubav prema  lijepome i doživljavanje ljepote usađuje u dušu svakog sljedbenika. Islam je vjera koja je poznata po tome što od vjernika muslimana traži da promatra ljepotu rasutu po cijelom svijetu, u Božanskim prizorima dobrote koju je izradila ruka Uzvišenog  Stvoritelja Koji je uljepšao sve što je stvorio, te je precizno isplanirao sve što je izradio: Koji sve savršeno stvara (Es-Sedžda, 7); ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada (El-Mulik, 3); to je Allahovo djelo. On je sve savršeno stvorio (En-Neml, 88).

     Islam izgrađuje osjećaj prema lijepome. On podržava lijepu umjetnost, ali pod uvjetom da ta umjetnost podiže čovjeka, a ne kvari, gradi društvo, a ne ruši ga. Islam je oživio neke vrste umjetnosti, koje  su u sklopu njegove civilizacije cvjetale. Po njima se ta civilizacija odlikovala nad drugima. Takve umjetnosti su: kaligrafija, ornametrika i rezbarstvo u džamijama, u stambenim prostorima, na sabljama, na bankarskom, drvenom, porculanskom i staklenom posuđu, na predmetima od kože i drugom.

    Islam je vodio brigu i o književnim radovima. U nekima su Arapi već davno pokazivali svoj dar- u sklopu kojeg  su od sebe davali onome što su naučili od drugih zajednica. Došao je Kur’an koji je sam po sebi vrhunac  književne umjetnosti. To nije tako samo zbog njegove sadržine, nego zato što dostiže vrhunac, ne samo sa stanovišta riječitosti, poetičnosti i nadnaravnosti izraza, već i po posebnim obilježjima koja ga karakterizuje u pogledu lijepog recitiranja (tertil), pravilnog učenja (tedžvid) i ugodnog djelovanja (tabbir), zbog kojih ga uši pažljivo slušaju a srce ushičeno treperi, posebno kad ga uče ljudi lijepog glasa. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao Ebu Musau: „Darovana ti je flauta Davudovog roda.“ (El-Buhari, Es-Sahib; Kur’an, br 5.048)

    Nema sumnje da je pitanje umjetnosti izuzetno važno pitanje, jer je umjetnost povezana sa mentalitetom zajednice i njenim osjećanjima. Umjetnost je zapravo, poput nauke: može se upotrijebiti u službi dobra i izgradnji ili u službi zla i razaranja. U tome se ogleda važnost njenog utjecaja. Ako se upotrijebi u službi istine i dobra, onda je istinita i dobro, a ako se upotrijebi u službi neistine i zla, ona je neistinita i zlo.

Zabava i umjetnost

    Ima ljudi koji islamsko društvo shvataju kao društvo asketizma i suzdržavanja, društvo ozbiljnosti i rada, društvo u kojem nema mjesta za onog  ko bi se igrao i zabavljao, ko bi se smijao ii veselio ili ko bi pjevao i svirao. U tome im je, na izvjestan način, pomglo i ponašanje nekih pobožnih ljudi, čija lica ne znaju za vedrinu niti usne za osmjeh. Ti  ljudi, ukoliko žele biti takvi, mogu biti strogi, ali samo prema sebi. Međutim, problem nastaje ako oni strogost nastoje nametnuti cijelom društvu, ako traže da društvo misli onako kako oni misle čak i onda kad se radi o nečemu za čim postoji velika potreba i što se tiče života svih pripadnika društva. Nasuprot njima postoje, pak, oni koji su se prepustili svojim strastima i prohtjevima, pa su od života naučili zabavu i igru ne vodeći računa o onome što je dozvoljeno ili zabranjeno niti o onome što je naređeno ili pokuđeno. Islam je u sredini između dva navedena shvatanja.

     U ophođenju s čovjekom islam je realna vjera; on se prema ljudima ophodi smatrajući ih razumnim bićima koja jedu hranu i zalaze na tržnice, a ne plemenitim melecima koji imaju krila.

   Vjerovjesnik, s.a.v.s., slušao je poeziju i ona ga je dojmila. Stavio je u službu pozivanja u vjeru i odabrane vjere – onako kako  je postupao sa Hassanom. Poezija je nešto osobeno, književnost je nešto opće, a umjetnost je nešto još šire. Ona ima svoj cilj i funkciju, ona nije nešto nesumično- to sve, poezija, književnost i umjetnost, odgovorne su kreativnosti.

     Od drugih možemo preuzeti ono što će nam koristiti, pomoći nam da ispunimo ciljeve i pružati usluge našim vrijednostima i našem poslanju – kao što su to mogu drama, roman i novela.

Pjevanje i muzika

U etiku spada i ono što se kao takvo nadaje osjetilu sluha. Tu spada i ono što se kao takvo nadaje čulu vida, a to je i sve ono što se kao takvo nadaje ostalim osjetilima.

   Svi islamski učenjaci su saglasni, dakle,  postoji konsenzus (idžma’) u vezi s tim da je zabranjeno (haram) svako pjevanje koje u sebi sadrži nevjerovanje (kufr), idolopoklonstva (širk), pokvarenjaštvo (fisk) ili podsticanje  na griješenje (tabrid’ala ma’sije). Usaglasili su se sa tim da je dozvoljeno prirodno, spontano pjevanje , bez muzičkih  instrumenata, pjevanje  u kojem nema razbuđivanja strasti- u sklopu uobičajenih veselja- kao što su svadbe, Bajram, doček odsutnog i sl. Neki su postavili uslove da žena ne pjeva u prisustvu muškaraca koji su joj edžanib (tj. s kojim može stupiti u brak). Oko ostalih pitanja u vezi sa ovom temom učenjaci su se razišli: neki imaju blaže a neki tvrđe stavove. Neki su opet zauzeli zlatnu sredinu, a sredina je, kao što je poznato, u svemu najbolja.

Crtanje i slikanje

Crtanje je legitimna umjetnost. Njegov pribor su perce, kist i slično, a predmet mu je cijeli kosmos: more, njihov svijet i lađe: planine, doline, nebo, zvijezde, Sunce, Mjesec… Predmet mu  je i sve drugo što nema veze sa idolopoklonstvom koje je obožavalo kamen.

Fotografske slike su u osnovi dozvoljene, ukoliko u predmetu predstavljanja ne sadrže nešto što je zabranjeno. Slikanje pokuđeno u hadisima odnosi se na klesanje  kipova po kojima je bilo poznato idolopoklonstvo.

Šala i humor

Islam odobrava sve što život čini vedrim i lijepim, svaku luicidnost, šalu, igru i umijeće – pod uvjetom da se, kao sredstvo, ne koristi laž, omalovažavanje i zastrašivanje, te da se ne prelazi granica i mjera. Poslanik, s.a.v.s., šalio  se  iako  je govorio  samo istinu. Sa svojim ashabima je učestvovao u njihovim igrama, šalama i smijehu – kao što je i saosjećao s njihovim patnjama, žalostima i nevoljama.

Sport i igre

Islam, isto tako ne zabranjuje ni zabavu raznovrsnim igrama, već to smatra legitimnim, čak i kad cilj nije  ništa drugo nego zabava, razonoda i opuštanje. Ima nekoliko vrsta igrica koje islam podstiče, kao što su igre koje ulaze u krug sporta i vojnih vježbi, zbog toga što nude sadržaje koji doprinose snaženju organizma, stjecanju vještine i razvijanju sposobnosti. Islam ne odobrava one igre u kojima se čovjek izlaže velikim opasnostima bez potrebe, otkrivanju sramotnih dijelova  tijela, zatim igre koje se zasnivaju  na opčinjavanju, obmanjivanju, varanju ili nanošenju boli. Islam izričito zabranjuje igre na sreću, poput kockanja i ostalog, kao i one igre u kojima se narušava ljudsko dostojanstvo. Također, nije dozvoljeno ni ono što čovjeka sprečava da izvršava svoje vjerske obaveze i svjetovne dužnosti.

Iz knjige: ”Islamska povelja”

Izdavač: Svjetska unija islamskih učenjaka, Sarajevo, 2013.

Za Akos.ba priredila: Samira Muratović