Ubistvo Husejna – 14 stoljeća poslije, historijske činjenice i ideološke zloupotrebe: Husejn je moj, a ja sam njegov
Piše: mr. Semir Imamović Posljednjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini reaktuelizirana je priča o povjesnim događajima, koji su bili i ostali kamen spoticaja u međumuslimanskom dijalogu i prevazilaženju razlika koje su nastale kao posljedica njihovih različitih historijskih i vjerskih interpretacija, a koje pojedinci vješto pokušavaju iskorstiti za plasiranje ideja i shvatanja, koja na ovim prostorima nikada nisu naišla na širu podršku. Jedan od tih događaja je, svakako,Bitka na Kerbeli, 61. H.g u kojoj je život izgubio jedan od najistaknutijih islamskih ‘alima, vođa i reformatora svih vremena, Husejn ibn ‘Ali radijallahu, ‘anhu. Postoje ideološki krugovi, unutar bošnjačkog korpusa, koji ovaj događaj nastoje isturiti u prvi plan obilježavanja Dana ‘Ašure, iako je svima dobro poznato da ‘ibadet posta ‘Ašure, koji je utemeljen znatno ranije i na sasvim drugačijim osnovama, nema nikakve veze sa Husejnovom pogibijom. Da se razumijemo, Husejn, radijallahu ‘anhu, pripada ehlu-l-bejtu, a ljubav prema ehlu-l-bejtusvima nam je dobro poznato, spada u bogougdna djela, i ne pada mi napamet da na bilo koji način dovodim u pitanje ovu vjersku istinu, ali ono što želim, jeste napraviti jasnu distinkciju između ljubavi prema ehlu-l-bejtu i njene zloupotrebe i proizvoljnih tumačenja, koja su, sa aspketa islamskog vjerovanja, potpuno neprihvatljiva. Dakle, jedna je stvar historijska činjenica o nepravednom ubistvu Husejna, radijallahu ‘anhu, i naše saosjećanje sa poslanikovim unukom, naša beskrajna ljubav prema Poslanikovoj porodici, a sasvim druga stvar je stavljenje tog saosjećanja, ljubavi i poštovanja u pogrešan kontekst, kojem oni nikako ne pripadaju, i stvaranje pogrešne slike o Husejnu kao ”nadnaravnom” i ”posebnom” biću, koje zaslužuje veću pažnju čak i od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih pravovjernih halifa (naravno neće to niko otvoreno priznati ali postupci sami za sebe govore). Prije Husejna, mučki su ubijeni i Omer i Osman i Alija i Talha i Zubejr, i mnogi drugi ugledni ashabi, radijallahu ‘anhum, ali ih niko ne oplakuje i ne izvodi posebne rituale kao znak sjećanja na njihovu smrt. Da bi apusrd bio veći, isti ti ljudi koji rone silne suze za Husejnom, radijallahu ‘anhu, posvećuju mu poseban dan u godini i sjećaju ga se na, njima, svojstven način, ni jednom rječju ne spominju njegovog savremenika ‘Abdullaha ibn Zubejra, koji doživio potpuno istu sudbinu kao i Husejn samo nekoliko godina kasnije (ubile su ga emevije i držale ga razapetog tri dana na Ka’bi), žrtvovao se za iste ideale za koje se žrtvovao Husejn, i djelio je sa Husejnom ista politička stajališta, vjerovatno zbog toga što se priča o Ibn Zubejru ne uklapa u njihov ideološki obrazac, jer je on Esmin sin, a ona kćer Ebu-Bekra, radijallahu ‘anhu, te kao takvi ne pripadaju ”odabranima”, tako da nas sve to navodi na zaključak da se, kada je glorifikacija Husejnove žrtve u pitanju, radi o dobro proračunatom ideološkom projektu koji ima za cilj reviziju islamske povijesti i poljuljavanje temelja na kojima počiva zdravo islamsko učenje. U narednih nekoliko brojeva pokušat ću, koristeći se relevantnim vjerskim i historijskim izvorima, baciti svjetlo na stvarne uzroke koji su doveli do ovih nemilih događaja, usljed kojih se desila Husejnova pogibija, okolnosti koje su im prethodile, posljedice koje su proizišle iz toga, ali i vjerske i ideološke zloupotrebe kojih smo i sami svjedoci.
Poslanikov mirisni bosiljak
Njegovo puno ime je: Ebu ‘Abdullah El-Husejn ibn ‘Ali ibn Ebi Talib ibn ‘Abdulmutallib ibn Hašim. Unuk je Poslanika, Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sin njegove kćerke Fatime, radijallahu ‘anha. Rođen je četvrte godine po Hidžri, a poginuo je kao šehid, na blagoslovljeni Dan ašure, 10. muharrema, 61. H.g. u iračkom gradiću Kerbeli[1], neka je Allah njime zadovoljan i on zadovoljan Allahom, kao svojim Gospodarom.
O Husejnovim vrlinama i odlikama govore mnogobrojni vjerodostojni hadisi, od kojih izdvajamo:
1. Prenosi Ahmed od Ja’le el-‘Amirija, radijallahu ‘anhu, da je zajedno sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio na gozbi kod jednog čovjeka, kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem iznenada ustao i počeo se igrati sa Husejnom. Husejn mu je bježao čas tamo čas ovamo, dok ga na kraju nije uhvatio, položio ga u svoje krilo, a zatim rekao: ”Husejn je moj a ja sam njegov. Allahu moj, voli onoga ko voli Husejna. Husejn je jedan od mojih potomaka.”[2]
2. Prenosi Buharija da je neki čovjek iz ‘Iraka pitao Ibn Omera, radijallahu ‘anhu, o propisu ubijanja insekata u vrijeme obavljanja hadžskih obreda, a on mu je rekao: ”Kojeg li apsurda, stanovnici Iraka me pitaju za ubijanje insekata, a ne pitaju za Husejna kojeg su mučke ubili, sina poslanikove kćerke, za kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao da su on i njegova majka njegova dva bosiljka na ovom svijetu.”[3]
3. Prenosi Ahmed od Ebu-Se’ida el-Hudrija, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Hasan i Husejn su predvodnici džennetskih mladića.”[4]
Zbog nepoštivanja principa šure, odbio dati prisegu Jezidu
Poznata je činjenica da je Husejn, radijallahu ‘anhu, od samog početka imao negativan stav prema vladavini Jezida ibn Mu’avije i da je, uz ‘Abdullaha Ibn Zubejra (sin Zubejra ibn el-Avvama jednog od destorice ashaba kojima je poslanik obećao Džennet), bio jedini ashab koji se tome otvoreno usprotivio. Naime, njih dvojica su smatrali da u slučaju Jezidovog izbora za halifu nije poštovan princip šure (međusobnog dogovaranja) i izbora najboljeg, među muslimanima, na ovu važnu funkciju, i da mu oni zbog toga ne mogu dati prisegu (el-bej’a). Stvarne posljedice ovakvog njihovog stava osjetit će se tek kasnije (kada dođe do otvorenog vojnog obračuna između Husejnove i Jezidove i Ibn Zubejrove i Hadždžadžove vojske). Vratimo li se unazad, u period vladavine njegovog brata Hasana, radijallahu ‘anhu, vidjet ćemo da on ni tada nije imao blagonaklon odnos prema emevijama i da je s negodovanjem prihvatio mirovni sporazum između Hasana i Muavije, ali se na kraju ipak, iz poštovanja prema svome bratu, povinovao odredbama sporazuma i pristao da, u Kufi, obavlja posao imama. Dok je boravio u Kufi, obećao je njenim stanovnicima da će, odmah nakon Muavijine smrti, radijallahu ‘anhuma, pokrenuti političku pobunu protiv emevijske vlasti. Dokaz za to su pisma prvaka Kufe koja su, uskoro nakon Mu’avijine smrti, pristigla na njegovu adresu, a u kojima ga oni podsjećaju na prethodno dato obećanje i pozivaju da što prije dođe k njima[5].
Husejnov stav prema emevijskoj vladavini prošao je kroz dvije etape[6]:
Prva etapa: odbijanje prisege Jezidu i bijeg u Mekku. U toku ove etape Husejn je izgradio svoj politički stav prema Jezidovoj vladavini, koji se, prije svega, temeljio na njegovom šerijatskom poimanju nasljedne (dinastijeske) vladavine. Po njemu, nije bilo dozvoljeno dati prisegu Jezidu iz najmanje dva razloga: prvi je personalnog a drugi političkog karaktera. Što se personalnog razloga tiče, Jezid, kao persona nije bio podoban za halifu, jer nije zadovoljavao kriterije, koje je islam, u tom smislu, postavio, prije svega ‘adalet(pravednost), u isto vrijeme Husejn je bio bolji, učeniji i autoritativniji od njega i logično je bilo da njemu pripadne pozicija halife umjesto Jezida. Politički razlog ogledao se u kršenju principa šure i prisvajanju vlasti od strane jedne porodice ili jednog plemena, što se u osnovi kosilo sa islamskim principima vladavine. Nema govora o tome da je Husejn, radijallahu ‘anhu, previdio riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ko umre, a da prije toga nije dao prisegu vladaru, umro je smrću paganina.”[7] Naprotiv, on je smatrao da se ovaj hadis odnosi na legitmno izabranog vladara, koji ispunjava šerijatske kriterije i izbaran je putemšure. Njegovo odbijanje da dá prisegu Jezidu značilo je, u isto vrijeme, da on ne priznaje legitimitet emevijske vlasti, i zato je Jezid, svim silama, nastojao da taj njegov stav promijeni, i u tu svrhu, naredio je namjesniku Medine da upotrijebi i silu kako bi ga primorao na lojalnost i podršku njegovoj vlasti. S druge strane, odbijanje prisege stvorilo mu je dovoljno prostora za slobodno političko djelovanje i iznalažanje odgovarajućih metoda za politički otpor emevijskoj vlasti.
Osjećaj odgovornosti za opće interese muslimana
Druga etapa: Poduzimanje svih potrebnih mjera i aktivnosti na planu otpora emevijskoj vlasti i predstavljanje sebe kao jedine ispravne alternative vlastima u Damsku. Ovdje je potrebno napomenuti da je Husejn, radijallahu ‘anhu, proveo u Mekki više od tri mjeseca, prije nego je donio konačnu odluku o odlasku u Irak. Naime, u Mekku je došao 3. ša’bana 60. H.g, a put Iraka krenuo 8. zu-l-hidžeta iste godine.[8] Boravak u Mekki iskoristio je za razmjenu pisama sa stanovnicima Iraka i primanje njihovih delegacija. Na kraju je zauzeo čvrst stav da se mora oduprijeti nepravdi, spriječiti zlo i da mu je to stroga vjerska dužnost. Husejn, radijallahu ‘anhu, bio je duboko ubjeđen u ispravnost ovakvog stava, a svoju konačnu političku odluku o suprostavljanju emevijama, donio je na osnovu fetve (o obaveznosti javne osude nepravde) u čiju ispravnost nije ni najmanje sumnjao. A ona se temeljila na činjenici da emevije nisu ispoštovale propisanu proceduru u izboru halife i da su postupili suprotno načelima koja je, za izbor vlasti, postavio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegove pravovjerne halife. Samovolja porodice Beni Umejje i sumnja u Jezidovu podobnost i pravednost, bile su i više nego dovoljan razlog da se odbije prisega, i umjesto toga primjeni princip naređivanja dobra i odvraćanja od zla (emr bi-l-ma’rufi v nehji ‘ani-l-munkeri), a kojeg su islamski učenjaci, među koje bez sumnje spada i Husejn, radijallahu ‘anhu, obavezni primjenjivati u sličnim situacijama. Budući da Husejn, radijallahu ‘anhu, nije bio vezan prisegom, a smatrao se jednim od najvećih vjerskih autoriteta tog vremena, bilo je sasvim realno očekivati da se on prvi usprotivi zlu i osudi nepravdu. Prema tome, njegov stav se nikako ne može tretirati kao hurudž ‘ale-l-imam (državni udar), nego prije kao tagjiru-l-munker (uklanjanje zla), suprostavljanje neistini i vraćanje vlasti u ispravne islamske okvire. Ono što nesumnjivo potvrđuje Husejnovu namjeru da svoje mišljenje, postupke i političku borbu uskladi sa učenjima islama, jeste napuštanje Mekke, nakon donošenja odluke o suprostavljanju Jezidu, kako ne bi došlo do skrnavljenja njene svetosti i proljevanja krvi na njenom svetom tlu. Ostale su zabilježene njegove riječi koje je uputio Ibn Abbasu: ”Da budem ubijen bilo gdje, draže mi je nego da budem ubijen u Mekki i da se zbog mene oskrnavi njena svetost.” [9]
Osim toga, na Husejnovu odluku o odlasku u Irak, s ciljem organizovanijeg političkog djelovanja koje je trebalo biti usmjereno u pravcu svrgavanja Jezida s vlasti i izbor odgovarajućeg vladara, uticali su i sljedeći faktori: a) U Iraku se, na osnovu informacija kojima je on raspolagao (pisama i izvještaja sa terena), nalazila najveća koncentracija njegovih pristalica, koji su, navodno, s nestrpljenjem čekali njegov dolazak, kako bi mu mogli iskazati lojalnost i dati prisegu na vjernost kao jedinom legitimnom vođi; b) Uvjerenje da su emevije islamski koncept vladavine koji se temelji na principu šure (međusobnog dogovaranja) zamjenile dinastijskom (nasljednom) vladavinom, koja pripadnost porodici ili plemenu priznaje kao osnovni kriterij za dolazak na vlast; c) Mu’avijino kršenje odredbi mirovnog sporazuma, kojeg je lično zaključio sa Hasanom, radijallahu ‘anhuma, a posebno odredbe koja se ticala načina izbora halife nakon njega. U odredbi se, prema navodima Ibn Hadžera el-Hejsemija, jasno kaže ”da će u izboru halife nakon njega biti poštovan princip šure.”[10] Mu’avijno nastojanje da, poziciju halife, nakon njega, po svaku cijenu, naslijedi njegov sin Jezid, Husejn, radijallahu ‘anhu, je shvatio kao jasno oponiranje islamskom konceptu vlasti, no i pored toga nije ni pomišljao na pobunu protiv Muavije, obzirom da ga je priznao za halifu i dao mu prisegu na vjernost. Međutim nakon smrti Muavije, radijallahu ‘anhu, situacija se iz korjena promijenila: Husejn nije dao prisegu Jezidu, koja bi ga obavezivala na pokornost i lojalnost, kao što je to bio slučaj sa njegovim ocem. Na to ukazuju aktivnosti koje je poduzeo namjesnik Medine El-Velid ibn ‘Utbe kako bi od Husejna i Ibn Zubejra iznudio prisegu, i njihov bijeg u Mekku, nakon što su se tome otvoreno suprostavili.
Teška, ali neizbježna odluka
Nakon što je primio veliki broj pisama podrške od plemenskih starješina iz Kufe, u kojima ga oni pozivaju da što prije dođe u Irak, i nakon što su do njega doprle informacije o velikom broju pristalica, koji željno iščekuju njegov dolazak, Husejn odlučuje poslati svoga amidžića Muslima ibn ‘Akila ibn Ebi Taliba, u Kufu, kako bi ustanovio stvarno činjenično stanje i o svemu tome ga podrobno izvjestio, a on će, na osnovu toga, donijeti konačnu odluku o odlasku ili ostanku. U pratnji još trojice ljudi, Abdurahmana ibn ‘Abdullaha el-Erhabija, Kajsa ibn Mushira es-Sajdavija i ‘Umareta ibn ‘Ubejda es-Selulija, Muslim ibn ‘Akil je krenuo na dugo, i pokazat će se kasnije, neizvjesno putovanje. Kako je put prema krajnjoj, iračkoj, destinaciji, vodio kroz Medinu, koja je bila nadaleko poznata po svojim iskusnim i vještim vodičima, a njemu je ovo bilo prvo putovanje ovakvog tipa, donosi sasvim logičnu odluku: svratit će u Medinu, predahnuti i pronaći vodiče, koji će ga ako ništa, rješiti brige slabog poznavanja terena i opasnosti koje iz toga proizilaze. Na putu prema Kufi, koji je dobrim djelom prolazio kroz pustinjska bespuća, jedan od njegovih vodiča, iznuren od putovanja i žeđi, pao je na zemlju a kada su ga pokušali podići, vidjeli su da njegovom beživotnom tijelu više nema spasa, i on, tj. Muslim, pod tim dojmom ali i dojmom nekog lošeg predosjećaja o onome što ga očekuje u Kufi, šalje hitno pismo Husejnu u kojem ga ”preklinje” da smjesta obustavi misiju i vrati ga u Mekku, što Husejn kategorički odbija i traži od njega da nastavi svoje putovanje. Nije imao izbora, pod hitno, se mora osloboditi psihičkog pritiska, prikupiti novu snagu, duhovno se ”presabrati”, i pronaći nove snažne motive za izvršenje, ove, možemo slobodno reći, misije njegovog života. Pozvao je svoje saputnike i saopćio im novu odluku: bez obzira na novonastale okolnosti i moguće rizike, misija se nastavlja do njenog izvršenja. I konačno, nakon dana napornog i opasnog putovanja, stigli su u Kufu. Kako bi sačuvao tajnovitost misije, Muslim se sklanja u kuću svog dobrog prijatelja Muhtara ibn Ebi ‘Ubejda. Ubrzo, nakon njegovog dolaska, za novog namjesnika Kufe postavljen je Ubejdullah ibn Zijad, poznat po svom represivnom vladanju i maltretiranju svojih podanika. Shvativši da bi boravak kod Muhtara mogao biti razotkriven, i time sama misija dovedena u pitanje, Muslim krišom napušta Muhtarovu kuću, i sklanja se kod Hania ibn ‘Urveta, uglednog Kufljanskog prvaka, no kako ni tamo nije bio siguran, jer je dobio informacije da bi Ibn Zijad, nekim svojim tajnim kanalima, ipak mogao saznati za njegov dolazak, traži, bar privremeno, novo utočište i nalazi ga kod Muslima ibn Avsedže el-Esedija, jednog od Husejnovih agitatora, kako je sam sebe nazivao[11]. Kada su stanovnici Kufe saznali vijest o ”tajnom” gostu, pohrlili su da mu, kao Husejnovom izaslaniku, daju prisegu. Na kraju je broj onih, koji su posjetili Muslima i izrazili mu podršku, dostigao cifru od 12 000[12]. To je Muslimu bio dovoljan dokaz istinitosti informacija koje je došao ispitati, i da je Kufa idealno mjesto za političku akciju i plodno tlo za širenje političkih ideja koje je Husejn, radijallahu ‘anhu, zastupao. Uzeo je olovku, komad hartije i napisao Husejnu pismo, u kojem je, između ostalog, stajalo: ”Informacije koje si ranije primio da je cijela Kufa uz tebe, pokazale se su se tačnim, zato, kada pročitaš ovo moje pismo, nemoj oklijevati, nego smjesta kreni ovamo.”[13] Nakon ovako jasnih uputa, više nije bilo razloga za oklijevanje i neodlučnost, naprotiv, došlo je vrijeme da Husejn, radijallahu ‘anhu, ispuni ranije dato obećanje, i prihvati se odgovornosti, koja će ga stajati života.
Izvor: Saff br. 330.
[1] – Sijeru e’alami-n-nubela, 2/280., El-Isabe, 1/331 – 334.
[2] – Fadailu-s-sahabe, 2/772. Sened ovog hadisa je dobar, Es-Silsiletu-s-sahiha, 1227.
[3] – Sahihu-l-buhari, 3753.
[4] – Tirmizi, 3768. Hadis je vjerodostojan (Es-Silsiletu-s-sahiha, 2/448.).
[5] – Mevakifu-l-mu’aradeti, Ibn ‘Abdu-l-hadi, 180.
[6] – Ed-Devletu-l-emevijje ‘avamilu-l-izdihar ve tedaijatu-l-inhijar, 358. El-Fukahau ve-l-hulefa, 2/21.
[7] – Muslim, 1851.
[8] – Tarihu-t-taberi, 6/304.
[9] – Emali, Muhamili, br. 218. Ahbaru mekkete, Fakihi, br. 1423.
[10] – Es-Sava’iku-l-mursele, 2/299.
[11] – Tarihu-t-taberi, 6/267. – 283.
[12] – Tehzibu-l-kemal, 2/301.
[13] – Ensabu-l-ešraf, 3/167.
