Poeama: Majka Nazija, svima nama gazija!

• Autor poeme: ENVER ALIĆ

Majka Nazija,
Svima nama gazija!

Hrašljanka izdržljivka
I hrašljanska krunska dika
Sanjala je za mladosti svoje žive
da će joj
sve’nabas’ biti
i da neće
ispravljati Drine krive.

U mladosnom svome drijemu
snivala je berićet – muža
što muževnu snagu daje
i zaštitu dobru pruža.
Sanjala je da će ihahaj imat’ djece,
djece vrijedne, mnogobrojne,
k’o findžana u takumu.
I sa njima ispijati tatli kahve
i himbere svake vrste:
sa Mustafom,
sudbom datim svojim ždralom,
sa svešestericom ždralovića
svojih časnih, milih ptića.
I povrh toga,
biti sretna,
nasmijana
i imanom
osnažena

I imade ona muža ko’ vrhovnog svoga ždrala
Zaštitara što kućanski selamet pruža
I imade ona djecu kao mlade sitne ptiće
Svoje dobre, svoje zdrave i napredne ždraloviće

Sa radošću gledala ih
i sa mukom dizala ih.
Sve ih redom uspravila,
pa ih motri k’o sevlije,
u svom gaju
kraj avlije

U ‘surru’ ih je dozivala stalno,
poduzimala sve majčinske mjere
I nježno ih opominjala,
zboreć’ odu:
Fahro,ti ponosu majke svoje,
Hoću da đul budeš Đulićima cijelim
Hoću sa džarama svojim-
k’o moj niko prije-
radost
da
pod’jelim.
Ramo, tako ti šehri-ramazana,
ne dopusti da ostarim sama.
Ti si, Ramo, ram života moga,
ne bjež’ nikud od adeta toga!
Berize, ne zijareti u akšam đerize!
I znaj, sine,
šejtanska je šikta dugovjeka,
od vražijeg upinjanja
nikom
nema
lijeka!

Ferize, moj firize,
tuđu perdu ne preskači
Ima zasad nad durakom,
i od tebe durak jači!
Murize, što me tako u obraz ugrize!
Idrize, od iluma denjize!
X
I dođe nam vrijeme lova
kad se lovit smjelo nije.
Kad se ždrali i ždralovići,
svi ti naši divni ptići
u visine htješe dići
i uteći od kuršima
i od britve
i od kame
i od žice.
Al’ dušmani naši kleti
usnule ih pohvataše,
i staviše na strašne muke
i na huke,
i na cike,
i na vriske,
i na jade
prisiliše.
I sav
onaj Potok Bijeli
u Kara Sudbu
pretvoriše.
Što bi bj’lelo,
crno posta,
mnoga majka u huznu osta.
I ja jadna crno mislim,
i što smislim ne domislim
i što gledam ne dogledam.
Teško mi je njihov suret stalno motrit
a još teže ostaviti,
jer mi srce – srce bolno,
s jada na jad nabasava.
Umorna sam i kad bdijem,
umorna sam i kad dovim,
umorna sam i kad spavam;
ikad snijem
i kad ime moga Rabba
prošaptavam:
Ja Rabbiii,
ko mi moje
ptiće zgrabi?
Umorna sam i kad poso’ otaljavam:
Slike gledam pa mi teško
Skrivam pogled, al’ teže mi dosta bude
I sve mi se zbog tegobe misli stmine;
misli tmurne;
misli burne;
misli hitre;
misli žurne;
misli bola – Nazijinog neprebola.
Dođe vakat da ko’ kakva tvica prepelica,
prhnem nebu pod oblake;
da odozgo ja pogledam gdje su kosti
moga Fahre i Idriza;
moga Rame i Beriza;
mog Muriza i Feriza;
Dođe mi da ko’ kakav hitri firiz
idem tražit gdje je Beriz, gdje je Muriz;
i još vikat: O Ferize, moj firize!
i još više pociknuti: Oooo, Idrize, moj denjize!
pa oskočit i doviknut:Ramo dragiii, mili sine!
Evo mati sa visine traži kosti
tvoga brace Fahrudina,
tvoga brata – ponos dina;
Da je majci samo znati
gdje vam kosti polomiše
Da je majci samo shvatit:
što ih kriju?!
Što na mojoj teškoj patnji
ugursuzli dušu griju!?
I što mi se, ti katili, ti dželati
svakog trena,
svakog časa,
svakog Božjeg dana,
ko’ hijene prepredene,
u ostarjelo lice smiju.

Dušom dušmanskom,
dušom hajdučkom,
majci brane
da joj
patnja
jednom
stane.
Ej, vi mumini,
zbori vam majka Nazija.
Zbog svog bola neprebola
zbog svog strašnog teškog jada
od vas samo jedno molim:
Tražim lijeka
što bururet zna da stiša.
Sjetite se moga bega,
moga bega Mustaj-bega!
Sjetite se moga ždrala
što sam njemu
tako krasan, tako pitom,
evlad dala.
Ja sam saburli Nazija,
majka mojih gazija.
Svakog trena
dovim
svom
Allahu,
i šućur
Mu smjerno činim
svakog dana
na sabahu.

Od vas, braćo i sestrice,
moje drage prepelice,
samo šest Fatiha ištem:
Za šest mojih sinova,
za šest mojih sokolova,
za moje divne i mile ptiće,
za moje hrabre ždraloviće.
Za šestere kosti moje,
za koske moje
koje
negdje
u hendeku
pište.

Napomena: Prije nekoliko godina “Preporod” je u printanom izdanju objavio poemu MAJKA NAZIJA, a svoje mjesto je našla i u monografiji kalesijskog naselja Sarači, “Znakovlje vremena saračkog insana”.

nkp.ba