Hadži Mušir Mehmedović – Bošnjak koji je služio Islamskoj zajednici u tri različita društvena sistema

Mehmedović Mušir je rođen 1897. godine u Hrankoviću kod Teslića. U zajednici sa još tri brata bavio se trgovinom i poljoprivredom, u čemu je bili veoma uspješni. Imali su nekoliko dućana i obrađivali velike zemljišne površine uzgajajući razne kulture. Koristili su sva, tada poznata, sredstva za unapređenje poljoprivrede.

 
   Mušir se mlad aktivirao u radu Islamske zajednice. Na izborima 1934. godine izabran je u  Džematski Medžlis Vakufsko-mearifskog džemata Teslić, a  1937. godine povjerena mu je dužnost predsjednika..
   U vrijeme II svjetskog rata Mušir je bio član Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva Teslić. U to vrijeme Muslimani Teslića bili su između jakih njemačko-ustaških snaga u gradu Tesliću i snažnog četničkog pokreta u okolnim srpskim selima. To je bio razlog stradanja velikog broja civila iz reda Muslimana. Mušir je izabran i za člana Odjela za prikupljanje podataka o stradanju Muslimana na području Teslića, formiran pri tadašnjem Vakufskom Povjerenstvu.

   U  poslijeratnom periodu, od 1945 – 1951. godina Mušir je obnašao dužnost predsjednika Vakufskog povjerenstva Teslić. Bila je velika hrabrost u to vrijeme obnašati tu dužnost  jer na sceni je  bila sveopća hajka protiv vjernika i vjerskih zajednica. Tada je postojala opasnost da čovjek bude optužen za nacionalizam i šovinizam te dobije višegodišnju robiju. Mušir je nastupao hrabro i na svaku nepravednu odluku ulagao je žalbu. U većini slučajeva žalbe nisu uspijevale, ali on je stavljao do znanja da se ne  miri s poniženjima i nepravdom. Vjerske slobode i zakonima bile su veoma ograničene a u praksi i takvi zakoni proizvoljno tumačeni. U odnosu prema Muslimanima ograničenja vjerskih sloboda bila su posebno izražena. Niti jedan kućni zajednčki vjerski obred, npr. mevlud, šerijatsko vjenčanje i ostalo, nije mogao obaviti bez odobrenja milicije. U molbi za odobrenje moralo se navesti koliko osoba će biti na obredu, kada će se održati, ko će predvoditi i niz drugih podataka. Molba za odobrenje podlijegala je taksi i čekalo se po nekoliko dana na rješenje. Ponekad su rješenja dolazila na dan-dva pred zakazani termin i to je bivao razlog da podnosioc ne može pripremiti obred pa bi od istog odustajao, a bivalo je slučajeva da su rješenja za mevlud bila negativna.

U vezi kućnih mevluda hadžija Mušir je pokazao hrabrost i dostojanstvo što će doprinijeti promjeni ponašanja lokalnih vlasti po ovom pitanju. On je imao običaj da prvi  priredi kućni mevlud nakon 12. rebiul evvela. Shodno toj praksi 1962. godine svom imamu rahmetli Hasan ef. Ljevakoviću je rekao da mu određenu noć dođe na mevlud. Budući da  je Mušir bio ters osoba, efendija nije smio tražiti da mu pokaže odobrenje za mevlud. Par dana nakon obavljenog mevluda efendiji iz suda dolazi prijava zbog „nezakonitog“ obavljanja vjerskog obreda. Treba platiti kaznu i ući njihovu evidenciju kao osoba koja krši zakon. Na prigovor Muširu zašto ga je prevario, on mu je odgovorio: „Zašto si bio hodža, ispaštaj.“  Na sudskom ročištu  pojavio se i Mušir i sud je obojici izrekao kaznu po pet hiljada tadašnjih  dinara, što  je iznosilo trećinu Hasanove plaće. Nakon izricanja presude Mušir je izvadio četiri puta po pet hiljada i predao sudiji. Sudija je rekao da je kazna deset hiljada obojici, a ne dvadeset, a Mušir je na to odgvorio: „Plaćam kaznu i za narednu godinu jer ću i tada činiti mevlud, a neću odobrenje tražiti.“ Nakon toga Mušir je veoma povišenim tonom uputio kritike na postojeće slobode i odnos prema muslimanima rekavši da Srbi mogu praviti razne slave i svetkovine bez ikakvih odobrenja, a Muslimani ne mogu. Sin mu je poginuo kao partizan i da zna gdje su mu kosti, on bi ih spalio jer mu nikakvu slobodu nije donio. Mušir je napravio takav incident  da su se skupili svi vodeći ljudi opštine, uključujući i predsjednika, i teškom mukom  ga smirili. Tada je obećano da se za mevlude i ostale kućne obrede neće tražiti odobrenja a izrečena kazna je poništena. Poslije ovoga Teslić je bio jedna od rijetkih općina gdje su ukinuta odobrenja za kućne obrede.

   Mušir Mehmedović je bio jedna od rijetkih osoba koja je bila aktivna u organima Islamske zajednice u tri različita društvena sistema, u Kraljevini Jugoslaviji, ND Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji. Svaki od ovih sistema je bio represivan i nijednom nije odgovarala snažna i napredna Islamska zajednica i svaki je nastojao da je drži  pod kontrolom.
    Mušir Mehmedović je bio svjestan potrebe za obrazovanjem pa je u tom pravcu usmjeravao i svoju djecu. Njegova dva sina su među prvima iz reda  Bošnjaka Teslića završili fakultete.  Sin Alija završio je ekonomski,  a Hajrudin  medicinski fakultet. Ostala muška djeca završila su neke od zanata što je u to vrijeme, također, bio veliki uspjeh. Inače, treba naglasiti da je hadžija Mušir imao trinaestero djece. Neka su umrla  prije njega, u vrijeme rata, a većina su ga nadživjela. Djeca su ga poštovala i slušala. Malo je domaćina da su  kao Mušir  znali držati situaciju u svojim rukama.

    Mušir je hrabro i ponosno iskazivao svoj vjerski i nacionalni identitet, priznajući i ostalim da se osjećaju i ponašaju onakvi kakvi jesu, ne iskazujući nacionalizam. Volio je svoju Islamsku zajednicu i u teškim uslovima doprinosio njenom funkcionisanju.   Poslije II svjetskog rata među prvima u svom džematu, 1966. godine, obavio je hadž. Na Ahiret je preselio 1976. godine i ukopan je u svom rodnom  Hrankoviću.
Ovo je kratka bilješka o čovjeku koji je nastojao odgovoriti izazovima i potrebama vremena i mjesta u kojem je živio.

Za Akos.ba piše Fadil ef Halilović