Mom malom učitelju…

Osmijeh je besplatan

Koliko samo puta čujemo ovu rečenicu?

Koliko je puta pročitamo?

A onda nekako logično pitanje, koliko puta se od srca osmijehnemo, onako besplatno svijetu, nebu, leptiru, ljudima koje volimo?

Mnogi znaju reći teško je to u našem današnjem vremenu, ljudi su neiskreni, nemaš se sa kim smijati onako od srca.

Do koga je, do tih ljudi ili do nas samih?

Kada nešto odlučis pokloniti kao dio sebe, kao neki osjećaj koji će te učiniti boljim ne očekuješ da ti se to vrati istom mjerom, jer ti daješ lijepi moj insanu, a u samom činu davanja je sva ljepota ovog dunjaluka.

Možda se i pitate zašto sam baš na ovaj način započela moju današnju priču.

Razlog je jednostavan.

Želim da vam pričam, da vam kazujem o jednom predivnom biću koji svaki dan podijeli toliko iskrenih osmijeha sa svijetom, da se ja postidim sebe kraj njega.

Moj  mali Jasmin rođen je davno, ustvari i ne tako davno, devedesete su u pitanju. Da budem preciznija 1994 godine, hladnog mjeseca februara, na svijet je stigla jedna mala, sičušna bebica. Puna života, a opet nekako kao da mu je život u tim prvim godinama postavio zid koji ih je podijelio. Morao je taj zid preći da dotakne svjetlost, nebo, da udahne ono što se dunjalučki život zove. Rođen je vrlo slab, neću da kažem bolestan, jer nekako i ne volim tu riječ BOLEST, zvuči pregrubo, zvuči bolno, a i nosi tu riječ bol u svom nazivu pa valjda i zbog toga.

Rođen je u Srebrenici, kao dječak koji nije imao mnogo snage, mnogi su govorili da će ta snaga da ga izda kroz par dana. Pripremali su sve nekako na to. Ali nije, jer samo On može da kaže budi i ono će da bude, mi ljudi se vodimo nekim pretpostavkama.

Doktori su ustanovili da ima rahitis, slabo srce, kosti veoma mehke, krhke, znate nekako sve što vrijedi i što je dragocjeno je krhko, lomljivo, morate ga čuvati svakim dijelom svog bića, zato je moj Jasmin odabran da bude osoba sa tako osjetljivim tijelom, da bi se pazio, čuvao i volio.

Nakon toga morali smo da dođemo do Sarajeva, do Koševa gdje je se on liječio. U svemu ipak ima i nešto dobro, ustvari sve je onako kako ti gledaš. Ako gledaš kroz slatke ružičaste naočare ti ćeš vidjeti u svemu ono dobro. Tako i u ovome, jer izbjegli smo hvala Allahu tu strašnu 95., tu kobnu godinu u kojoj eto iza sebe ostavih i ono nešto najmilije, ostavih mog oca.  Izgubih ga u tom vrtlogu života, u toj životnoj igri što je RAT nazvaše. Znate to je najprljavija ljudska igra u kojoj većinom oni nevini gube. Ali neka opet sretna sam jer mog oca čeka Džennet, ako Bog da, on je šehid. Koja čast, ya Rabbi.

Nekada ću vam možda i pričati o mom ocu, o čovjeku kojeg želim silno da upoznam, i maštam o našem susretu, jer dunjaluk će proći valja insanu spakovati svoju odjeću (djela) i zaputiti se ka vječnoj kući. Mi smo ti koji odlučuju šta će ponjeti sa sobom, da li onu mirisnu, lijepu odjeću ili ipak neke prnjice koje same po sebi pokazuju propast. Znate kada želimo negdje da putujemo, mi smo ti koji biraju lokaciju, tako će biti i ovaj put. Iz svoje kuće (dunjaluka) biramo gdje ćemo.

Sve te bolesti učiniše da mog Jasmina nazovu DIJETE SA POSEBNIM POTREBAMA. 

Danas kada ljudima spomenete takvo dijete oni se nekako uplaše, rastuže, a ima i onih koji pokazuju veoma ružne osjećaje prema njima. Sve smo manje spremni za drugačije od nas. Ne želimo da budemo svjesni da postoje drugačiji oblici lica, drugačije kretanje, drugačiji govor i da to nije ništa strašno a i zašto bi bilo pa niko od nas nije isti, svi se razlikujemo po ovom ili onom. Većinom ljudi na djecu sa posebnim potrebama gledaju kao na neke osobe koje eto baš i ne trebaju da budu uključene u društveni život, ono neka ih u kući, nisu za njih ulice kojima mi hodamo. Kako smo bolestan svijet. Ovdje upotrijebih tu riječ jer želim da zvuči pregrubo, da bude za pobuđivanje svijesti.

Kada bi samo ljudi znali koliki heroji su sva ta djeca, koliki heroji su njihovi roditelji. Znate onaj osjećaj kada dijete uči da govori, da se kreće i ono nakon određenog broja mjeseci uspije u tome, sretni su svi, ponosni jer su uspjeli da pomognu svom dječaku ili djevojčici da napravi prve korake, izgovori prve riječi. Zamislite sada situaciju u kojoj roditelj godinama uči svoje dijete da priča, da hoda, da jede i mnogo je više padova tu nego uspona, ali on ne odustaje, ide dalje, pa čak iako se neke od tih stvari nikada ne dese, on je sretan jer njegovo malo čedo diše, njegovo srce kuca ya Rabbi, elhamdulillah, zar treba nešto više. E to su heroji, to su ljudi vrijedni pažnje, počasti, ali ne dobijaju ih. Ono što je vrijedno mi  slabo cijenimo, ali ima nagrada veća od svega onog što dunjaluk može dati.

Mi smo ljudi sa posebnim potrebama jer ne razumijemo tako jednostavne stvari, ne razumijemo da je u svijetu sve ljubav ako gledaš s ljubavlju. Ne želimo da shvatimo da koliko dobrote daš, uvijek ćeš dobiti više, ustvari i ne znaš koliko ćeš sretan biti, koliko ćeš dušu dobrom ogrnuti.

Moj Jasmin sada ima 21 godinu. Sretan je. On je sretan što postoji. Znate koje su njegove posebne potrebe?

On želi samo da se smije, da se igra, da uživa u suncu, u svakom novom danu, on voli sebe, on voli život ovakav kakav jeste. Sve što je dobro, što zaista vrijedi on to cijeni. On ne pita zašto je to tako, da li treba drugačije. Njegovo srce osjeti ono što je iskreno i on to zagrli cijelim svojim bićem.

Ta djeca su od Allaha odabrana, čista od grijeha, zaštićena od dunjaluka i svega lošeg na dunjaluku. U njegovom svijetu postoji samo ljubav, on čak i ne zna da postoje loši ljudi, svi su oni dobri kroz prizmu njegovog života. Pokloni mu osmijeh, ali ne onaj lažni, jer oni najbolje znaju prepoznati istinu i laž, i poklonio si mu sebe. Nikada te neće zaboraviti.

Sjetih se sada jedne rečenice iz „Malog princa“  i njegove ljubavi prema ruži, kada joj kaže da je ona njegova ruža on bi je volio cijeli život. Tako je i sa mojim malim bratom. Sve na jednu stranu a on na drugu. To je posebna ljubav, od svega na svijetu posebnija. To je onaj osjećaj kada nasloniš svoje uho na njegovo srce i cijelo tvoje biće utone u smiraj, kupaš se u sreći i ljubavi, kupaš se u dobroti, u istinskoj ljepoti. Zaista po ko zna koji  put svaki insan koji razmišlja uvjeri se u onu rečenicu da ti Allah oduzme nešto a onda ti da mnogo bolje stvari. Tako da i sve što mi je oduzeo i što će mi kroz život oduzeti ne može se mjeriti sa ovim što mi je podario mog Jasmina, moj mali dženetski cvijetić. Što je On svojom voljom odlučio da uživam u njegovom prisustvu, da osjetim čistoću i miris Dženneta još na ovom svijetu.

Naš dan nakon što ustanemo odvija se u igranju. On mnogo voli igru, voli da mu govoriš da ga voliš, da se grliš sa njim, da pričaš onako neke stvari koje su možda ljudima čudne jezikom koji samo on i ja razumijemo. Svaki čovjek je učitelj drugom čovjeku. On je mene naučio najvažnije stvari u životu a to je kako se voli, onako čisto, bez interesa, cijelim svojim bićem. Naučio me je da kada volimo nekoga moramo mu to reći makar dva puta dnevno, ujutru kada ustanemo i naveče kada krenemo spavati. Sultan moje duše kaže da ima dva srca jedno za mene a drugo za mamu. Ovo moje srce (pravo) je kako on kaže malo slabije, krhko, osjetljivo, zaboli ponekada, lopov, valjda što je moje, a mamino je momačko, snažno, jako kao i mama. Njegova mjera za ljubav je cijelih metar i šezdeset, i ne može dalje od toga. To je najviše što se jedan insan može voljeti. Nekada odletimo malo do neba, do svemira ali opet nije to kao onih metar i šezdeset, manje je to. On se zaljubi često i onda ga obuzmu ti dječiji osjećaji zbog kojih mi kaže da je uzbuđen, da ne može da spava jer je osjetio ljubav. Tako nešto samo veliki insan može osjetiti. Nekada je stidan jer ne zna šta bi rekao. Vrlo često kada nešto ne zna da uradi i traži pomoć zna mi reći zašto bi ja to učio kad imam tebe. I tako mi čitav život učimo jedno drugo, ali on je veći učitelj od mene. On je heroj, najhrabriji muškarac u mom životu. Ja ga zovem sultanom i zaista mu stoji taj naziv. Nosi ga sa ponosom i sve to što ljudi, koji ne znaju ni zašto im služi njihov život, nazivaju posebnim potrebama, nečim ružnim on nosi kao krunu na svojoj glavi, jer on je veliki borac, jak i nasmijan u svakoj situaciji, jer ne postoje za njega loše situacije. Šta je ta slabost koja ga obuzima, koja ga nekada i obori na postelju sprem sreće i vjere koju nosi u sebi. Šta je to jače od u duši sretnog i zadovoljnog insana. To je ukratko moj Jasmin. O njemu volim da pričam, da svima govorim o njegovoj ljepoti, o ljubavi, o mom tako malom životnom učitelju.

Piše: Jasmina Husić

Akos.ba