Svjetla istinske radosti
Koji je ovo po redu povjetarac što donosi miris divnog musafira u naše kuće. Osjećam kako se nečujno primiče i kako budi uspavana srca i iz nemara čupa ukočene poglede. Njegov nagovještaj oživljava proljeće u očima iskrenih vjernika.
Čudesna krasotica Fahdove džamije pripremila je svoje kandilje. Pripremila je svoje zanosne svjetiljke, da njima u radost povrati iscrpljena tijela i ravne stomake. Tačno u određeno vrijeme. To je ono vrijeme kada se podižu zastori između roba i Gospodara, ono vrijeme kada se dova uzdigne, pa te ista, na jednom od dva mjesta sustigne. Ovdje ili tamo.
Nema dovoljno hartija da se takva radost opiše, ni dovoljno mastila da to izdrže. To je polet koji te uzdiže u okrilje Allahove milosti. Onaj osjećaj kada se diviš poniznom, ona veličina koju vidiš u skrušenom i darežljivom. Stanje u kojem se obrve ne mršte i čelo ne gužva kada nesretnik ispruži ruku, i ono koje te obuzima kada ti se u srcu probudi osjećaj za nejakim. To je nemjerljivi trenutak istinske predaje.
Vjerujem kako će iftari zbližiti srca i ispuniti mnoge kuće radošću i smijehom. Mirisne sofre Ramazanskih noći zasjenit će i velike tuge i odagnati brige i strahove. Jer, nije to bilo koji objed i bilo koji trenutak. Da nije tako značajan osjećaj u prsima, ne bi tužna bila lica onih koji dočekaju posljednju teraviju i posljednji zvuk topa sa Bijele Tabije.
Ja želim, kao i svaki put, da Ramazan donese smiraj i uputu svima koji tragaju za istinom, da otkloni inate onih koji ne govore sa svojim bratom i svojim komšijom, da zbliži udaljene, da uveća ljubav među supružnicima, rodbinom, komšijama i prijateljima, da otkloni sumnjičenja i nepovjerenja među muslimanima, da nahrani siromašne i nemoćne, da oživi osjećaj za oprostom i uveća žudnju za istigfarom, da nas u prvoj trećini Gospodar obaspe Svojom Milošću, u drugoj oslobodi Vatre, a u trećoj uvede u Dzennet, te da nam on bude sebep, da u društvu Poslanika sallallahu alejhi vesellem, gledamo u lice Uzvišenog Allaha.
A ima li veće nagrade i većeg postignuća!
Piše: Edina Karić, Sarajevo
Izvor: List ”Elif”, br.70, strana 37.
