Bošnjaci koji su za vrijeme Austrougarske djelovali na polju edukacije: Džemaluddina ef. Čauševića
UVOD
Piše: Nedim Botić
Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, njegove vjerne drugove – ashabe i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjega dana.
Edukaciona misao u BiH u doba nakon Austro-Ugarske okupacije predstavlja jedan od značajnih perioda u povijesti BiH. To je relativno kratak historijski period, ali jako bitan jer se radi o periodu u kojem su Bošnjaci prepušteni sami sebi da se bore da sačuvaju svoju vjeru, kulturu i tradiciju u potpuno novim okolnostima. O njima i njihovim interesima ne brine ni sultan ni car, oni gledaju sebe i svoje interese i od tad počinje snažna borba Bošnjaka za svoju vjeru islam i domovinu BiH.
Imajući u vidu širinu teme i mnoge segmente koje obuhvata, ovaj rad sadrži mnoštvo različitih izvora koji su korišteni tokom pisanja. Određeni podaci su uzimani iz različitih vrsta literature od vjerskih, historijskih, kulturnih, književnih izvora i svi izvori koji su zastupljeni u ovom eseju su navedeni u fusnoti.
Prilikom izrade rada, korištene su sljedeće metode: metoda teorijske analize, deskriptivne metode i kauzalna analiza. Teorijska analiza sadržaja korištena je prilikom prikupljanja podataka na osnovu pisanih djela, naučnih radova i djela islamskih učenjaka.
Jedan od ciljeva ovog eseja je podsjećanje na našu prošlost te na sve ono što su naši preci doživljavali i preživljavali da bar djelimično shvatimo koliko je bilo potrebno mudrosti, volje, truda, pameti i imana da se islam sačuva i prenese na nove generacije koje dolaze, tako da smo i mi danas hvala Bogu muslimani. Drugi cilj bi bio da iz navedenog uzmemo pouku da sve što je dobro i korisno za Islam i muslimane i dalje razvijamo, jačamo ali isto tako da uzmemo pouku da ne pravimo iste greške koje su neki Bošnjaci činili.
1. NAJZNAČAJNIJI BOŠNJACI KOJI SU ZA VRIJEME AUSTROUGARSKE OKUPACIJE DJELOVALI NA POLJU EDUKACIJE
1.1. Kratka biografija Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića
Mehmed Džemaludin Čaušević je rođen u Arapuši kod Bosanske Krupe 28. decembra 1870. godine. Otac mu je Ali ef., poznatiji pod imenom Alihodža koji je ujedno bio i prvi učitelj svome sinu. Četiri godine Džemaludin Čaušević provodi u Bihaćkoj medresi i uči pred uglednim muderisom hadži Mehmed Sabit ef. Ribićem. 1887. godine odlazi u Carigrad gdje ostaje sve do 1903. god. Do završetka Mektebi Hukuka.[1] Po dobijanju idžazeta ( diplome) u Carigradu 1903. vraća se u Sarajevo gdje biva imenovan za nastavnika arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji. 1905.postavljen je za člana Ulema medžlisa u Sarajevu. U mjesecu februaru 1910. postavljen je za profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Dvije godine kasnije na vlastiti zahtjev razriješen je sa ove dužnosti. 1913. Hodžinska kurija ga predlaže kao kandidata za reisu-l-ulemu što nije bilo po volji Zemaljskoj vladi te traže da se ovaj izbor poništi. Međutim Hodžinska kurija po drugi put jednoglasno izabra ponovo Čauševića, tako da je 26. marta 1914. godine i zvanično postavljen na tu funkciju. U maju mjesecu 1930. na vlastiti zahtjev penzionisan je. Ostatak života proveo je radeći na prevodu Kur’ana sa Muhamedom Pandžom. Na ahiret je preselio 28. marta 1938. godine.
1.1.1. Kratak osvrt na prilike u kojima je djelovao Džemaludin ef. Čaušević
Tokom Austrougarske okupacije bošnjački-muslimanski narod bio je pod utjecajem tri različite grupacije. Prvi su tradicionalna ulema (konzervativna) koja je narod uvjeravala da je ispravno bojkotovati sve što dolazi od Austro-Ugarske i to je jedini način da se sačuva din i obraz. Ova ulema je najčešće ponavljala jedno te isto i nisu se plaho zahmetili da ponude narodu odgovore na mnoga životna pitanja koja su se nametala a o kojima ima na stotine primjera iz historije islama, bilo da se radi o obrazovanju, o učenju novih zanata, o ponašanju u neislamskoj državi itd. Poseban akcenat njihove da’ve stavljen je na ahiret, smrt, ruke nizase, kabur, Džehennem i dr. a dunjaluk su zapostavili.
Druga grupacija su suprotnost ovoj prvoj a to su bošnjački-intelektualci (modernisti) koji su se školovali i obrazovali na Zapadu i koji su uglavnom imali svjetovno obrazovanje sa slabim vjerskim obrazovanjem, njih ahiret nije plaho zanimao oni su potencirali samo dunjaluk. Za njih je najvažnije bilo obrazovati se, učiti nove zanate, raditi i uključiti se u svjetske tokove a to ko će vladati Bosnom, sultan ili car i šta će biti sa islamom njih nije plaho brinulo. Većina njih su pijuckajući iznosili kritike i nezadovoljstvo s narodom kojem su i sami pripadali a hvalili su novu vlast i Zapadni progres. Slabo su zalazili u narod, više su se od njega udaljavali svojim stavovima i mišljenjima i gotovo da nisu ništa uradili da tom zbunjenom narodu otvore oči. Mnoge islamske obaveze su napustili, neki su se čak i ženili nemuslimankama, prvi su koji su obukli zapadnjačku odjeću i prihvatili zapadnjačku kulturu i običaje te su na osnovu toga smatrali sebe naprednim i kulturnim. Imali su značajnu podršku od begova, trgovaca, zanatlija i jednog manjeg dijela uleme jer se najčešće radilo o njihovim sinovima i unucima.
Treća grupacija su Bošnjaci koji su imali i vjersku i svjetovnu naobrazbu i koji su razumijeli vrijeme, stanje i prilike bošnjačkog naroda i koji su željeli da ostanu svoji na svome u svojoj vjeri islamu, svojoj domovini Bosni koji bi imali i ovaj i onaj svijet. Među njima najviše se ističu Džemaludin ef. Čaušević, Muhamed Seid Serdarević, Hamza Humo, Ali Fehmi ef. Džabić i dr. Allahovom milošću i uputom ovi pojedinci su svojim trudom, znanjem i da’vom uspjeli da pomognu bošnjačkom stanovništvu da se ne utope i potpuno nestanu u moru kršćanstva koje ih je snašlo. Svakako najveću ulogu i zaslugu u svemu tome ima reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević, koji je zajedno sa svojim istomišljenicima uspio da koliko toliko ujedini Bošnjake da ih ohrabri i otvori im oči kako bi konačno i Bošnjaci krenuli u svjetliju budućnost. On će svojim angažmanom te reformama uspjeti da djeluje i na konzervativnu ulemu, ali i na moderniste i usmjeriti ih da budu od koristi svome narodu.
1.1.2.Kulturno-prosvjetni rad Mehmeda Džemaluddina Čauševića
Malo je kulturnih i javnih ličnosti u bošnjačkom narodu koje su dale tako značajan doprinos kulturnom i duhovnom prosvjećivanju muslimana Bosne i Hercegovine kao što je to bio Mehmed Džemaluddin Čaušević. On nije napisao velike tomove knjiga, koje obično pišu veliki znanstvenici, nego je razradio djelotvornu metodu kako bi pismenost i knjigu približio muslimanskom narodu, koji se nakon austrougarske okupacije, našao u vrlo nezavidnom kulturnom i prosvjetnom položaju.
U vrijeme dolaska Mehmeda Džemaluddina Čauševića sa studija iz Carigrada (1903), u Bosni i Hercegovini nije bilo nijednog udžbenika na bosanskom jeziku. Nastava se odvijala na turskom i arapskom jeziku, što je učenicima predstavljalo velike poteškoće. Zbog fanatizovane mase, koja je smatrala grijehom učenje vjeronauke na vlastitom jeziku, niko se nije usuđivao da preduzme neke ozbiljnije korake u tom pravcu.
Tokom svog rada Džemaludin ef. Čaušević nije čekao da mu ljudi dolaze po savjet već je odvažno i mudro krenuo širom BiH u mnoge gradove, sela i udaljene džemate da objasni običnom svijetu da je došlo vrijeme i da se muslimansko stanovništvo mora obrazovati, mora raditi i izučavati korisne zanate i tako pokazati da su pripadnici islama i da slijede sunnet poslanika Muhammeda, a.s. Bio je itekako svjestan da se ne može svugdje stići i svakoga upoznati s islamskim vrijednostima na pravi način ukoliko se ne pokrene štampanje, udžbenika, brošura, listova koji će omogućiti da se islamske vrijednosti pravilno prezentuju. Stoga je odlučio da pokrene štampanje udžbenika koji će biti dostupni svima koji budu željeli da se bolje upoznaju sa svojom vjerom. Svjestan da će naići na otpor ukoliko ovi udžbenici budu štampani na latinici ili ćirilici i da to mnogi neće prihvatiti jer se radi o ” nevjerničkom pismu ”, odlučuje da arapsko pismo prilagodi fonetskom sistemu bosanskoga jezika; preveo je i napisao nekoliko udžbenika na bosanskom jeziku, ali arapskim slovima, tzv. arebicom, čiji je glasovni sistem bio prilagođen bosanskim jezičkim glasovima.
Ovaj Čauševićev, s pravom nazvan historijski korak, bio je utoliko značajniji što je naš narod, učeći u mektebima i medresama arapsko pismo i Kur’an, bio relativno dobro opismenjen pa je bez poteškoća mogao čitati knjige pisane na bosanskom jeziku, a arapskim slovima. Time je i knjiga postala dostupna ne samo rijetkim obrazovanim ljudima, nego i običnom svijetu, koji je volio i cijenio arapsko pismo koje ga je, s jedne strane povezivalo s Kur’anom, a s druge strane mu tvaralo oči da čita, kako vjersku tako i svjetovnu literaturu na njemu razumljivom, maternjem jeziku.
Ovaj odlučni korak Čauševića u početku je nailazio na snažan otpor, kako običnog svijeta tako i konzervativnog dijela uleme. Taj otpor išao je do te mjere, da su čak i politički predstavnici Bošnjaka, okupljeni u Egzekutivnom odboru[2], tražili od Čauševića da prestane s tim reformama. To i da ustraje na tom pak nije pokolebalo odlučnog Čauševića, nego ga je još više učvrstilo u njegovoj nakani da ustraje na tom putu. Čaušević je aktivno sarađivao u mnogim listovima i časopisima, među kojima su Tarik, Misbah, Novi Behar, Gajret, Kalendar Narodna uzdanica, Islamski svijet i dr., sa velikim brojem članaka, prijevoda i rasprava.
Mnoge svoje radove u pojedinim časopisima Čaušević je potpisivao pseudonimom. Razlog tome je otpor na koji je svakodnevno nailazio.
U mjesečniku Tarik koji je pisan arebicom (koji je Čaušević pokrenuo (1.6.1908. god.), Čauševič ističe kako u našoj domovini ima mnogo onih koji znaju arapsko pismo, a malo onih koji znaju arapski, turski i perzijski jezik te se osjećala potreba za publicističkim izdanjima na bosanskom jeziku.
Čauševićevo pismo ubrzo je međutim steklo popularnost većeg dijela bošnjačkog naroda, koji ga je zavolio i s velikim entuzijazmom prihvatio čitanje knjiga i listova koje je Čaušević izdavao s svojim saradnicima.
Na arebici je štampano nekoliko udžbenika, među kojima su: Šuruti salat,, Bergivija i Sufara, a potom Čauševićeva djela Islamski velikani i Vazovi. Potom su štampani Tedžvidi-inas i Bidajetul-inas, Kratak tarihi islam od Čauševića, Uputa u povijest islama od Muhammeda Seida Seradrevića, Prvi i Drugi Ilmihal od Čauševića, Tuhvetul-ihvan od Ahmeda Mahinića i dr.
Pored časopisa Tarik koji je uređivao Džemaluddin Čaušević, na arebici su štampani kalendar Mekteb i časopis Muallim, kojeg je uređivao Čauševićev bliski saradnik Muhammed Seid Serdarević.
Sva ova izdanja na kojima je intenzivno radio, Čaušević je štampao, uglavnom o vlastitom trošku. Njihov tiraž je, tokom trideset godina njegovog djelotvornog prosvjetiteljskog rada, dostigao brojku od oko pola miliona primjeraka, što je za tadašnje prosvjetne i materijalne uvjete bio uspjeh velikih razmjera.
U svome reformatorskom radu Džemaludin ef. Čaušević je pokrenuo i kalendar koji se zvao Mekteb, on je u ovom kalendaru arebicom štampao Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed ef. Mahinića štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma. Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Bergivija. [3] Na arebici Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu, a.s.,od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.” [4] Kako to bilježi rahmetli Mahmud Traljić: ” Do početka Prvog svjetskog rata arebicom je štampano preko četrdeset raznih knjiga od kojih su mnoge uvedene kao udžbenici u mektebima, a kasnije i nekim medresama kao što su Fikhu-l-ibadat, Usuli dinijje od Muhameda Seida Serdarevića. Kasnije će arebicom biti štampani i listovi: ”Tarik”, ”Muallim”, i Misbah ”,” Jeni Misbah”, te dva muslimanska kalendara ”Mekteb”. [5] Vremenom arebica je uglavnom ustupila mjesto latinici i ćirilici. Oko ”Tarika”, je Čaušević uspio da kao saradnike okupi mlađe vjerske službenike (imame i muallime). Njihovom saradnjom u Tariku pružena je široka mogućnost za vjersko, kulturno i opće prosvjetno uzdizanje muslimanskih masa, tako je Tarik postao popularan među imamima i muallimima a onda i u širem krugu muslimanskih čitatelja. Tako će ovaj list doprinijeti vjersko-prosvjetnom i opće kulturnom napretku muslimana u uvjetima austrougarske okupacije.
Zahvaljujući tako napisanim udžbenicima, djeca su s voljom tako išla u mekteb i s velikim interesom i učila vjeronauku. To je pospješilo da su se bošnjačka djeca na vrijeme mogla upisivati u osnovne i srednje škole i time postepeno hvatati korak s pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini, koji su u tom pogledu već bili znatno odmakli.
Izborom na dužnost reisul-uleme 1913. godine Mehmed Džemaluddin Čaušević je s još većim entuzijazmom nastavio raditi na svojim programima. To, međutim, nije umanjilo otpor i prepreke na koje je nailazio, kako kod zaostalog muslimanskog svijeta, tako i kod dijela konzarvativne uleme, koja mu je spočitavala pretjerani liberalizam u tumačenju šerijatskih propisa, zahtijevajući čak i njegovu smjenu s položaja reisul-uleme. To je naročito došlo do izražaja oko pitanja pokrivanja žene po šerijatskim propisima, odnosno nošenja šešira kod muškaraca. Reisul-ulema Čaušević je, naime, muslimanskim djevojkama iz Sarjeva, za vrijeme Prvog svjetskog rata, odobrio da se mogu zaposliti u radionici za šivanje i popravak vojničkih uniformi. Na ovakav stav reisul-uleme, oštro je reagirao Džematski medžlis u Sarajevu, kao i po pitanju nošenja šešira.
Jedna od zasluga reisa Čauševića je i pokretanje inicijative da se muallimi, kojima je on posvećivao veliku pažnju organizuju i formiraju svoje udruženje, tako oni osnivaju 1909. godine svoje muallimsko udruženje, a kasnije zagovara i organizovanje čitave ilmijje, koja osniva i svoju organizaciju, ” Džemijjeti-ilmijju ”.
Nailazio je Čaušević na razne prepreke, kritike i suprotstavljanja ali je on hvala Allahu dž.š., uspio da ostane ustrajan i odlučan u svom da’vetskom angažmanu. Imao je Čaušević i uspjeha i pohvala i kritika i podrške i suprotstavljanja i oduševljenja i razočarenja ali sve to ga nije pokolebalo tako da su posljedice njegove da’ve neprocjenjive za muslimane ovih prostora.
Najžalosnije je da su mu najviše zamjerki i suprotstavljanja dolazila od Bošnjaka-muslimana kako od onih neukih tako i od uleme koja je sjedila na šiljtetima prebirajući tespih u ruci i na mnoge negativne pojave kod naroda komentarisala samo riječima ” Allah selamet ”. Ova kontra ulema je bila spremna da kritikuje ali ne i da ponudi nešto što će trenutno stanje muslimana poboljšati. Ubrzo će obični narod prepoznati i uvidjeti da je reis Čaušević njihov najbolji predstavnik kojem će se obraćati za savjete i rješavanje mnogih situacija koje su ih snašle.
1.1.3. Prijevod Kur’ana – plod cjeloživotnog truda
Treba istaći da je Mehmed Džemaluddin Čaušević prvi počeo javno tumačiti Kur’an na bosanskom jeziku. Kao rezultat toga njegovog znanstvenog rada natsao je poznati prijevod Kur’ana pod nazivom Kur’an Časni – prevod i tumač, koji je Čaušević napisao sa hafizom Muhammedom Pandžom 1937. Godine, rezimirajući time svoj plodni ljudski i radni vijek.
Četrdesetih godina XX vijeka u BiH izlaze dva kompletna prijevoda Kur’ana. Godine 1937. u Sarajevu se pojavilo izdanje prevoda Kur’ana pod naslovom „Kur’an časni, prevod i tumač“. Prevodioci su bili Džemaludin Čaušević i Muhamed Pandža. Drugi prijevod Kur’ana izdao je Ali Riza Karabeg 1937. god., ovaj prevod štampan je pod naslovom Kur’an u izdanju Prosvjete iz Mostara.
Ova dva prijevoda Kur’ana koje su sačinili muslimani iz naših krajeva su nepovoljno ocijenjena od strane uleme i njihovog jezgra okupljenog oko časopisa El-Hidaje.
Šta se tiče prijevoda Kur’ana od strane Ali Riza Karabega, kritičari navode da je njegov prijevod ustvari prerada Ljubibratićevog prevoda. Mehmed Handžić je u tekstu „Prijevod Kur’ana od Hadži Ali Riza Karabega“ ukazao da se tu radi o „površnoj preradi Ljubibratićevog prijevoda“[6]. Muhamed Pašić kaže da ovaj prijevod nije ništa drugo do nevješta prerada Ljubibtraićeva prijevoda sa ćirilice na latinicu.[7]
Karabegu se, također, zamjerilo što je nekritički prihvatao i prisvajao Ljubibratićeva rješenja, npr. prorok umjesto pejgambera, Gospod umjesto Boga, ili, pak, vaskrsnuti, desnica Božija, itd. Karabegu se, takođe, prebacuje da ne poznaje njemački jezik premda je naveo kako je tobože koristio prijevod Kur’ana od Ullmana. U svom odgovoru na kritike Karabeg priznaje da se služio Ljubibratićevim prijevodom, ali samo kako sam kaže „što mi se svidjelo i bilo ispravno“[8], i takođe navodi: „Ja ne niječem da mi je pomoglo što sam imao Ljubibratićev prijevod i mnogo iz njega da uzmem što je dobro i lijepo, ali me mnogo vrijeđa da je to sama ili površna prerada Ljubibratićeva prijevoda“[9].
Prijevod Kur’ana od strane bivšeg reis ul-uleme Džemaludina Čauševića i uglednog hafiza Muhameda Pandže naišao je, takođe, na žestoke kritike. Prema muslimanskoj štampi ovaj prijevod je izbjegavao pravo značenje i smisao Kur’ana budući da je u njemu ugrađeno ahmedijsko učenje. Glavna zamjerka prevodiocima bila je to što su za podlogu svog prijevoda uzeli turski prijevod Omer Riza, koji je opet učinjen po engleskom prevodu sljedbenika Mirze Gulama Ahmeda, čije su heretičko učenje odbacili najviši autoriteti i institucije islamskog prava.[10]
Mehmed Handžić, inicirao je konstituisanje neke vrste komisije kojoj je stavljen u zadatak da ocijeni stepen ispravnosti Čauševićevog i Pandžinog prijevoda. Komisiju su sačinjavali članovi Glavnog odbora El-Hidaje iz Sarajeva, mahom istaknuti islamski učenjaci.[11]
U časopisu „El-Hidaje“ ova komisija je izdala zvanično saopštenje u kome naglašavaju i ističu slijedeće nepravilnosti Pandža-Čauševićevog prijevoda:
a) netačno prevođenje, smatrali su da je prijevod pun pogrešaka i da su na nekim mjestima riječi pa čak i rečenice ostale neprevedene;
b) da se u djelu nalazi i takvih stvari koje se ne slažu sa učenjem islama. Posebno se to odnosi na izvore kojima su se koristili;
c) da jezik nije dotjeran kako bi trebalo odnosno da je u prevodu prisutno proizvoljno tumačenje i odstupanje od općepoznatog islamskog učenja;
d) da u prijevodu postoje kontradikcije i nedosljednosti.[12]
Centralnu ulogu u kritičkim napadima na prijevod Čauševića i Pandže imao je Muhamed Pašić. El-Hidaje je 1937. i početkom 1938. god. dojavila tekstove u kojima se ogleda srž njegove kritike.
Pašić upozorava čitaoce da Čauševićev prevod nije baziran na tradicionalnim izvorima, optužuje prevodioce za kidanje islamskog jedinstva i unošenje kadijanijskog mezheba u naše krajeve.[13]
Takođe, uvidom u navedeni prijevod i primjedbe M. Pašića jasno se očituju dva koncepta u prevođenju, teološki literalizam čiji je pobornik M. Pašić i sufijski simbolizam koji se nalazi u prijevodu Čauševića i Pandže.
Za Čauševića kur’anska riječ Sunce (šemsun) može biti i nebesko tijelo, ali i „svjetlo vjere“, dok je Pašić skloniji literalizmu. Pašić oštro kritikuje Čauševića i Pandžu što za kur’ansku verziju o proživljenju na Sudnjem danu kažu da je to „duhovno proživljenje nakon duhovne obamrlosti“, a ne priznaju, prema mišljenju Pašića, tzv. tjelesno proživljenje.[14]
Pašić, takođe, optužuje Čauševića za batinijsko (ezoteričko) tumačenje Kur’ana, te da je zajedno sa Pandžom povrijedio islamske doktrine tumačeći u prenesenom značenju vatru u koju je, prema kur’anskom kazivanju, bačen poslanik Ibrahim, a.s.. Naime, u prijevodu Čauševića i Pandže stoji da je ta vatra bila narodni bijes i mržnja. Sličan primjer je Musaov, a.s., štap, koji prema njihovom tumačenju označava Musaov, a.s., narod.
Pandža i Čaušević, u svoju odbranu, navode da je nužno kur’anski tekst u različitim vremenima različito razumijevati, pa se i pozivaju na ideologe islamskog modernizma, poput Muhamed Abduhua.
Prevodioci se u prilog svoje odbrane pozivaju na arapsko-islamska filozofska i hermeneutička djela u kojima se legitimizira višeznačno razumijevanje kur’anskog teksta. Kao primjer navode komentare Farabija, Gazalija, Ibn Hazma, el-Razija, Maverdija, Ibn Sinaa i dr. koji su različito interpretirali mnoge kur’anske riječi, kao što je npr. el-džinn. Prevodioci kažu da je izvjesni El-Kasimi o tome napisao i djelo „Shvatanja Arapa i islamskih filozofa o džinima“, čime, ustvari, žele opravdati različita prevodna rješenja u različitim kontekstima, premda su posrijedi bile iste riječi.[15]
Polemika između Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije i prevodilaca Kur’ana, Pandže, Čauševića i Karabega okončala se bez nekih značajnih rezultata u oblasti prevođenja Kur’ana na naš jezik. Ipak, ona je ostala kao svjedok žestokih otpora prevođenju Kur’ana, kao i posebnim pristupima toj oblasti.
LITERATURA
KNJIGE:
- Korkut Besim, Kur’an s prevodom, Sarajevo, 1977.,god.
- Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
- Ćurić Hajrudin, Muslimansko školstvo u BiH do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
- Karić Enes i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, 2002.
- Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1988.
- Traljić Mahmud, Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, Svjetlost-Štampa, Sarajevo, 1998.
- Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god.
- Spahić Mustafa, Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995.
ČLANCI:
- Hivzija Hasandedić, Islamski spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, br., 7-8., Sarajevo, 1969.
- Karčić Fikret, Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH , Sarajevo, 2001.,
- Kovačević Salih, Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.
Fusnote:
[1] Mektebi hukuk je turski pravni fakultet.
[2]Bošnjački politički pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju.
[3] Bergivija je udžbenik o osnovama akaida- islamske dogmatike i obredoslovlja na turskom jeziku. Pisac ovog djela je Muhamed ibn Pir Ali iz Birge (umro 1573.god.)
[4] Vidi : Karić Enes i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, 2002. god., str. 39-40.
[5] Vidjeti : Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjac’, Sarajevo, 1988. god., str. 54.
[6]Ibid, str. 24.
[7]Dž. Latić, Glasnik br. 9-10, 2003. god., str. 831.
[8]Jusuf Ramić, Takvim, 1976., str. 22.
[9]Ibid, str. 22.
[10]Dž. Latić, Glasnik 9-10, 2003., str. 832
[11]Jusuf Ramić, Takvim, 1976., str. 22.
[12]Enes Karić i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator, str. 108-112
[13]E. Karić, Rasprave o prevođenju Kur’ana kod nas, str. 30.
[14]Ibid, str. 30.
[15]Ibid, str. 26.
[16] Vidi : Kovačević Salih, Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.
[17] Vidjeti : Glasnik, br. 9-10., VIS u SFRJ, Sarajevo, 1967., str. 540.
[18] Vidi : Spahić Mustafa, Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995., god.str.374.
[19] Vidi : Isto, str. 376.
[20] Vidi : Karčić Fikret, Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH , Sarajevo, 2001., str. 4.
[21] Vidi : Dizdarević Mevludin, Muhamed S. Serdarević briljantni alim i čovjek, Novi Muallim Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., str. 77.
[22] Vidi : Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god., Str.7
[23] Vidi : Dizdarević Mevludin, Muhamed S. Serdarević briljantni alim i čovjek, Novi Muallim, Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., str. 79.
[24] Vidi : Isto, str. 78.
[25] Vidi : Isto , str. 79.
[26] Vidi: Handžić Mehmed, Eseji, rasprave i članci, knjiga VI , str. 163.
[27] Vidi: Kemura Ibrahim, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 5-6, Sarajevo 1969., god.,str. 210.
[28] Vidi : Isto , str. 213.
[29] Vidi : Hivzija Hasandedić, Islamski spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, broj 7-8, str.336.
[30]www.iltizam.org
[31]www.iltizam.org
Akos.ba
