Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju: Proces kroz kojeg su Bošnjaci postali politički narod
Okupaciona uprava nizom svojih propisa od 80-tih godina XIX stoljeća konstituisala je vjersku i vakufsko-mearifsku organizaciju Bošnjaka koja je bila pod njenom potpunom kontrolom i upravom. Ona je vjerske službenike Bošnjaka pretvorila u svoje činovnike, a vakuf stavila pod svoju potpunu kontrolu.
Dotadašnje veze bosanskohercegovačkih Bošnjaka sa njihovim duhovnim poglavarom halifom odnosno šejh-ul-islamom nova uprava je nedvojbeno dovela u pitanje. Cilj okupacione vlasti bio je da se kontakti sa Carigradom svedu na što je moguće manju mjeru, a da konačna rezultanta toga bude njihova potpuna izolacija od Carigrada i Turske uopšte. Već samo taj momenat ozbiljno je mogao doprinijeti da se kod Bošnjaka podgrijava stalno nezadovoljstvo prema okupacionoj upravi s obzirom na njihove dotadašnje dosta čvrste veze sa Carigradom i stvarano uvjerenje da je suverenitet sultana u Bosni i Hercegovini i pod austrougarskom okupacionom upravom ostao očuvan.
Održavanje i očuvanje tih veza sa Portom i u uslovima austrougarske okupacione uprave Bošnjaci su izrazili zahtjevom da samo šejh-ul-islam može imenovati reis-ul-ulemu i najviše vjerske dostojanstvenike. Taj zahtjev oni će nešto kasnije ograničiti na to da je šejh-ul-islam jedini ovlašten dodijeliti reis-ul-ulemi menšuru, odnosno ovlaštenje da vrši funkciju najvišeg poglavara na području Bosne i Hercegovine. Ovo pitanje u cjelokupnom programu borbe za uspostavu vjersko-školske autonomije imalo je izuzetan značaj. To najbolje potvrđuje činjenica da su bošnjački zahtjevi okupacionim vlastima, koji su se odnosili na uspostavu samouprave njihovih vjersko-školskih i vakufskih organa, relativno lakše mogli da budu prihvaćeni od okupacione uprave, dok je pitanje ovlaštenja Porte odnosno kalife u pitanju dodjele menšure reis-ul-ulemi predstavljalo najteže rješivo pitanje. To je bilo samo zbog toga što se ovim posljednjim pitanjem nametao problem daljeg suvereniteta sultana nad teritorijom Bosne i Hercegovine.
Autonomna borba Bošnjaka počela je protestnom skupštinom mostarskih građana 5. maja 1899. godine povodom vijesti da su dva dana ranije neki katolici ugrabili Fatu Omanović, maloljetnu kćerku težaka Osmana Omanovića i odveli je u nepoznatom pravcu. Slučajeva otmice bošnjačke djece od strane katoličkog sveštenstva i milosrdnih sestara bilo je i ranije, ali protesti protiv toga nisu nikad dobili takve razmjere i izazivali takve posljedice kao što je to otmica Fate Omanović. Otac je nestanak kćerke prijavio oružničkoj stanici, a cijeli «slučaj je, kako se po sebi razumije silno uzrujao sve muslimane ovoga kotara, a naročito mostarske građane. Protestna skupština održana je u mostarskoj kiraethani (Čitaonici) obzirom na opasnost od katoličke vjerske propagande koja je u zadnje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Tu je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku, baronu Benku, podnio zahtjev da se maloljetna Fata pronađe i vrati svojim roditeljima.
Vlasti se nisu mnogo trudile da pronađu ukradenu Fatu pa je mostarski odbor predao 13. juna jednu predstavku Zemaljskoj vladi. Pored Fate Omanović navedena su, primjera radi, još dva slučaja, jer bi inače mogli navestiizuzrtno veliki broj takvih slučajeva, pošto se «dolaskom okupacije ušunjao veliki broj misionara i fratara u nasu zemlju, te su odmah s početka počeli raditi na širenju kršćanstva». Mostarski građani su još 1887. tražili od cara zaštitu protiv vjerske propagande. U strahu za svoj opstanak mole «preponizno» Zemaljsku vladu «da se Fata pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom za uvijek ovakvom zulumu stane na put ».
Ohrabreni podrškom Bošnjaka Hercegovine, članovi mostarskog odbora su odlučili da traže vakufsku autonomiju za područje cijele Hercegovine, kao svoje «uže domovine». Nakon četiri mjeseca rada odbor je pripremio dvije predstavke o nacrtu autonomnog statuta za vakufsko-mearifsku zakladu u Hercegovini. Jedna predstavka sa nacrtom statuta predata je Kallayu u Beču 14. oktobra 1899, a druga 19. oktobra caru Franji Josifu u kraljevskom dvoru u Budimu. U predstavkama se priznaje da je i se1jački i građanski stalež «slabim vjerskim odgojem naoružan», ali da su za to krivi mjerodavni faktori, kao što su Ulema-medžlis i Vrhovno vakufsko povjereništvo. Zato se traži odvajanje vakufa u Hercegovini i formiranje njihovih posebnih organa u Mostaru. Radi poboljšanja vjerskih prilika, traži se formiranje Islamskog duhovnog odbora sa vrlo širokim ovlastima. Odbor bi pregledao sve školske knjige, kako ne bi sadržavale nešto što se kosi sa propisima islama. U istom smislu pregledale bi se naredbe i propisi zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanjem nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je vlada imenovala i formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću.
Zemaljska vlada je 12. decembra 1899. nakon opširne analize predložila da se predstavka i predloženi nacrt statuta odbiju kao neosnovani. Naknadno je Kutschera predložio Kallayu da se smijeni muftija Džabić. Kutschera je držao da razmatranje protiv mjere na akciju mostarskog odbora, koje su se svodile na izvjesnu reformu medresa i osvajanje višeg islamskog učilišta u Travniku, zasad nisu oportune. Zajedničko ministarstvo se složilo sa ovim prijedlozima, pa su predstavnici odbora obaviješteni 2. februara 1900. da je car odbio njihovu predstavku ali uz napomenu da će i u buduće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese.
Zemaljska vlada je u aprilu 1900.g. smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu (Čitaonicu), kao mjesto okupljanja muslimanske opozicije, a njenog sekretara Šerifa Arnautovića otpustila iz opštinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za vladu neočekivane i nepovoljne posljedice. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na čitavu Bosnu, u kojoj Travnik, slično Mostaru u Hercegovini, postaje srediste opozicije.
Na osnovu predstavke i nacrta statuta povedeni su 2. februara 1901. pregovori između vlade, koju je zastupao civilni ad latus baron Kutschera i jednog muslimanskog odbora od 12 članova sa Džabićem na čelu. Kutschera je dobio instrukcije da ni u kom slučaju ne smije pristati da se u čisto islamska vjerska pitanja miješa sultan, jer bi mu se time de facto priznao suverenitet nad okupiranom pokrajinom, što jasno pokazuje da je vjerska autonomija bila u prvom redu političko pitanje. Pregovori su trajali bez prekida do 23. aprila 1901. godine. Kutschera je nastojao odugovlačiti predgovore kako bi time zamorio muslimanske pregovarače i iznutra ih raslojio, računajući da neki od njih pređu na stranu vlade.
Pregovori su u početku obuhvatili lakše teme, uglavnom o školstvu, dok su pitanja izbora ulema-medžlisa, reis-il-uleme, a posebno problem mešihata došli na red tek pri kraju pregovora. Ovim pregovorima dominirala su vjerska i vakufsko-mearifska pitanja, dok su agrarni problemi samo uzgred pominjani. Raspravljalo se jedino o tumačenju pravne prirode zemljišne svojine u Bosni i s tim u vezi navodnim nepravilnim upisima u gruntovne knjige. Opšta je karakteristika ove prve etape autonomnog pokreta da se
agrarni problemi nalaze potpuno u drugom planu, iako u pokretu i njegovom vodstvu učestvuje ve1iki broj krupnih i sitnih zemljoposjednika.
Kako su se pregovori bližili kraju, postajalo je sve jasnije da nijedna strane ne želi odstupiti u bitnim pitanjima ulema-medžlisa reis-ul-uleme i mešihata. Na sjednici od 20. aprila Kutschera je prebacio bošnjačkim pregovaračima da se ne bore za vjerske nego političke ciljeve. Ako bi se išlo dalje putem koji oni traže, onda bi poslije sedam dana zahtijevali «postavljanje doglavnika (tj. adlatus) i valije.» To ne znači reformu vakufa i mearifa, (Prosvjete) nego ukazuje na njihove «prevratne tefuje», sto je za vladu neprihvatljivo.
Na 30. sjednici, 23. aprila 1901. konstatiralo se da postoje četiri sporne tačke: 1) izbor i sastav Ulema-medžlisa; 2) postavljanje i imenovanje reis-ul-uleme i muftija; 3) pitanje Mešihata i davanje «menšure» (duhovne investiture) reis-ul-ulemi; i 4) pitanje davne subvencije. Tu je utvrđeno da svaka strana ostaje pri svojim zahtjevima, pa su time pregovori prekinuti. Kutschera je na kraju izjavio da Zemaljska vlada ne može pristati na muslimanske zahtjeve, jer ne želi da se dovede u položaj «pukog izvršujućeg organa jednog vjerskog tijela.
Kallay 10. septembra 1901. procjenjuje da je bošnjačka opozicija jednodušna u namjeri da nastavi borbu protiv Austro-Ugarske, i da radi na političkoj autonomiji Bosne i Hercegovine, ili čak na njenom vraćanju Turskoj. Zato se pooštravaju policijske mjere. To izaziva val seobe muslimanskog stanovništva u Tursku. Krajem januara 1902. u Carigrad odlazi Džabić sa još petoricom drugova, da kod najviših islamskih foruma traže savjet i uputstva u pitanju vjersko-prosvjetne autonomije. Vlada to koristi i 4. marta 1902. proglašava Džabića neovlaštenim iseljenikom, te mu pod prijetnjom osude na tri mjeseca zatvora i protjerivanja po izdržanoj kazni zabranjuje povratak u zemlju. Istovremeno interniran je u Rašku Goru Šerif Arnautović zato što je u «Zastavi» objavio članak da Muslimani ne smatraju Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom Monarhije. Zbog ovakvih postupaka vlade, jedna brojna deputacija je 28. maja 1902. u Budimpešti predala protest Delegacijama.
Ovaj dokument potpisalo je 187 uglednih Bošnjaka. Od ovog broja otpadalo je samo na banjalučki okrug 70 potpisnika. Autori ovog memoranduma podvrgli su vrlo oštroj kritici prvenstveno vladinu naredbu o iseljavanju, zatim veoma konkretno i taksativno navodili primjere zlostavljanja i proganjanja Bošnjaka Bosne i Hercegovine. Oni su navodili kako se isti oni Bošnjaci, koje je Zemaljska vlada u toku pregovora 1901. godine prozvala «pravovaljanim zastupnicima islamskog naroda», sada»… lišavaju otadžbine, bivaju internirani, proglašuju se buntovnicima, sprečava im se svako kretanje, svako putovanje, prekopavaju im se kuće i svi su pod policajnim nadzorom». Istovremeno, navode autori ovog memoranduma, dok se progone pristalice muslimanskog pokreta, okupaciona uprava otvorila je sirom vrata» … velikohrvatskoj propagandi, koja putem svoga novinarstva napada na sve one sto je u islamskom narodu pošteno i ugledno, koja obara i rusi sve ono, što je islamskom narodu svjetlo i drago». U memorandumu se postupak protiv Džabića i njegovih drugova njihovim odlaskom u Carigrad ocjenjuje kao preokret u stavu i postupku Zemaljske vlade prema» … pravcima i zastupnicima islamskog naroda, te prema sarnom islamskom narodu» u njegovoj borbi za izvojevanje vjersko-prosvjetne samouprave.
Naredba o iseljavanju na osnovu koje su Džabić i njegovi drugovi proglašeni neovlaštenim iseljenicima u memorandumu se ocjenjuje kao» … jedna karika vise u lancu policajno upravnog sistema, s kojima se ima u klici da uguši svaki i najneviniji pokret islarnskog naroda u posjednutim pokrajinama .. ». Naredba o iseljenju nema samo, prema ovom mišljenju, cilj da stavi iseljavanje, pa cak i putne pravce kojim će se dotični iseliti pod strogu kontrolu okupacione uprave, već i da onemogući svaku djelatnost i svaki boravak Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine. Ona je stoga suprotna načelima modernih civilizovanih država, a takođe u suprotnosti je sa Carigradskom konvencijom od 21. aprila 1879. godine, kojom se garantuje potpuna sloboda. Naredba o iseljenju pogađa najzad suverenitet sultana u Bosni i Hercegovini» … jer pripadnicima posjednutih zemalja zabranjuje bez dozvole zemaljske vlade u Sarajevu putovati i boraviti u zemljama suverena posjednutih krajeva.» Ni najgorem zločincu, tvrdi se u memorandumu, nakon isticanja kazne, ne može se zabraniti povratak u otadžbinu, što inače propisuje navedena vladina naredba o iseljenju.
Progon Džabića iz zemlje ostavio je autonomni pokret jedno vrijeme bez vodstva. Smatrajući da je time pokret u narodu oslabio, novi zajednički ministar finansija, Ištvan Burianje krajem 1904. i početkom 1905. popunio upražnjena mjesta u Ulema-medžlisu i Vakufskoj direkciji i imenovao nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Vakufsko povjerenstvo je na zasjedanju marta 1905. donijelo odluku da za izdržavanje islamskih školskih zavoda propiše pet posto prireza na neposredni porez. Skoro jednodušan odgovor u narodu bio je da se prirez neće plaćati bez prethodnog uvođenja vjerske i vakufsko-mearifske autonomije.
Ohrabreni ovim, vođe pokreta koje su ostale u zemlji predale su 24. IV 1905. predstavku ministru Burianu, gdje traže ukidanje vanrednih policijskih mjera kojima se ograničava sloboda kretanje i rada, dozvola povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, te puštanje interniranih na slobodu, cime bi se «islamskom narodu» omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju vlastite vjersko-prosvjetne autonomije. U novoj situaciji posebno se aktivirala veleposjednička grupa u autonomnom pokretu, koja je 1899. bila potisnuta. Veleposjednici su ocijenili da je sada prilika da ponovo istaknu svoje agrarne zahtjeve i da preuzmu vodstvo autonomnog pokreta, utoliko prije što izoliranoj Džabićevoj grupi u Carigradu nijepristizalanikakvu garanciju za rješavanje vakufskog i vjersko-prosvjetnog pitanja u dogledno vrijeme.
Na pismeni poziv Ali-bega Firdusa i drugova održanje 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu sastanak bošnjackih prvaka iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Većina učesnika sastanka tražila je da se autonomna borba proširi na pitanje političkih sloboda i uređenje agrarnih odnosa. Manjina je bila za to da se borba nastavi isključivo za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Narod je kasnije prve prozvao «košćunima» a druge «mehkišima». Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor MNO, za čije je stalno sjedište određena Budimpešta. Za predsjednika Egzekutivnog odbora izabran je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U političkom programu usvojenom na sastanku u Brodu na vješt način se agrarni odnosi postavljaju kao opcebošnjacko pitanje. Ističe se da je vlada pretvorila mulk (privatni) posjed u erazi miriju (državnu zemlju), «premda je to u otvorenom protuslovlju sa našom vjerom i premda se time krše izričiti principi šeriatskih propisa.»
Početkom 1907. objavljeni su u cijeloj BiH izbori, na kojima je učetsvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima izabrani su tzv. «milletski odbori» MNO, koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpeštu, 11. III 1907. godine. Preko sto delegata ponovno su izabrali i proširili Egzekutivni odbor od 18 članova «kojima je povjereno da o svim pitanjima zastupaju muslimanski narod BiH». Za članove odbora izabrani su Ali-beg Tuzlić, Ali-beg Džinić, Husein-beg Cerić, Ahmed-beg Cerić, Bakir-beg Tuzlić, Ali-beg Hadžialibegovće, Šemsi-beg Zaimović, Osman-beg Pašić, Rifet-beg Sulejmanpašić, Šerif-ef. Arnautović, Vasif-beg Bišćević, Zaim-beg Filipović, Derviš-beg Miralem, Bahri-beg Kapetanović, Mehmed-ef. Milavić i Muharem-aga Pašalić. Iz ovog sastava odbora vidi se da su, osim trojice članova, svi ostali pripadali zemljoposjedničkom staležu.
Ova jasna manifestacija opće narodne podrške bošnjačkim vođama ostavila je snažan utisak u ugarskom saboru, u kojem se jednom rezolucijom 6. IV 1907. zahtijeva da se preduzmu potrebni koraci kako bi se ispunile «želje bošnjačkih narodnih zakonskih predstavnika.
Mada se sada nije mogao izgovarati da ne zna sa kim treba da pregovara, Burian pokušava zaobići Egzekutivni odbor. On traži od Zemaljskog vakufskog povjerenstva da podnese prijedloge o uređenju vakufsko-mearifske autonomije. Povjerenstvo to odbija, sa obrazloženjem da su njegovi članovi postavljeni od strane vlade, te nisu ovlašteni da govore u ime naroda. Dobivši tako nedvosmisleno priznanje da jedini pravi zastupnik bošnjačkog naroda, Egzekutivni odbor razvija široku aktivnost. Njegova narodna kancelarija u Budimpešti nastoji zainteresirati mađarsku javnost i političke stranke za bošnjački i bosanski pokret. Izvan-bosanska javnost sve se više interesira za muslimansko pitanje. Na prvom mjestu bio je jedan dio mađarske javnosti, koja je išla u svakom pogledu na ruku bošnjačkim vođama.
Egzekutivni odbor je apelirao da mu se iz cijele zemlje šalju informacije o ekonomskom položaju Bošnjaka, posebno o agrarnim parnicama. To pokazuje da je glavni pravac djelatnosti MNO bio usmjeren na pitanje zaštite posjedničkih interesa zemljovlasnika, uz pitanje vjerske i vakufsko-mearifske autonomije, uz koju se tražila i politička autonomija za Bosnu i Hercegovinu, kao formalno-pravno sastavni dio Osmanske carevine. Kako su propali svi Burianovi pokušaji da u pitanju autonomije izbjegnu Egzekutivni odbor MNO, to je Zemaljska vlada za BiH zvanično 4. IV 1907. izjavila da se slaže sa zaključkom Zemaljskog vakufskog povjerenstva da je Egzekutivni odbor predstavnik bošnjačkog naroda, te da ni ona nema nikakvih razloga da osporava način izbora narodnih zastupnika, posta protiv toga izbora nisu stigli nikakvi prigovori. Na osnovu ovih priznanja, Egzekutivni odbor podnosi 1. VI 1907. ministru Burianu predstavku u kojoj rekapitulira cijeli tok autonomne borbe, obrazlože sporna pitanja i iznosi svoje poznate zahtjeve, koji se tiču agrarnih interesa zemljoposjednika, vjerskih i vakufskih pitanja, ukidanja vanrednih policijskih mjera u BiH, te traži građanske i političke slobode uz autonomiju BiH.
Na osnovu ove predstavke povedeni su u Beču pregovori između bošnjačke delegacije i ministra Buriana. Zaključeno je da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije mora posmatrati odvojeno od ekonomskog pitanja. Pregovori o vjerskim pitanjima vodiće u ime vlasti barun Kutshera, koji je i 1901. bio vladin izaslanik u vjerskoj anketi, a ostalim pitanjima civilni ad latus Benko. Na osnovu ankete 1901. Izrađen je novi nacrt autonomnog statuta, koji je služio kao osnova za dalje pregovore, odnosno rad vjerske ankete koja se sastala u Sarajevu 24. VI 1907. godine. Poslije dugih i zamornih pregovora, postignut je sporazum o svim spornim pitanjima, osim u pogledu menšure (mešihata) tj. pitanje ko će davati duhovnu investituru reis-ulemi, kao vrhovnom poglavaru Islamske zajednice u BiH. Pred početak pregovora javnost je nedvosmisleno upozorila članove Egzekutivnog odbora da zastupaju ono mišljenje koje su prihvatili od naroda prilikom dobijanja zastupničkih mandata.
Musavat (Jednakost; list MNO pokrenut oktobra 1906) je 21. VI 1907. pisao da vjerski i državnopravni suverenitet pripada sultanu kao halifi, pa prema tome jedino on ima pravo da izdaje menšuru. Nezgoda je bila da je medu samim bošnjačkim pravcima došlo do neslaganja o ovom pitanju. U takvoj situaciji ministar Burian je predložio da se nastave pregovori o privrednim i pravnim pitanjima, a da se problem menšure odloži. Bošnjački pravci su to odbili te odlučno tražili da se prethodno riješi pitanje menšure. Kako su obje strane ostale pri svojim stavovima, pregovori su prekinuti 13. VII 1907. godine. Egzekutivni odbor je odmah 17. VII 1907. izdao proglas o toku pregovora i zatražio od naroda podršku za svoj stav, koju su mu milletski odbori jednoglasno dali.
Da bi što jače istakla sultanov suverenitet, Muslimanska narodna organizacija nastoji organizirati proslavu sultanovog rođendana u cijeloj zemlji. Početkom augusta 1907. upućen je poziv svim Bošnjacima da proslave sultanov rođendan. Ovu su proslavu okupacione vlasti od početka silom sprečavale, iako se svake godine 18. augusta proslavljao rođendan cara Franje Josipa, koji je samo «privremeni paeifikator» i «provizorni mandator evropskih sila». Zato MNO smatra da na isti način treba proslaviti i sultanov dan, prvog septembra. List Musavat je 30. VIII 1907. donio predstavku tuzlanskih Bošnjaka, sa velikim brojem potpisa, kojom se od gradske općine zahtijeva da dozvoli proslavu «fulusi-humajuna». List ipak narodu savjetuje opreznost, da ne bi stradao i bio izložen gonjenju. I pored ove opasnosti, sultanov dan je u cijeloj zemlji svečano proslavljen i svuda su se, kako je pisao Musavat, prvog septembra 1907. čuli uzvici «Padišahum ćok jaša» (Živio dugo padišah-sultan!) Nakon ove zategnutosti oko proslave rođendana sultana Abdul Hamida II, ministar Burian naređuje 5. XI 1907. baronu Benku da pokuša obnoviti pregovore sa bošnjačkim predstavnicima o privrednim i pravnim pitanjima.
O toj svojoj spremnosti da nastavi pregovore vlada je zvanično obavijestila Ali-bega Firdusa 13. XI 1907. godine. Egzekutivni odbor je dobro osjetio kuda smjera ova vladina inicijativa za obnovu pregovora. Ukoliko bi Odbor prihvatio pregovore o ekonomsko-pravnim pitanjima, koja se uglavnom tiču užih zemljoposjedničkih staleških interesa, a zanemario pitanje vakufske i vjersko-prosvjetne autonomije, onda bi izgubio povjerenje ostalih širokih slojeva bošnjačkog naroda. Zato Egzekutivni odbor na sjednici 22. XI 1907, održanoj u Travniku, prihvata pregovore, ali samo pod uslovom da se prethodno riješi pitanje menšure. 0 tome je od jedne delegacije članova odbora lično obaviješten i ministar Burian 9. XII 1907. u Beču.
Nastavak pregovora između vlade i Egzekutivnog odbora nastavljen je u tom smislu, 7. I 1908. godine. Već prvog dana pregovora izbio je oštar sukob, obzirom da se pokazalo da bošnjački predstavnici i vlada zauzimaju sasvim suprotna gledišta u pitanju suvereniteta nad BiH. Bošnjački pregovarači su insistirali da je sultan pravi suveren okupirane zemlje, dok je austrijskom caru Berlinskim ugovorom dato samo administrativno pravo, a ne i duhovno, koje pripada sultanu kao halifi, pa prema tome jedino on, odnosno njegov zamjenik u pitanjima vjere šejhul-islam, može izdati menšuru reisu-l-ulemi kao vjerskom poglavaru Bošnjaka. Ovaj stav podržali su i hafiz Sulejman-ef. Šarac, vrhovni šerijatski sudija, hadzi Munib-ef. Korkut, član Ulema-medžlisa i ugledni mostarski muderiz hadži Salih-ef. Alajbegović, koji su u ranijim pregovorima učestvovali na strani vlade. Zbog toga je vlada hafiza Šarca, kao vrhovnog sudiju, suspendirala i stavila pod disciplinski sud.
Uz saglasnost vlade bošnjački su predstavnici 8. III 1908. predali Zemaljskoj vladi podnesak o spornim pitanjima na turskom jeziku, koji je vlada diplomatskim putem dostavila u Istambul šejhu-l-islamu na odgovor. Na odluku iz Carigrada dugo se čekalo, imjući u vidu da je austrougarska diplomatija svim silama radila da rješenje bude u njenom interesu. Neposredno pred Aneksiju stigla je odluka šejhul-islama, koja je uglavnom u tri tačke sadržavala kompromis između zahtjeva MNO i vlade:
1) duhovna izborna kurija izabraće tri kandidata za mjesto reisu-l-uleme i podnijeće vladi njihova imena
2) car i kralj će jednog od te trojice imenovati za reisu-l-ulemu
3) duhovna kurija će sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata, koja će se pomoću takrira (izjave) austrougarskog poslanstva u Carigradu, uputiti šejhu-l-islamu radi izdavanja menšure.
Kako je samo nekoliko dana kasnije proglašena aneksija, to Austro-Ugarska nije više imala razloga da spriječava vjerske veze Bošnjaka sa Istambulom, obzirom da je to pitanje izgubilo politički i državnopravni značaj. Sredinom decembra 1908. pristupilo se konačnom redigiranju autonomnog statuta, što je za mjesec dana obavila posebna komisija sastavljena od predstavnika vlade i Egzekutivnog odbora. Car je 15. IV 1909. sankcionirao Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu 1. maja iste godine.
Prema statutu je vrhovni organ za upravljanje vakufsko-mearifskim imetkom Vakufsko-mearifske sabor, koji, pored civilnih članova (Reisu-l-ulema, muftije i direktor vakufa) sačinjavaju još 24 izabrana člana. Vrhovno vjersko tijelo je Ulema medžilis, na čelu sa reisu-l-ulemom, a koga bira posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24 izabrana člana. Ovo tijelo biraju tri kandidata, a car svojim ukazom postavlja jednog od njih. Reis stupa na dužnost kad od vrhovnog islamskog starješinstva u Carigradu, šejhu-l-Islama, dobije «menšuru», tj. autorizaciju za vršenje vjerskih funkcija; molba za podjeljivanje mešure upućuje se preko austro-ugarskog poslanstva u Carigradu. Plate viših vjerskih funkcionera padaju na teret zemaljskog budžeta. Tako se Autonomna borba, koja je počela kao snažan pokret bošnjačkih masa protiv austrijske okupacione uprave, završila ovim neznatnim rezultatom; vjerska autonomija predviđena Statutom od 1909. godine ostavljala je austrijskim vlastima široke mogućnosti da kroz nju provode svoje političke namjere i jačaju svoj uticaj u redovima bošnjačkih imućnih slojeva.
Usvajanjem Statuta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju učešće Bošnjaka u izboru džematskih medžlisa i kotarskih vakufsko-mearifskih povjerenstava došlo je više do izražaja i u tom pogledu ostvaren je ozbiljniji napredak u odnosu na ranije stanje kada su ingerencije vlasti u obrazovanju tih organa bile neprikosnovene. U svom prvom Nacrtu statuta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka cio mehanizam su konstituisanja biranja i odlučivanja pojedinih vakufsko-mearifskih organa koncipirali na načelima koja su u priličnoj mjeri bila analogna jednoj društveno-političkoj organizaciji. U velikoj mjeri u tim nacrtima statuta došlo je do izražaja tendencija da svjetovni elemenat ima pogotovo presudan uticaj na izbor i rad pojedinih vjersko-vakufskih organa. Pod pritiskom Zemaljske vlade bošnjačka opozicija morala je od tih svojih prvih nacrta da odstupi i da prihvati vladin zahtjev prema kome je bošnjačkom sveštenstvu data presudna uloga. Prema tome, ostvarena samouprava u vjersko-školskim pitanjima Bošnjaka imala je svoj ograničen značaj, jer u veoma važnim pitanjima okupacione vlasti su i nadalje očuvale svoje ingerencije.
Borbu Bošnjaka za ostvarenje vjersko-vakufske samouprave treba razumjeti samo kao jednu fazu u političkom razvitku Bošnjaka. Iza programa borbe za vjersko-školsku samoupravu stajali su u početku dosta stidljivo i njihovi zahtjevi i ciljevi. To je prije svega borba za uspostavu političke autonomije Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana.
Neposredno važan momenat u toku razvoja bošnjačkog autonomnog pokreta predstavljala je stalna politička mobilizacija Bošnjaka u borbi protiv režima okupacione uprave u Bosni i Hercegovini. Zemljišni posjednici i jedna dio uleme bili su nosioci ove političke akcije. U tadašnjim društveno-političkim uslovima u Bosni i Hercegovini to su bile jedine realne snage koje su politički mogle predstavljati Bošnjake. Treba se podsjetiti činjenice da je prva generacija Bošnjaka svršenih maturanata stupila u život tek devedesetih godina prošlog stoljeća, a prvi diplomirani studenti javljaju se na kraju istog stoljeća. Prema tome, bošnjačka inteligencija bila je u ovo vrijeme tek u povojima. Relativno nezavisan društveno-ekonomski status bošnjačkih zemljišnih posjednika u poređenju sa inteligencijom svakako predstavlja činjenicu o kojoj treba voditi računa kada se konstatuje da se iz njihovih redova formira jedno određeno vrijeme najbrojnija politička opoziciona grupacija režimu okupacione uprave. Iz redova bošnjačkih zemljišnih posjednika regrutovalo se «radikalnije» krilo bošnjačke opozicije, dok su trgovci, ukoliko su bili pristalice autonomnog pokreta, redovno predstavljali njegovu umjerenu struju.
Pokret Bošnjaka Bosne i Hercegovine za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju ima nesumnjivo određeno istorijsko značenje u novijoj političkoj istoriji Bošnjaka. On ih je politički mobilisao i podsticao na otpor protiv austrougarskog okupacionog režima. Svoju opozicionu akciju vodstvo bošnjačkog autonomnog pokreta pravdalo je potrebom da se na taj način Bošnjaci održe i očuvaju kako s obzirom na prozelitske tendencije okupacione uprave tako i s obzirom na evidentna nastojanja srpskog i hrvatskog nacionalizma da se Bošnjaci nacionalno «osvješćuju» bilo kao Srbi ili Hrvati. Sukobi hrvatskog i srpskog nacionalizma u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i međusobni pokušaji za pridobivanje Bošnjaka na jednu ili drugu stranu dali su hranu za dosta žestoke srpsko-hrvatske sukobe i međusobne napade i vrijeđanja. Sve je to u krajnjoj liniji doprinosilo većem nepovjerenju između Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Završetak borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju značio je svakako i kraj jedne etape u političkom razvitku Bošnjaka. Iz bošnjačkog autonomnog pokreta, koji su u početku činile pojedine dovoljno neorganizovane i nepovezane grupe, u kojima su djelovale različite struje s različitim političkim tendencijama, izrasla je na kraju politička organizacija Bošnjaka konstituisana na principu tadašnjih građanskih političkih stranaka. Završetak borbe za vjersko-školsku autonomiju obilježen je najzad i time što je uskoro nakon priznavanja aneksije od strane vodstva Muslimanske narodne organizacije, dotadašnji njen opozicioni odnos zamijenjen lojalnim odnosom prema dinastiji i spremnošću za saradnju sa okupacionom upravom.
Piše: Mr. Edin Čelebić
muftijstvo-mostarsko.ba
