Pad Bagdada 1258. godine: Kako je uništena islamska civilizacija? [1. dio]
Početak trinaestog stoljeća se činio kao procvat islamske kulture i civilizacije.
Zlatno doba islamske nauke i kulturne ekspanzije je sve više uzimalo maha, a nedavna konačna pobjeda protiv Križara u kojoj je oslobođen Jeruzalem (1187. godine) se činila kao velika odskočnica ka novim širenjima islamskog carstva. Sa druge strane svijeta Mongoli, pod vođstvom Džingis Kana, su sijali strah i teror nad narodima tada poznatog svijeta. Izuzev nekoliko pljačkanja i masakra na granicama islamskog carstva Džingis Kan nije ulazio dublje na područje tadašnjeg Abasijskog hilafeta. Njegov nasljednjik, Ogedei, je nastavio politiku Džingis Kana. Međutim, Monge Kan je promijenio politiku stavljajući svoga brata Hulagu Kana na čelo ogromne vojske čiji cilj je bio osvajanje Perzije, Sirije, Egipta i konačno uništenje Abasijskog hilafeta.
Historičari navode da je Hulagu osjećao mržnju prema svemu što je povezano sa islamom, ponajviše zbog ogromnog utjecaja koji su na njega ostavljali budistički i kršćanski savjetnici.
U Kur’anu stoji: „Čvrsto se Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (3:19). U to vrijeme muslimanske države su bile neujedinjene, tako da je Abbasijski hilafet pravu i potpunu vlast imao samo u Bagdadu, prijestolnici srednjovjekovnog svijeta. Perzija je bila također daleko od ujedinjenja, a Ejjubijska dinastija koju je osnovao Salahudin je imala kontrolu samo na nekoliko dijelova Iraka i Sirije. U Egiptu su Salahuddinovi nasljednici svrgnuti sa trona i uspostavljena je nova vlast Memlučkog Sultanata.
Sve navedeno je dalo Hulaga Kanu mnogo prostora da djeluje sa svojom strašnom i ogromnom vojskom.
UNIŠTENJE BAGDADA
Prije nego počnemo pričati o uništenju Bagdada, napomenut ćemo neke osnovne informacije vezane za njega. 762. godine halifa El-Mensur je osnovao grad Bagdad. Bagdad je po svojim opisima bio daleko najljepši grad na svijetu. Biblioteke ostatka svijeta su bile neuporedive sa bibliotekama Bagdada, grada u kojem su muslimani donijeli svijetu Zlatno doba, bez kojeg danas vjerovatno ne bismo imali ni 90% tehničkih resursa. Zbog ogromnog napredovanja islama i islamskog hilafeta među ljudima je vladalo veliko blagostanje, međutim sa velikim imetkom dolazi i veliko iskušenje. Posljednji halifa Bagdada je bio El-Muste’asim Billah. Imam Zehebi u svom poznatom djelu Sijeru ‘alamin-nubela (23/174) za njega kaže da je bio iskren i dobar, privržen Allahovoj Knjizi, a ujedno i hafiz Kur’ana. Imam Zehebi također navodi govor nekih islamskih učenjaka o njemu, pa spominje da je Muhjuddin Ibnul-Dževzi rekao za njega da je bio plemenit i nježan. (23/175)
1258. godine Hulagu je došao pred vrata Bagdada sa 150 000 vojnika, i za samo dvije sedmice Bagdad je pao! 10. februara 1258. godine Mongoli su ušli u centar tadašnjeg svijeta. Imam Sujuti u svom djelu Tarihul-hulefa (1/332) opisuje ulazak Mongola u Bagdad. Kada je Hulagu došao sa svojom vojskom pred zidine Bagdada Must’asim se posavjetovao sa svojim savjetnicima koji su mu predložili da je najbolje da traži pregovore. Hulagu mu je jasno odgovorio da ukoliko planira izaći, neka ne izlazi sam! Rekao mu je neka sa sobom povede najbolji dio društva, između ostalog i islamske šerijatskopravne učenjake. Must’asim je nakon toga izašao sa 700 ljudi, a Hulagu je dozvolio samo 18 da uđe sa njim. Nakon toga je skupinu za skupinom odvajao i ubijao ih sve dok nije pobijena sva ulema Bagdada. Muste’asimu, koji je tada bio u šatoru mongolskog princa, je rečeno da ga još neće ubiti, te da treba da se vrati u Bagdad i kaže svojim ljudima da odlože oružje. Nakon što je to uradio, pred njegovim očima su ubili troje njegove djece, a zatim njegove sestre, pa i svu preostalu sunnijsku ulemu u Bagdadu. Nakon toga Hulagu rekao: „Krv muslimana je dozvoljena sljedećih 40 dana!“
Tada nastupa period terora i jednog od najvećeg genocida u historiji čovječanstva. Oko četrdeset dana je bilo danonoćno ubijanje i masakriranje civila Bagdada. U predajama se spominje da je, u prosjeku, svaki mongolski vojnik ubio četrdesetero djece nakon što bi ubio njihove majke. Tada je pobijeno između 200.000 i milion stanovnika. Nakon četrdeset dana Hulagu Kan je naredio da se prestane sa ubijanjem. Niko se nije spasio izuzev onih koji su se posakrivali u bunarima ili kanalizacijama. Neki muslimani su čak sebi bili iskopali kaburove u kojima su se sakrili od nemilosrdne šake mongolskih tiranina. Mnogi od njih su jeli pse, mačke pa čak i trupla samo kako bi preživjeli i kako ne bi umrli od gladi. Tih mjeseci se nije moglo ni hodati Bagdadom zbog žestokog smrada lešina koji su ležali po, nekada sjajnim, džadama Bagdada. To su bila izrazito teška vremena za sve muslimane! Koliko li je samo tada pobijeno hafiza Kur’ana, hafiza hadisa i uleme koja je u prsima čuvala kompletan din Uzvišenog Allaha?
Dr. Alija Muhammed Sallabi u svom historijskom djelu El-Megul bejnel-intišari vel-inkisar (str. 197-198) navodi sljedeći događaj: Nakon što su pobili stanovnike Bagdada, zatvorili su halifu Muste’asima ne dozvoljavajući mu čak ni da jede. Kada ja Halifa ogladnio zatražio je da mu donesu nešto da jede. Hulagu mu je donio tanjir u kojem je bilo zlato, a zatim mu je naredio da to jede. Halifa mu je odgovorio: „Kako da jedem zlato?“ Hulagu Kan mu reče: „Kada si znao da se zlato ne može jesti zašto si ga onda čuvao? Zašto ga nisi dao svojoj vojsci pa da budu spremni umrijeti za tebe?“ Zatim mu je pokazao vrata Bagdada i rekao: „Kakvo dobro je u ovim metalnim vratima ako nema ljudi koji će ih braniti? Zašto nisi razvalio ova vrata, a zatim napravio koplje i dao ih svojim ljudima?“ Must’asim mu odgovori: „To je Allahovo određenje!“, a Halugu reče: „Pokazat ću ja tebi šta je Allahovo određenje!“
Dr. Sallabi zatim spominje nekoliko predanja oko mogućeg načina smrti halife Muste’asima. Neki kažu da je udavljen, drugi da je zamotan u trnje, a zatim udaran do smrti… U svakom slučaju, znajući prirodu Mongola ne možemo se oteti utiska da je to bila neka okrutna smrt, ali njegovo prebivalište je, inšallah, prebivalište šehida!
Dr. Sallabi navodi interesantnu činjenicu, naime on kaže da je običaj Mongola bio da svoje mrtve ukopavaju daleko od mjesta prebivališta, negdje gdje niko neće ni pretpostaviti da je neko ukopan. Drugim riječima, oni su sakrivali mjesta ukopa svojih mrtvih, stoga i ne čudi govor imama Zehebija koji kaže da ne zna gdje je halifa Muste’asim, rahimehullah, ukopan. Ovaj ružni običaj je ukinuo sultan Gazan Kan (vladao u periodu 1295-1304.) koji je bio musliman. On je prvi mongolski sultan koji je ukopan na poznatom mjestu u obilježenom kaburu.
Susret sa Mongolima je nagovijestio i Allahov Poslanik, alejhiselam, opisujući ih detaljno kao: „…narod malih očiju, crvena lica, malih noseva, zaravnjenih vrhova, a lica kao da su prekrivena štitovima…“ (Buhari, 2928.)
S obzirom da su Mongoli bili barbarski narod koji nije mario za nauku i kulturni napredak, osvajanjem Bagdada ne samo da su pobili i popalili njegovo stanovništvo, već su popalili i pobacali sve knjige u tada najvećoj biblioteci na svijetu. Pobacali su ih u rijeku Tigris, tako da je ona postala crna od tinte iz uništenih knjiga. Samo Uzvišeni Bog zna koliko je tada znanja izgubljeno!
Nakon što su opustošili Bagdad nastavili su svoja pustošenja osvajanjem Sirije od Ejjubija. Memlučki Sultanat u Egiptu je uspio da pobijedi Mongole u Bici kod Ajn Džaluta 1260. godine. Ovaj čin je zaustavio invaziju Mongola na Mekku, Medinu i Jeruzalem.
Ovaj period je jedan od najžalosnijih perioda islamske historije. Do dana današnjeg nije zabilježen ovako razoran napad na islam i muslimane. Zbog izrazito teške situacije koja je vladala u tom periodu, neki islamski učenjaci su čak Mongole proglasili Je’džudžom i Me’džudžom, dva naroda koja će doći pred Sudnji dan i koja će rušiti sve pred sobom.
Autor: Eldar Tutnić, student Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, Odsjek za islamsku vjeronauku
Napomena: U ovom tekstu je obuhvaćen veliki historijski period, stoga imajte na umu da su mnoge bitne činjenice preskočene pokušavajući izbjeći preopširnost teksta.
Korištena literatura
____________________________________________________________
Zehebi, Š. Sijeru ‘alamin-nubela, Muessessetu-risale, 1985.
Sujuti, A. Tarihul-hulefa, Mektebetu Nezar Mustafa el-Baz, 2004.
Buhari, M. Sahihul-buhari, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, vol. 2, Sarajevo, 2011.
Sallabi, A. El-Megul bejnel-intišar vel-inkisar, El-endelus el-džedide, 2009.
Morgan, D., Reid, A. The eastern Islamic World Eleventh to Eighteenth Centuries,vol. 3, Cambridge university press, 2011.
Frazier, Ian. “Invaders: Destroying Baghdad.” New Yorker. 25 2005: br. str. Web. 17 Nov. 2012. <http://www.newyorker.com/archive/2005/04/25/050425fa_fact4>.
Ochsenwald, William, and Sydney Fisher. The Middle East: A History. 6th. New York: McGraw-Hill, 2003.
Saunders, JJ. A History of Medieval Islam. London: Routledge, 1965.
izgubljenahistorija.com
http://lostislamichistory.com
