Ko spozna Poslanikov sunnet spoznao je svrhu i smisao života

Svako onaj ko je čitao životopis (siru) posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., potpuno je svjestan da se sa tim čitanjem upoznao sa Njemu najdražim bićem i najplemenitijim čovjekom koji je kročio ovom Zemljom.

Plemenita svojstva i vrhunske osobine koje su krasile ličnost Muhammeda, s.a.v.s., najbolji su pokazatelj zbog čega pravi i iskreni muslimani toliko vole svoga Poslanika i zbog čega se uporno takmiče u slijeđenju njegovog časnog sunneta (prakse).

Poslanikov život je bio pun jednostavnosti i skromnosti. Ni na koji način svoje ashabe i članove svoje porodice nije opterećivao nebitnim i nepotrebnim stvarima. Uvijek je između dvije stvari birao onu lakšu i jednostavniju, ukoliko ista nije bila grijeh.

Podsticao je muslimane na optimizam i međusobno uvažavavanje i poštivanje. Ukinuo je sve vrste praznovjerja, te naglasio da se čovjek u svojim svakodnevnim aktivnostima treba isključivo pouzdati i oslonuti na Uzvišenog Allaha.

Naučio nas je da cijenimo naše mlađe, a da poštujemo naše starije. Podučio nas je da svoje majke, žene i sestre gledamo kao kraljice, te da ih maksimalno uvažavamo, živeći sa njima u miru, ljubavi, slozi i međusobnom savjetovanju i dogovaranju oko svega.

Naučio nas je da su naša djeca naš emanet za koji ćemo pred Bogom odgovarati. Također nas je naučio da naši predvodnici koje biramo trebaju biti oličenje bogobojaznosti, poštenja, hrabrosti i ljudskosti. Naučio nas je pravdi i ljubavi prema svemu što je dobro i korisno. Podučio nas je da su kocka, gatanje i opojna pića poroci koji štete ljudskoj zajednici, te da je od toga puno veća šteta nego korist. Stoga, muslimani potpuno svjesni besmislenosti navedenih, ali i svih drugih poroka, svim svojim bićem nastoje da sebe i članove svoje porodice udalje od istih.

Sunnet Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., nas također uči da se prema svakom živom stvorenju trebamo odnositi humano, iskazujući milost prema svemu što je On stvorio. Zato u islamu i među pravim sljedbenicima Poslanikovog sunneta koji su shvatili svrhu i smisao života, nema nehumanog i nečovječnog ponašanja. Muslimani ne zlostavljaju, ne ponižavaju niti čine bilo kakav oblik neljudskog djelovanja prema bilo kome.

Muslimani imaju misiju da upućuju, podučavaju i usmjeravaju druge na Pravi put lijepim i uljudnim ponašanjem, bez bilo kakvih oblika nasilje i nepravde.

Onaj ko spozna Poslanikov sunnet vidjet će da u islamu nema mjesta rasipništvu i bilo kakvoj razuzdanosti, ekstremizmu i zastranjivanju.

Muslimani, shodno praksi Božijeg Poslanika, a.s., svoje umrle na bolji svijet ispraćaju na vrlo skroman i jednostavan način. Bez ikakvih specijalnih ceremonija, kukanja i žalopoljki.

Nakon što se umrli okupa i zamota u ćefine, te mu se klanja dženaza i poslije ukopa prouči dova za oprost njegovih grijeha, prestaju svi spektakularni vidovi okupljanja, žaljenja i bilo kakvih dodatnih posebnih ”obreda”.

Oni koji su poznavali umrlog, a sukladno praksi prvih generacija muslimana, nastoje se svog umrlog što ćešće sjećati dovama i sadakom. Muslimani često uče dove za oprost grijeha svojih umrlih, čineći to pojedinačno, bez ikakvih pompeznih ceremonija. S vremena na vrijeme odlaze na mezarja gdje su ukopani njihovi voljeni, te ih selame i uče dovu za njih, onako kako je to činio Allahov poslanik Muhammed, a.s.

Muslimani za svoje umrle dijele sadaku siromašnim i potrebnim, te nijeteći sevape na njihovo ime, čine razne druge hajrate (dovode hajir-česme, uvakufljavaju imovinu, grade puteve, mostove i slično). Po nekima, posebno je te hajrate lijepo činiti u prvih sedam, odnosno četrdeset dana nakon preseljenja, mada se naši hajrati za naše umrle mogu i trebaju činiti tokom cijelog našeg života, posebno kad su naši roditelji u pitanju.

Okupljanja ljudi nakon sedam ili četrdeset dana, te na pola godine ili godišnjicu nečije smrti, u džamijama ili kućama umrlih, da bi se u tim prilikama sprovodili određeni, kasnije uvedeni obredi, nisu bila poznata prvim generacijama muslimana.

Muslimani su pojedinačno činili razne hajrate za svoje umrle, bez ikakvih javnih ceremonija. Nema izgradnje velikih skupocjenih spomenika na muslimanskim mezarjima, jer je to Allahov Poslanik izričito zabranio, upozorivši da se muslimani ne smiju povoditi za navikama i običajima drugih naroda, niti da ih u svojim obredima i vjerovanjima smiju oponašati, kako ne bi zastranili.

Muhammed, a.s., je svoje dobrovoljne namaze uglavnom obavljao u svojoj kući, preporučivši ashabima da čine isto oživljavajući svoje kuće dnevnim nafilama (sunnetima) i učenjem Kur’ana. Međutim, dozvoljeno je dobrovoljne namaze klanjati i u džamiji, prije i poslije propisanih /farz/ namaza, sukladno hadisima koji govore na tu temu.

Poslanik, s.a.v.s., nije imao običaj da pravi neke posebne ceremonije na kojima bi sa ashabima uglas činio određene zikrove, već je svoje ashabe podučio praksi svakodnevnog zikra i dove u svim životnim prilikama. Iz tog razloga i postoje mnoge korisne zbirke Poslanikovih dova i zikra kojeg je on činio čim bi ujutro ustao iz postelje, pa sve dok ponovo naveče ne bi legao na počinak. Cijeli njegov dan bio je ispunjen zikrom. Kad bi izlazio iz kuće učio bi određeni zikr, kad bi ulazio na pijacu ili čaršiju imao je određeni zikr, te je sukladno većini svojih dnevnih aktivnosti prakticirao da čini zikr i spominje i veliča svoga Gospodara.

I mi se u svojim svakodnevnim aktivnostima trebamo ugledati na Resulullaha, te naučiti bar neke od ovih dova i zikrova. Tako ćemo se lakše i potpunije približiti Uzvišenom Allahu i Njegovoj milosti, jer Poslanika je odgajao njegov Gospodar i najljepši odgoj  i poduku mu je dao.

I na kraju, kao kraći rezime navedenog zaključiću slijedeće:

Ko spozna Poslanikov sunnet i po njemu živi, spoznao je svrhu i smisao ovog prolaznog života na Zemlji, te je time sebi, inša Allahu te’ala, obezbijedio svekoliko dobro koje ga bezuslovno čeka na ahiretu, u ”Kući neprolaznosti” i ”Vječite mladosti” / u prostranom Džennetu /.

Ono što nas je naučio naš Poslanik, a.s., jeste činjenica da svoj život trebamo posvetiti iskrenom vjerovanju i obožavanju samo Uzvišenog Allahu, te se u svojim postupcima samo na Njega oslonuti i pouzdati. Trebamo nastojati da svaki dan učinimo što veći broj dobrih djela, kako bi, Allahovom milošću i oprostom, na ahiretu stekli što veći stepen i deredžu kod Allaha Uzvišenog.

On je Taj koji Svojom milošću obimno nagrađuje one koji su Ga iskreno obožavali i koji su u ime Njega svakodnevno činili različita i raznolika dobročinstva na Zemlji.

Za Akos.ba piše: Admir Iković