Iz pera Munira Gavrankapetanovića: Šta je karakter
Ovim tekstom otvaramo ciklus iz njegove knjige "Pisani radovi i razgovori o islamu" koja predstavlja kompilaciju sačuvanih tekstova iz perioda komunizma koji su uglavnom pisani pod pseudonimom.
Nekoliko decenija pisao sam o raznim temama iz islamskog naučavanja u Takvimu, Preporodu, Zemzemu, Glasniku IVZ, Islamskoj misli i ilegalnom listu Mladih Muslimana – Mudžahidu. Pisao sam ih pod pseudonimima, raznim inicijalima i bez potpisa, jer ih zbog komunističke kontrole nisam smio potpisivati svojim imenom i prezimenom.
Veoma mi je žao što je nekoliko radova objavljenih u listu Mudžahid propalo ili zagubljeno. Također su zagubljeni neki radovi pisani za Islamsku tribinu u Carevoj džamiji 1966.-1971. godine i za Tribinu u Tabačkom mesdžidu 1978.-1981. godine. Najveći broj njih je UDB-a zaplijenila. I da ne bi ostali radovi bili zagubljeni, prikupio sam ih u ovu zbirku sa molbom Allahu, dž.š., da budu obje-lodanjeni.
Teme su iz raznih oblasti a poredao sam ih u sadržaju po problematici koju obrađuju. Iako ima tema koje su davno pisane, mislim da su sadržajem zadržale svoju aktuelnost i pristup čitaocu.
Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put.
Munir Gavrankapetanović
***
Šta je karakter
Jednog vrelog augustovskog dana 79. godine po Isa, a.s, iz grotla vulkana Vezuva, uz strahovitu grmljavinu i razarajući potres, suknuo je plamen i gusti dim. Za čas je nebo, nad do tada mirnim i sunčanim područjem oko Vezuva, postalo crno, tmurno, tmasto. Dan se pretvorio u noć. Na gradove Herkulanum i Pompeju spuštala se crna zlokobna smrt, od užarene vatre, gorućeg zraka, otrovnih para, zagušujućeg vrelog pepela. Tresli su se zidovi zgrada, padali stubovi, zemlja pucala… A lava užarena i plamena krenula je iz vulkanskog kratera. Ljudi su se gušili na ulicama, umirali pod srušenim zidovima. Zavladala je panika. Svuda je bio smrtni strah. A na straži, na svom stražarskom mjestu, stajao je rimski legionar. Oko njega samo smrt, a on postojano stajaše bez treptaja, bez umaknutog koraka. I stojeći je poginuo vršeći svoju dužnost. Našli su ga 19. stoljeća kasnije, pri otkopavanju Pompeja. Kopači i naglednici arheolozi, zanijemili su zadivljeni fantastičnim primjerom vršenja dužnosti, koju je pokazao ovaj neznani, hrabri vojnik rimske legije. To je bio karakter rimskog legionara!
A kakav tek treba biti karakter istinskog muslimana!!! Kakav tek treba biti karakter čovjeka koji iskreno vjeruje u Boga, Tvorca živog i mrtvog, koji zna da smo svi smrtni, da je sve prolazno i da se konačno svi Bogu vraćamo!!!
Nemoguće je da svi ljudi budu veliki liječnici, vrsne zanatlije, pravnici, inženjeri… Da, nemoguće je… Ali je zato moguće da svi budu karakterni. Postepeno osvajati carstvo svoje duše za velika, plemenita načela, zar nije divan i veliki cilj? Kako je samo pun život onoga, koji od najranijih dana u svojoj duši gradi velebnu zgradu vjerovanja, plemenitih ideala, karakternost!
A biti karakteran može svako. Eto divnog cilja u životu, eto smisla življenja! Živjeti i umrijeti kao karakteran čovjek zaista je veliko djelo. Da, djelo iza koga stoji ogromni trud, napor i samoprijegor. Karakter se ne dobija na lutriji, niti je to poklon roditelja ili bližnjih… Karakter je plod dugog upornog rada, duge teške borbe sa samim sobom. On je plod mnogobrojnih odricanja. Karakterni su oni ljudi koji se uporno i smjelo drže svojih plemenitih načela, pa i onda kada ta postojanost traži odricanja i žrtvu. Karakterni ostaju uz svoje principe, svoje ideale uvijek, svugdje i u svakom momentu. Za njih nema bijega. Kao stijena, kao postojana hrid, stoje hrabro i časno.
Karakternost zahtijeva dva bitna činioca:
- usvajanje plemenitih načela,
- ustrajanje i postojanost u tim načelima.
Za muslimana načela su tu. Bog je islam objavio preko zadnjeg vjerovjesnika Muhammeda, a.s., islam je izvor ideala muslimana. Kao prvo mlad čovjek treba da ih upozna. Treba da ih usvoji srcem i razumom, a zatim da ih ostvaruje u svome životu i životu svojih bližnjih. Te velike istine treba odgajati u sebi, razvijati, snažiti, čeličiti, spremati svoje uvjerenje, za kušnje kada naiđu…
Principi islama su divna škola karaktera.
– Redovno uzimati abdest, vršiti salat (namaz), predavati se u potpunosti u sjaju sedžde Bogu, zaista je djelo ustrajnih.
– Postiti uz ramazan, odricati se, mogu samo uporni…
Biti moralni, čestiti, časni, mogu samo hrabri…
– Odbiti loše društvo, pa i kadje zamamno i prividno interesantno, mogu samo uvjereni…
– Boriti se protiv zla, reći zlu odvažno:”Ne!”, mogu samo čestiti…
– Biti odlični u školi, biti vrsni, najbolji na poslu, mogu samo vrijedni…
I gle… tako redom, principi, načela islama se predstavljaju kao škola karaktera. Velika škola, pravog života, punog smisla i svrhe. Od prvih izgovorenih ajeta, od prvog glavnog principa:
– Nema i ne postoji božanstvo osim Boga. jedino samo On je dostojan obožavanja!- do prekasnih zrelih saznanja o velikoj misiji islama u historiji čovječanstva, o sveobuhvatnosti islamske nauke, o njenom prodoru u sva tkiva života, u svaku ćeliju i atom življenja… I musliman kroz učenje o islamu, kroz usvajanje Islama, kroz primjenu islama, postepeno će izgrađivati svoj karakter… To je dug, težak i velik put. Ali to je put vrijednih, vrlih i časnih.
Graditi u sebi veliko djelo karaktera, treba stalno, uporno bez zastoja… Svaki dan, svako veče razmišljati o svojim djelima i prije spavanja pitati se:
– Da li sam danas bio dostojan svoje ideje
– Da li sam danas napredovao u izgradnji svoje ličnosti
– Da li sam danas pomagao drugim da budu bolji
Primirja ili kompromisa sa slabošću ne smije biti. Velika škola islama ne zna za kompromis. Postoji samo dosljedna odanost u svim trenucima. U školi karaktera mumin mora biti odličan. Treba uporno u sebi ponavljati, duboko, da dopire do srca:
– Hoću da budem karakteran, da trajno i smjelo do smrti slijedim velike ideale islama.
– Hoću da gospodarim svojim strastima, svojim osjećanjima, svojim mislima.
– Hoću da prvo mislim, a onda govorim.
– Hoću da odlično učim, da u školi, na studiju, budem među najboljim.
– Hoću da vrijedno radim, da koristim ljudskom rodu.
– Hoću da moj glas bude uvijek blag, da nikada ne bude srdžbe u mom srcu.
– Hoću da budem dobar roditeljima, braći, sestrama, bližnjim i svim dobrim ljudima.
– Hoću da redovno vršim islamske dužnosti.
– Hoću da ne budem ohol i sebičan.
– Hoću da moj život bude velik, plemenit, čestit, da bude primjer onima koji dolaze iza mene.
– Hoću da…
– Hoću da…
– Hoću da budem istinski musliman, da islam bude smisao mog života i postojanja, da u Islamu, u dubokoj vjeri u jednog Boga proživim svoj život na korist ljudskom rodu, i da konačno u islamu napustim ovaj svijet…
Zar nije ovo veliki životni program?
Zar nije veličanstven?
A taj program stoji pred svakim čovjekom, vjernikom muslimanom, pred mladićem i djevojkom. Da, stoji! Ali kad se usvoji, treba karakteran čovjek da ostane uz njega, pa i kad naiđu kušnje, stradanja, žrtve… Na buri iskušenja vidjeće se, kako je škola karakternosti bila uspješna.
Jedan od prvih muslimana, tihi i skromni Jasir, pao je u ruke idolopoklonika. Mučili su ga. Tražili su da zaniječe Boga. Jasir je u teškim mukama izdahnuo, ali vjeru u jednog Boga nije zatajio. Jasir je bio karakteran. Bilala, prvog mujezina, pekli su na užarenom pijesku i suncu. Vjeru u jednog Boga nije izdao. Ponavljao je uporno mušricima u lice:
– Bog je jedan… Bog je jedan! .
– Nema drugog božanstva osim Boga!
– Bilal je bio karakteran. Za vrijeme Muham
poslanstva dođe Božija naredba, kojom se zabran)
Muslimani su ga dotada pili. A što su tad učinili? P. po ulicama. Čak su i posude u kojima su ga držali, pc Čvrsto su se držali Božije naredbe i principa. Oni .، bili karakterni…
Jusufa, a.s., poziva na nemoral, ugledna i lijepa žena egipatskog dostojanstvenika. Jusuf, a.s., je odbija, slijedeći Božiju zapovijest o moralu. Jusuf a.s je bio karakteran… Ovi ljudi su usvojena načela u kušnji znali očuvati u svojim srcima. Na njihovom primjerima su se učile generacije – kako treba biti veliki čovjek – veliki karakter… Ostati hrabro uz svoja načela veliko je djelo. Za kušnju kada ide kroz nasilje, treba hrabrosti… treba vjere u Boga, za kušnju kad ide uz primamni zov, treba junačkog uvjerenja… Takvi, koji odole, predstavljaju zastave karakternosti i vrline. Oni su znamenja u povijesti, kao zvijezde vodilje.
Kako samo o vrlini karakternosti pjeva lijepo naš pjesnik Hikmet-Arif Rizvanbegović Stočević (1839-1903):
Ako hoćeš dići se visoko,
Na jednome stanovištu budi.
I tu stani poput čvrste stijene!
Znaš da nije običaj kod ljudi,
Mijenjati svoje uvjerenje!
Baci pogled u nebesa plava!
Pa ćeš vidjet zvijezde prethodnice:
Nikakva svjetla ne daju,
Dok svemirom zvijezde stajaćice,
Blagorodno svijetlo prosipaju.
Nagradu karakternim daće sam Bog. Zar postoji ljepši trenutak od onog kad čovjek bude pred svojim Tvorcem i kad njegov blistavi karakter bude obasjavao puteve, koji će ga voditi u Džennet. Tad će mnogi iznenađeno reći:
– Bože moj, zar moja duša doista tako blista, zar je tako divna!
A saznanje će mu pristizati:
– Trudio si se dobri čovječe, kroz čitav život borio si se za svoju dušu, uporno i smjelo, gradio svoju ličnost, gradio svoj karakter i evo tog velebnog zdanja, tvoga djela tvoje duše koja tako sja!
Tim divnim ljudima su upućene riječi Stvoritelja:
“O smirena dušo, vrati se svom Gospodaru zadovoljna, jer je i On tobom zadovoljan, uđi među Moje dobre robove, uđi u Moj Džennet.” (El-Fedžr, 27,30.)
A za ove Božije riječi divno je živjeti velikim, plemenitim, čestitim životom!
(Ismet Ibrahimović, Takvim, 1977. g.)
Odlomak iz knjige “Pisani radovi i razgovori o islamu”
Autor: Munir Gavrankapetanović
Sarajevo, 1998. godina
Pratite Facebook stranicu posvećenu autoru ovog članka:
