Priča o mom hifzu: Od sufare do hafize Kur’ana Časnog
“Pitam se odakle početi, jer na sjećanje za moj početak, pa elhamdulillah i kraj učenja hifza, nailazi bujica emocija od kojih zastanem u pisanju sa pitanjem: “Ja Rabb, kolika je samo Tvoja milost prema meni?!“
Nisam znala ni arapska slova, kamoli učiti Kur’an, al’ mi je uvijek bila želja naučiti…
Vjerujem da je i tebi, o ti koji čitaš moje riječi! Nadu nikad ne treba gubiti u Božiju milost sa saznanjem da je svako loše uvijek dobro za vjernika.
Za vrijeme ramazana, prije osam godina, bio je organizovan kurs učenja arapskog pisma, na koji su mogli ići svi, bez obzira na dob. Kurs se održavao u džamiji blizu naše kuće svaki dan nakon podne-namaza. Bila sam najmlađa od svih, jer su svi ostali bili u srednjim godinama života. Učeći harfove, nailazila sam na poteškoće, koje su me jednog dana navele i na plač pred svima. I bez stida od plača, rekoh samoj sebi: „Allahu, kako ostali mogu, a ja ne?“ Tako mi Allaha imala sam osjećaj da je u tom trenutku s mojih leđa skinuta sva tegoba, a da je došlo olakšanje. Od tog trenutka, elhamdulillah, uz praksu, usavršavala sam učenje dok me nije jednog dana saznanje od mame da jedan prijatelj uči hifz, ponukalo da i ja bar probam, da osjetim slast naučene stranice. I počela sam, i ne pomišljajući da ću završiti, jer kako rekoh, bila mi je želja osjetiti slast. Ali, Allaha mi, jedna stranica, baš kao tableta za dušu od koje postaješ ovisnik. I svaki dan ti treba tableta da opstaneš. Ali, u svakom poslu, učenju i bilo čemu što vodi dobru, čovjek nailazi na iskušenja. Tako sam i ja, nakon dvije godine učenje hifza, spletom okolnosti ostala bez muhaffiza… A roditelj k’o roditelj, vidi želju djeteta, pa od silne želje da mu pomogne u ostvarivanju te želje, uradi sve što je u njegovoj mogućnosti. Tako je bilo i sa mojim roditeljima.
Božijim kadrom sam, uz nijjet da nađem jednog muhaffiza, naišla na sasvim drugog, kojem ni ime nisam znala, niti sam ga ikad prije i vidjela, a evo i kako: Nijjet mi je bio nastaviti učenje hifza uz pomoć hfz. Mensura Malkića, i čekajući ga pred Begovom džamijom, naiđem na svog muhaffiza. Zaista čudno dešavanje, ali je tako bilo… Čula sam samo kako ga prolaznik poselami, uz riječ „hafize“. To me ponukalo da mu i priđem, da se poselamim, da ispričam svoja dešavanja uz nadu da će mi pomoći na neki način. I jeste, taj isti dan sam i nastavila sa učenjem, isti dan!
Za vrijeme učenja hifza, uporedo sam i studirala, tako da mi hifz nije bila jedina obaveza. I to je dodatno otežavalo moje učenje, koje me dovodilo do raznih iskušenja koje sam, elhamdulillah, prebrodila uz Božiju pomoć, pomoć roditelja i muhaffiza, koji ne samo da je imao strpljenja sa mnom, već mi je bio, a i dan danas, itekako velika moralna podrška u svemu, veliki oslonac pored roditelja. Savjeti, pričanje, podržavanje, moralisanje, u svakom pogledu dovelo me do komisije pred kojom sam polagala hifz 15 dana.
Eto kolika je samo Allahova milost, ako vjernik ima iskren nijjet. Tako mi Allaha, iskren nijjet, bez dunjalučkog interesa, dovodi te do toga da taj nijjet i ostvariš. Pa ako misliš da ne možeš, da ti ne ide, da nisi u stanju savladati, sjeti se mog stanja, dovoljan će ti biti motiv da nastaviš sa još većom snagom. Ako i odlučiš da počneš sa učenjem, ni ne pomišljaj da nećeš imati poteškoće, jer šejtan uvijek napada djela koja su radi zadovoljstva Allaha. Ali koja je samo slast nakon tih potekoća!!! Jer zaista, kako Allah i kaže u Kur’anu: „Ta, zaista, s mukom je i last!“ Molim Allaha, dž.š., da pomogne svakog, da nas uputi na Pravi put i da olakša stanje svakome u tegobama i patnjama. Amin!”
Hafiza A. O
tabacki.com
