Hoće li Abbas dozvoliti palestinskom narodu da krene u pravcu sveobuhvatnog ustanka kako bi izbjegli daljnje lutanje?
 

Piše: Yasser Zaatreh

Nacrt rezolucije koji je predan Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda nije bio dobar, štaviše, bio je izuzetno loš. Da je to tako dokazuju i zahtjevi palestinskih frakcija upućeni za njegovo povlačenje, i to ne samo Hamasa i Islamskog džihada, nego i Narodnog i Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine i drugih. 

Nije zgoreg prisjetiti se loših aspekata ove rezolucije koji se unaprijed odriču svih odluka UN-a po pitanjuPalestine, uključujući i odluku Haškog tribunala iz 2004. godine o Zidu, koja je snažnija od Rezolucije 242, no Vlada ju je ignorirala, stoga nije polučila nikakve rezultate.

U ovom Nacrtu rezolucije Vlada nije iznijela zahtjeve za palestinsku državu u njenim granicama od 4. juna 1967. godine, nego je navela sporazume koji se oslanjaju na te granice, što je otvorilo mogućnost za razmjenu teritorija.

Svima je dobro poznato šta Za sobom nosi ova stavka kojom će se zadržati najveći doseljenički blok, čime se otima najvažnija teritorija na Zapadnoj obali u zamjenu za druge teritorije koje su neuporedivo manje vrijedne.

Nacrt rezolucije govori o Jerusalemu kao „glavnom gradu dva naroda“. Međutim, time se dokida pravo na povratak Istočnog Jerusalema, iako to palestinski narod neprestano ponavlja od usvajanja Rezolucije 242, i otvaraju se vrata glavnom gradu u provincijama koje su mu priključene nakon 1967. godine.

Dodatno vrijeme za okupaciju

Rezolucija povezuje „pravo na povratak“ palestinskih izbjeglica i njihove imovine sa „arapskom inicijativom“, koja govori o rješenju problema izbjeglica kao pitanju u kojem su svi saglasni, što znači da neće biti povrataka na teritorije iz 1948, što u stvarnosti predstavlja stari ustupak.

U dokumentaciji o pregovorima Saeb Erekat govori o odobrenju Ehuda Olmerta na povratak 10.000 izbjeglica kroz deset godina, na što mu Tzipi Livni odgovara (trenutno se nadaju pobjedi njene koalicije nad Netanyahuom) da je to Olmertovo lično mišljenje, a da će broj povratnika zapravo biti „nula“!    

Historijske činjenice kazuju da okupatori ne daju milostinju narodu čiju su zemlju i državu okupirali, niti se povlače osim onda kada ta okupacija preraste u ogroman trošak.

Prema Nacrtu rezolucije okupatorima se daje rok sve do 2017. godine, no ovaj datum nema drugog značenja osim toga da se Izraelu daje dodatno vrijeme za nastavak preuzimanja teritorija na Zapadnoj obali i judejizaciju Jerusalema. Dok je najvažnija stvar, naravno u okviru nastavka apsurdnih pregovora i sigurnosne koordinacije, proganjanje otpora.

Međutim, Nacrt rezolucije je veoma brzo doživio promjene, nakon što su uslijedili napadi sa mnogih strana. No, to nije promijenilo činjenicu da i dalje sadrži koncesije veće od onih utvrđenih odlukama tzv. međunarodnog legitimiteta, posebno u vezi sa granicama 1967. ili sa problemom izbjeglica, uz nagovještaje bez obrazloženja po pitanju Jerusalema, iako je prema tekstu Istočni Jerusalem glavni grad palestinske države, za razliku od prvog teksta.  

Abbas je bio prinuđen da provede izmjene teksta na koje je ukazano, ali ostaje nepoznato da li je to uslijedilo kao pokušaj da se izbjegne bujica kritika upućenih na račun Nacrta rezolucije, poput onih iz redova Fataha, uz obrazloženje da nije bilo ustupaka u onome što on naziva konstantama, ili zbog toga što su ga neke osobe obavijestile da će Amerikanci iskoristiti pravo veta bez obzira na sve, na zahtjev cionističkog lobija i straha da bi to moglo imati utjecaja na Netanyahuove šanse na predstojećim izborima.

U konačnici, veto je upotrijebljen, što je otkrilo ionako dobro poznat američki stav, ali ovog puta nastupa uz podršku drugih evropskih stavova koji su odbacili Rezoluciju, kao u slučaju Velike Britanije, dok se Australija priklonila odbijanju Rezolucije kako bi pružila potvrdu da će anglosaksonski savez u velikoj mjeri ostati stabilan. 

Bez većih promjena

Prisjećanja radi, usvajanje Nacrta u UN-u ne bi dovelo do nekih promjena u stvarnosti i daljem toku događaja.

Cionisti se ne bi pridržavali odluka, kao što je slučaj i sa prethodnim međunarodnim rezolucijama. Stoga cijela ova stvar ne bi predstavljala ništa drugo nego davanje anestezije palestinskom narodu, dok bi se i dalje provodila politika doseljeničkih naselja i judejizacije, uz sigurnosnu koordinaciju.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Sva Abbasova obećanja