Kako djetetu reći ‘ne’?

Teško je djetetu postavljati granice, zato što ga volite. Ali, baš zato što ga volite, za njegovu dobrobit, i to se mora. Ne zapovijedajte djetetu, obraćajte mu se uljudno, s poštovanjem, molbom, ali budite samouvjereni.

Dijete sjedi za računarom i igr a igrice više od dva sata. Majka ga upozori da prekine i počne raditi zadaću, ide spavati, spremi se za školu… “Još deset minuta, mama, molim te!”, pa onda traži još pet, još minutu… Relativnost vremena roditelji često osjete na svojoj koži: minuta nekad traje satima. Ali, nemaju snage, nemaju volje, nemaju strpljenja, a najčešće, što zvuči kao paradoks, nemaju vremena reći “ne”. I u ovoj i u brojnim drugim situacijama, reći “ne” zahtijeva mnogo snage, volje, strpljenja i – vremena.

Druge riječi, razne strategije 

Sreća djeteta je i sreća roditelja. Nije lahko vidjeti svoje dijete ražalošćeno, ljutito, razočarano, tužno. Valja se roditeljima nositi sa svim tim – osjećanja djeteta ogledaju se u srcu roditelja. I roditelj je tužan kada je dijete tužno. Pa kako onda postići sve: očuvati ili izgraditi autoritet, sačuvati vedrinu djeteta i reći mu “ne”? A to se mora onda kada ono traži nešto što krši pravila (odgoja, odnosa, ponašanja), kada traži nešto što mu ne možete priuštiti, kada traži nešto što nije dobro za njega.

Prvo – učinite sve da nikada i ne morate reći “ne”. Nađite alternativu toj teškoj riječi. Zamijenite je. Budite diplomat. Ne zapovijedajte djetetu, obraćajte mu se uljudno, s poštovanjem, molbom, ali budite samouvjereni. Svaka odgajateljica u predškolskom može vam dati dobar savjet. Naprimjer, umjesto “Ne trčite ovuda!” (zapovjedno), one se djeci obraćaju ovako: “Molimo, ovuda lagano hodajte!” (molba). Dakle, kad god možete, djeci stavljajte granice pozitivnim obraćanjem. Za takvo obraćanje vam ne treba “ne”.

Plus-minus-plus pravilo 

Postoji jednostavno pravilo da se zabrana maskira u nešto lijepo: plus-minus-plus pravilo. Ako djetetu još ponudite i osjećaj da ono samo zapravo bira, postigli ste cilj. Naprimjer, ono traži loptu da se igra kada već treba na spavanje. Vi možete reći: “Sutra se možemo igrati loptom (plus); sada ne možeš dobiti loptu i igrati se (minus), ali možemo čitati – ti izaberi slikovnicu (plus)!” E, to zajedničko čitanje već zahtijeva vrijeme, zbog čega mnogi roditelji odustanu i samo daju loptu ili otjeraju dijete na spavanje.

Nuđenje alternative je dobra strategija i kod jela: kada dijete zatraži nezdravu hranu – slatkiše ili grickalice – ponudite mu jabuku, žitarice, narandžu. Neka ima osjećaj da bira, a ne osjećaj da mu je nešto uskraćeno. Neće biti sasvim zadovoljno, ali neće biti odbijeno.

Taktika odgode 

“Možeš jesti čokoladu, ali poslije ručka”, često se čuje. To primjer taktike odgode, koja ima poseban odgojni značaj: recite mu da će nešto što želi dobiti, ali kasnije. Odredite vrijeme i zaista mu to i dajte kada ste rekli. Na vrijeme. Nemojte ga iznevjeriti! Iznevjerite li ga i ako često kršite svoju riječ, dijete će gubiti pouzdanje u vas, postati nesigurno, pa možda i tražiti razne nedozvoljene puteve da postigne ciljeve. Odlaganje zadovoljstva je vrlo važno u psihičkom razvoju djeteta, posebno u razvoju samokontrole.

S djecom treba pregovarati i sklapati sporazume. Neka i ono ima svoj dio moći, bacite mu lopticu odgovornosti i pružite priliku da donosi odluke. U tim pregovorima budite na oprezu. Ima situacija kada dijete uvidi da nešto može dobiti tako što se cjenka. Ali, ne nagrađujte posebno to što dijete izvršava svakodnevne obaveze, poput zadaće. One moraju da se učvrste i bez stimulacije.

Istina je svetinja odgoja 

Ponekad i jednostavno reći: “To nije dobro za tebe”, bude dovoljno. Ali, najčešće nije dovoljno. Zato je uz “ne” potrebno i objašnjenje zašto je odgovor negativan. Recite djetetu istinu, ne uplićite se u izmišljene razloge, ne tražite izgovore i zaklon. Istina je svetinja odgoja. Samo je morate iskazati tako da je dijete razumije.

Dijete traži da gleda TV do kasno u noć. Recite mu da će ružno sanjati i da će ga biti strah. Dijete traži skupocjenu igračku. Recite mu da novaca imate samo za jeftiniju: ispričajte mu da radite svoj posao najbolje što možete, ali to je ono što može dobiti. Način je možda bolan, ali i uvid u pošten život je najčešće takav. Spoznaja o poštenju i skromnosti koju će dijete korak po korak steći, kasnije će djelovati kao lijek za trenutnu bol što nema neku igračku.

Dosljednost i pouzdanje 

Nerijetko su roditelji u strahu od reakcija djetata na “ne”: boje se da bi dijete moglo vrištati, posebno na javnom mjestu; da bi moglo plakati, psovati, bacakati se… Psiholozi savjetuju roditeljima da ostanu mirni i fokusirani na vlastite reakcije, a ne na reakcije djeteta. U tim situacijama roditelj ne smije biti kolebljiv, ono što je rečeno mora biti čvrsto i mora biti jasno djetetu. Kada postavite pravilo, držite ga se dosljedno. Ne trebaju vam stručnjaci dokazivati (a mogu, i to čine u brojnim studijama) da ako od 100 puta 99 puta kažete “ne”, a samo jednom popustite, dijete će zapamtiti taj jedan jedini put. Dosljednost je temelj pouzdanja, a pouzdanje podupire ljubav.

Granice za dobrobit djeteta 

Granice nisu vaše, one su za dijete i njegovu dobrobit, pa ih treba brižljivo postavljati. Kada je dijete sasvim malo, gotovo da nema stvari koju biste mu odbili. Kako raste, rastu i njegovi zahtjevi, a raste i broj vaših “ne”. Život nije lahak, pa dijete postepeno mora uvidjeti da ne može sve imati, sve vidjeti, da se ne može samo igrati, da postoje i obaveze i rad i da mora uložiti i vlastiti trud da nešto ostvari.

Roditelji koji sve udovoljavaju djetetu rizikuju da ono odraste u nezajažljivu i egoističnu osobu koja posjeduje mnogo stvari, a nema prijatelja. Čak i kada djetetu možete pružiti mnogo, dozirajte to obilje, neka ostane u djetetu i malo čežnje, želje i motiva, neka ima istinsku ljudsku motivaciju i neka kroz život traži pozitivne, poštene načine da dobije to što želi.

novovrijeme.ba