Nova školska godina: Naučimo djecu da ne uče zbog ocjene, nego da vrijede sebi i drugima

Počinje još jedna školska godina. Ponovo će se kupovati sveske, umotavati knjige, spremati torbe i namještati alarmi. U mnogim kućama već će prvih dana početi i ono dobro poznato pitanje: „Šta si dobio?“

Možda bismo ove godine mogli pokušati s drugim pitanjem:

„Šta si danas naučio?“

Razlika između ova dva pitanja mnogo je veća nego što se na prvi pogled čini.

Jedno dijete polahko uči da je smisao škole broj koji će donijeti kući. Drugo počinje shvatati da je znanje nešto što ostaje njemu, nešto zbog čega će sutra bolje razumjeti svijet, donositi mudrije odluke i biti korisnije ljudima oko sebe.

A upravo je tu možda najvažnija lekcija koju možemo dati djetetu na početku nove školske godine.

Prije obrazovanja dolazi odgoj

U islamskoj tradiciji obrazovanje nikada nije bilo samo prenošenje informacija. Znati mnogo nije isto što i biti odgojen čovjek.

Možemo djetetu omogućiti najbolje škole, kurseve i diplome, ali ako ga istovremeno nismo naučili poštenju, odgovornosti, blagosti, poštovanju drugoga i svijesti da njegovo znanje nosi određenu odgovornost, obrazovali smo samo jedan dio njegove ličnosti.

Zbog toga odgoj i obrazovanje ne bi trebalo razdvajati. Odgoj usmjerava znanje.

Jer isto znanje može biti upotrijebljeno da čovjek pomogne drugome, ali i da ga prevari. Inteligencija može služiti pravdi, ali i nepravdi. Sposobnost govora može miriti ljude, ali ih može i zavađati.

Znanje čovjeku daje moć. Odgoj ga uči šta će s tom moći učiniti.

Zato početak škole nije samo početak još jednog obrazovnog ciklusa. To je još jedna prilika da roditelji i nastavnici zajedno odgajaju čovjeka koji će znati, ali i razumjeti zbog čega zna.

Prva riječ Objave bila je: Uči

Mjesto znanja u islamu teško je predstaviti snažnijom slikom od one kojom je započela sama Objava.

Prva naredba Muhammedu, a.s., nije bila naredba o imetku, položaju ili moći.

Bila je: „Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara.“
(El-Alek, 1)

U samo nekoliko riječi spojene su dvije velike stvari: znanje i smisao.

Kur’an ne kaže samo: „Uči.“

Kaže: „Uči, u ime Gospodara tvoga.“

Učenje, prema tome, nije samo put prema zanimanju, plati ili društvenom položaju. Ono ima viši smisao. Čovjek uči da upozna svijet koji mu je povjeren, da razvije sposobnosti koje su mu date i da svojim znanjem donese dobro.

Zato bi bilo lijepo kada bismo djetetu, uz želju da jednoga dana bude ljekar, inženjer, profesor, zanatlija, programer ili naučnik, usadili još jednu želju: da bude koristan čovjek.

Jer zajednici nisu potrebni samo ljudi sa diplomama.

Potrebni su joj ljudi koji nešto znaju napraviti, izliječiti, objasniti, popraviti, osmisliti i unaprijediti. Ljudi koji probleme ne uvećavaju nego ih rješavaju.

Tada učenje prestaje biti privatna stvar pojedinca i postaje doprinos zajednici.

Ocjena je informacija, a ne vrijednost djeteta

Savremena škola mora nekako mjeriti napredak učenika i zato postoje ocjene.

Problem nastaje kada ocjena od sredstva postane cilj.

Dijete tada više ne uči da bi razumjelo matematiku, nego da dobije peticu iz matematike. Ne čita knjigu da bi otkrilo novu misao, nego da odgovori lekciju. Ne postavlja pitanje zato što ga nešto zanima, nego pokušava pogoditi šta će biti na testu.

Još je opasnije kada dijete počne svoju vrijednost poistovjećivati s ocjenama. Petica donosi pohvalu i ponos. Jedinica razočarenje i osjećaj neuspjeha.

A dijete je mnogo više od ocjene koju je dobilo jednog utorka na jednom kontrolnom zadatku. Zato bi početak školske godine mogao biti prilika da promijenimo i način na koji razgovaramo s djecom.

Umjesto samo:

„Koliko si dobio?“

pitajmo:

„Jesi li razumio?“

„Šta ti je danas bilo zanimljivo?“

„Šta ti nije jasno?“

„Hoćeš li da pokušamo zajedno?“

I možda najvažnije:

„Šta danas znaš, a jučer nisi znao?“

Tako dijete polahko uči da je njegova najveća konkurencija ono samo od jučer.

Znanje ima neobičnu moć da privlači ljude

Postoji nešto posebno u istinski učenom čovjeku.

Ne mora biti najglasniji u prostoriji. Ne mora imati najveću funkciju niti najskuplju odjeću. Ponekad je dovoljno da počne govoriti i ljudi se utišaju.

Zašto?

Jer znanje ima težinu.

Ljudi prirodno traže onoga ko razumije ono što oni ne razumiju. Kada se razbolimo, tražimo onoga ko zna liječiti. Kada gradimo, tražimo onoga ko zna graditi. Kada nešto ne razumijemo, tražimo onoga ko nam to može objasniti.

Istinsko znanje zato stvara jednu posebnu vrstu autoriteta koji se ne može jednostavno kupiti.

Kur’an pita:

„Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“
(Ez-Zumer, 9)

A na drugom mjestu govori da će Allah „na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje“. (El-Mudžadela, 11)

Vrijednost učenog čovjeka, međutim, nije u tome da se zbog znanja osjeća većim od drugih. Što više zna, čovjek bi trebao biti svjesniji koliko još ne zna.

Upravo zato najveći ljudi znanja često imaju jednu zajedničku osobinu: sposobnost da kažu „ne znam“.

Znanje se obraća onome što je posebno u čovjeku – njegovom razumu

Čovjek je fizički slabiji od mnogih stvorenja.

Ne može trčati kao neke životinje. Ne može letjeti. Ne vidi najdalje, ne čuje najbolje i nema najveću snagu.

Pa ipak, čovjek gradi gradove, proučava ćeliju, operiše srce, računa kretanje planeta, zapisuje historiju i prenosi znanje generacijama koje još nisu rođene.

Njegova velika prednost nije u mišićima. Ona je u razumu.

Kur’an upravo zato toliko često čovjeka poziva da razmišlja.

„Zar nećete razumjeti?“

„Zašto ne razmislite?“

„U tome su znakovi za ljude koji razmišljaju.“

To nisu usputni izrazi. Oni ukazuju na ogromnu vrijednost sposobnosti koju čovjek svakodnevno nosi sa sobom.

Znanje je direktno okrenuto toj sposobnosti.

Svaka nova riječ koju dijete nauči, matematički problem koji uspije riješiti, knjiga koju pročita i pitanje koje postavi predstavlja vježbanje jednog od najvećih darova koje mu je Stvoritelj dao.

Zato dijete koje pita mnogo nije nužno naporno dijete. Možda upravo radi ono za šta je njegov razum stvoren.

Pita da bi razumjelo.

Na nama je da tu radoznalost ne ugasimo.

Ne moraju svi biti najbolji, ali svako može napredovati

Nova školska godina neminovno će donijeti poređenja.

Neko će biti najbolji učenik u razredu. Neko će matematiku razumjeti iz prvog pokušaja, dok će drugome trebati pet objašnjenja. Jedno dijete pročitat će knjigu za dva dana, drugo će se boriti s jednom stranicom.

To je normalno.

Odgojiti dijete koje voli znanje ne znači zahtijevati od njega da u svemu bude najbolje.

Znači naučiti ga da ne odustaje od razvoja vlastitih sposobnosti.

Jedno od najštetnijih pitanja koje možemo postaviti djetetu jeste:

„Kako je on mogao, a ti nisi?“

Mnogo korisnije je: „Možeš li danas malo bolje nego jučer?“

Takav odnos prema učenju ostaje vrijedan i dugo nakon što školske ocjene prestanu biti važne.

Jer škola jednog dana završi. Učenje ne bi trebalo.

Na kraju školske godine ostat će nešto važnije od prosjeka

Doći će i juni. Svjedočanstva će biti podijeljena, prosjeci izračunati, petice proslavljene, a slabije ocjene možda oplakane. A onda će proći nekoliko godina i malo ko će se sjećati koju je ocjenu imao iz geografije u šestom razredu.

Ali ostat će navike. Hoće li dijete otvoriti knjigu kada nešto ne zna?

Hoće li se stidjeti pitati? Hoće li znanje doživljavati kao teret ili kao mogućnost?

Hoće li ono što zna koristiti samo da sebi osigura bolji život ili će dio tog znanja vratiti ljudima oko sebe?

To su mnogo važnija pitanja od prosjeka na kraju godine.

Zato, dok ovih dana spremamo djeci knjige, sveske, olovke i školske torbe, možda bismo im mogli pomoći da ponesu još nešto.

Svijest da ne uče za nastavnika, za roditelje niti samo za ocjenu.

Uče zbog sebe.

Uče zato što im znanje širi razum i otvara svijet.

Uče da bi jednoga dana mogli učiniti nešto što danas još ne mogu.

Uče da bi bili sposobni pomoći sebi, svojoj porodici i ljudima oko sebe.

I, iz perspektive vjernika, uče jer je njihov put prema znanju započeo jednom veličanstvenom naredbom:

„Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara.“

Možda je upravo to najljepša želja koju možemo uputiti svakom djetetu na početku nove školske godine:

Ne želimo ti samo dobre ocjene. Želimo ti da zavoliš znanje.

Svim učenicima i roditeljima u Bosni i Hercegovini želimo sretan i harili početak nove školske godine.

 

akos.ba