Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Dok čekaš da ubereš plod sa svoje sadnice…

Dok čekaš da ubereš plod sa svoje sadnice…

U kući starog učitelja Fadila, vazda se beš vakat klanja. Kada je na pomolu namaz, svako malo neko li će upitati od ukućana

– Jel’ se čuo ezan?

 A od drugog sagovornika je najčešće upitan odgovor

– Jel’ vrijeme?

-Trebo’ je do sad učit’- veli snaha.

– Bismillahirrahmanirrahim, nevejtu en usallije…

Čuje se glas koji blijedi, kao da se udaljava. I opet na tren i od jednom se oćuti kako poluglasno izgovara Semi'Allahu limen hamideh, a dok ponovo uzima dah već tiše al’ i dalje razumljivo žamori iz didove sobe  – Rabbena lekel hamd.

On je najčešće prvi od ukućana koji se licem okreće kibli čim ezan utihne, a nerijetko je znao i haman sklanjati a ono tek ezan se oćuti. Dok je nane Ređifa bila živa, nije mu moglo zapasti da ugrabi i prije nje klanja. Od nje je to i naučio.

– De da ja klanjam, pa ćemo onda… – Šta god to bilo, prvo je da se namaz obavi.

Isuviše je tih ovaj početak priče, sve mi nešto nedostaje na teatralnoj sceni. Da je kuća, nije, dovoljno je što sam spomenuo sobu. Mogu možda s ovim pokušati…

U kuhinji su zvockali sudovi kada se dotaknu na okapnici, mlaz vode je hučio slijevajući se preko punih tanjura i zdjelica u sudoperu, pored je nopomično i nijemo stajala Dada, jedino se po ramenima dalo zaključiti da ne stoji onako bez da išta radi. To joj nebi priličilo, nije ona od onih koje stoje bez ikakva razloga. Nije ni to što pomišljaš, nije ona ni od onih što povazdan mogu presjediti uz neku indijsku Ićaću ili turskog Robin Huda. Ona je… Haman pa svaku noć na počinku se požali kako joj trnu noge, od tih je, povazdan na nogama i u poslu.

Ne, ne, ne… i dalje je isuviše tiho i sumorno, a nije tako nikad u kući hadžije Fadila, možda je i bilo ali nekad davno, dok snaha nije stigla. To je to… sad ćemo iscenirati kako i priliči.

– Aaaaaa, ne diraj, to je moje, hoćeš da pokraviš… Azize, reko’ sam ti ne diraj!

– Uuuummm – oćuti se prvo Azizov način negodovanja, dok je zatim odmah uslijedio i plač iz sobe nasuprot kuhinji. Prodoran glas kakav i jeste u malog Aziza, štaviše u ljutnji i neopisivo iritirajući, ne prođe mnogo da neko od ukućana ne reaguje, najčešće Dada.

– Fatih, Fatiiih!

– Nisam mu ništa radio, hoće da mi uzme moju svesku.

– Pisat, mama, mama, pisat, Taaata.

– Pa ja, Fatih piše, nemoj dirat’ Fatihovu svesku. Fatihe, nađi i njemu nešto gdje može šarat’.

Ponovo je smiraj ovladao ukućanima, koji inače kratko traje ali je cijenjen i svi stariji ukućani te sekunde nastoje iskoristiti kao što san koristi. Svi znaju odlutati u tih par sekundi negdje u planinu kraj žuborećeg potočića, smjeste godišnje doba sred proljeća, tako da cvrkut ptica i druga šumska življa budu neizostavna u tim maštarijama. Čudno je to kako se lijepo osjećaš kada galama i vika prestanu. Još je čudnije što taj osjećaj smirenosti neće doći doli poslije buke i vike Fatiha, Aziza i ostalih ukućana. Jamda bez poteškoće nema ni lasti ni slasti.

Iz hadžijine sobe opet su mogle se čuti tihe i ubrzano izgovarane riječi na arapskom jeziku, riječi učenja kratkih sura na kijamu tamam toliko da se raspozna koju suru uči. Iz kuhinje još milozvučnije intoniranje časne Knjige sa TV Igman uz ugodne primjese zvokota suđa i blagog mlaza vode sa česme. Čim voda utihne, na isti mah se razazna i huk rasplamsale vatre u šporetu, šireći tako ugodan zimski ambijent.

– Sedine, pripazi na Aziza, odo’ ja abdestit’ i klanjat – u prolazu kroz hodnik formalno dobaci Dada, pa užurbano nastavi kako je i naumila kao da već zaostaje s vremenom za nečim.

– Azo, hoće li to?

– Humm, pisat, humm.

– Da vidim šta si napisao.

– Taaata.

– Ko’ i Fatih, e aferim Azo!

– Mamma, mamma?

– Sad će doć’, otišla je abdestit’.

– Alla, Alla.

– Ja, mama će klanjat.

– Baabo, Alla, Alla.

– I ja ću, dok mama klanja.

– Baboo – umiljato, spuštene glave s pogledom na svoj rad u svesci doziva Fatih.

– Molim jarane.

– Sećaš se kad smo jedan dan bili kod džamije, kod nane Ređife…

– Bili smo više puta.

– Ja sam nani reko’ kabul.

Malo zamišljeno, u tišini, pokušavao je otac da osmisli odgovarajući odgovor a uporedo i razmišljao o toj riječi Fatihovoj „kabul“.

– Pa dobro, kabul je dobro, da je Allah lijepo primi kod Sebe.

– Pito’ sam je kako si? Jel’ ti fino? Volio bi’ da me možeš vidit’, rekla bi jest moj Fatih narasto’.

– Bi rekla, kako si maša'Allah narasto’. Drugi put joj reci selam alejk nane Ređifa, jer Muhammed alejhisselam nas je učio da nazivamo selam i onima u mezarima. Oni osjete kad im se selam nazove. Pa prouči i Fatihu, i zamoli Allaha da joj da Džennet.

Pažljivo je slušao Fatih riječi svoga oca, uvijek je pažljiv i kao spužva upija sve ono o čemu razgovor se povede i u čemu i on umije dati svoj doprinos. A kako je na svoju majku pričljiv i druželjubiv, u malo čemu izbjegava sudjelovati.

Aziz vidjevši da Fatih više ne boji svoje crteže u vježbanci, napusti i sam švrljanje pa jurnu iz sobe. Dada ga je dočekala na ulazu u didovu sobu.

– Oko moje milo, gdje si to pošao?

– Did, did?

– Otišao je did vani, doće.

– Tah, tah.

– Uuu neda did šah, kad dođe did Mirso nek’ Aziz igra sa njima šah.

– Daj, daj.

– Evo Azizu njegova knjiga, pokaži mami gdje je ovca?

– Koya.

– Nije koza, ovca.

– Koyya! – uporno i nepokolebljivo će Aziz.

– Hajde Azize zovi babu nek’ ide klanjat.

Prvo se začu tapot i jurnjava, i prije nego li se pojavio na vratima sobe, zavikao je

– Baaabo, baabo, Alla, Alla.

– Može drug, idem. Hajde Fatihe, idemo klanjat pa jamda bude i kahva.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top