Šta dobijamo, a šta gubimo kada učenici koriste umjetnu inteligenciju za pisanje radova

Pisanje uz pomoć umjetne inteligencije sve je raširenije u različitim profesijama. Marketinški stručnjaci koriste je za pisanje reklamnih tekstova, finansijski analitičari za sažimanje informacija. Više od četiri od pet nastavnika koristilo je ChatGPT. Čak i u industrijama u kojima postoje strogi standardi ljudske originalnosti, umjetna inteligencija napreduje. Tako je, naprimjer, dobitnica prestižne japanske književne nagrade koristila ChatGPT za pisanje dijela svog romana.

Kao što su tehnološki alati u poslovnom svijetu – laptopi, pametni telefoni i internet – pronašli put do učionica, tako je to učinila i generativna umjetna inteligencija.

A ako je jedan od ciljeva škole pripremiti djecu za život koji ih čeka nakon škole, kako ih onda pripremiti za ovaj novi svijet, posebno kada su njihove sposobnosti pisanja i dalje zabrinjavajuće?

Prošle godine gotovo polovina učenika četvrtog razreda u Teksasu dobila je nula bodova na državnom testu pisanja sastava.

Kada nove tehnologije uđu u škole, stare vještine i navike ustupaju mjesto novima. Neke od njih možda nam neće mnogo nedostajati, poput pisanja spojenim slovima.

Ali neke pogodnosti dolaze uz određenu cijenu.

Tipkanje na tastaturi u velikoj je mjeri zamijenilo rukopis, iako istraživanja pokazuju da je pisanje rukom bolje za pamćenje i učenje, kao i za razvoj fine motorike. Čitanje iz štampanog materijala također poboljšava razumijevanje više nego čitanje digitalnog teksta, iako naše oči danas sve više vremena provode pred ekranima.

Dakle, šta dobijamo, a šta gubimo kada učenici koriste umjetnu inteligenciju za pisanje?

Jedan od stvarnih rizika jeste da učenici počnu toliko zavisiti od generativne umjetne inteligencije da ona u potpunosti zamijeni njihovo vlastito razmišljanje.

Za mnoge ljude pisanje predstavlja najzahtjevniji oblik vježbanja mišljenja.

Ono otkriva naše pretpostavke i stavlja ih na provjeru. Prisili nas da usavršavamo svoje ideje i otkrivamo nove. Vodi nas sporednim putevima s kojih se ponekad moramo teško vraćati. Zahtijeva od nas da povezujemo činjenice, razmišljamo o tome šta ima smisla, a šta nema, da prelazimo između ideja i dokaza te razmatramo šta prihvatiti, a šta odbaciti.

Kada umjetnu inteligenciju koristimo kao prečicu, gubimo dio tih „mišića“, upravo onih koje je teško izgraditi.

A za mlade ljude koji tek razvijaju svoje sposobnosti pisanja, to bi mogao biti ozbiljan korak unazad.

Ipak, ne mora svaki dio procesa pisanja biti jednako težak.

Naprimjer, za učenike koji pišu kako bi razvijali vlastito razmišljanje, stil bi trebao biti manje važan od sadržaja. Često se previše brinemo o tome kako nešto želimo reći prije nego što uopće znamo šta želimo reći.

Na Univerzitetu Carnegie Mellon grupa profesora engleskog jezika predložila je korištenje koncepta „ograničene generativne umjetne inteligencije“ za razvoj alata koji bi pomagali u učenju pisanja.

Ovaj pristup podrazumijeva postavljanje određenih ograničenja koja učenicima pomažu da se više usmjere na razmišljanje višeg nivoa i suštinu svojih argumenata, a manje na savršeno oblikovanje svake rečenice.

Jedna od mogućnosti, naprimjer, pretvara bilješke učenika u grubi tekst, ali pritom ne dodaje nove ideje ni stavove. Tako kvalitet napisanog teksta odražava kvalitet učenikovih vlastitih bilješki.

To je nov koncept koji bi mogao pomoći mlađim učenicima, ukoliko se ograničenja umjetne inteligencije usklade s obrazovnim standardima određenog uzrasta.

Ipak, svaki mali misaoni čin potreban za oblikovanje rečenice predstavlja vrijednu vježbu razmišljanja.

Poznavanje veznika, naprimjer – „ako“, „ali“ i „zato“ – predstavlja važnu vježbu logičkog zaključivanja.

Koliko toga, onda, trebamo prepustiti umjetnoj inteligenciji?

Ako joj prepustimo previše, iskustvo pisanja moglo bi se pretvoriti u vježbu popunjavanja praznina, poput igre Mad Libs.

Ovladavanje tehnikom pisanja i oblikovanjem kvalitetnih argumenata ne zahtijeva samo vježbu nego i usmjeravanje.

Najvrjednija obrazovna iskustva nastaju kada nastavnici pomažu učenicima da razmrse ono što im je nejasno i pronađu onaj trenutak kada kaže „aha!“ – trenutak kada se stvari odjednom poslože.

Ali vrijeme, ili preciznije, njegov nedostatak, prirodno ograničava količinu povratnih informacija koje nastavnici mogu pružiti, kao i broj ciklusa kroz koje učenik može proći od prve ideje do konačnog teksta.

Tu umjetna inteligencija može pomoći u učenju pisanja.

Može smanjiti vrijeme koje nastavnicima treba za davanje povratnih informacija tokom čitavog procesa pisanja – od planiranja, preko prve verzije i revizije, do uređivanja i objavljivanja. Tako učenici više ne bi morali čekati dane ili sedmice da saznaju jesu li na pravom putu.

Neki alati omogućavaju nastavnicima da postave kriterije ocjenjivanja koji usmjeravaju ocjenu i povratnu informaciju koju daje umjetna inteligencija.

Ideja je da umjetna inteligencija može preuzeti dio osnovnih povratnih informacija – o gramatici, strukturi rečenica i vokabularu – kako bi se nastavnici mogli usredotočiti na druge važne aspekte.

Ipak, postoje ograničenja.

Jedno nedavno istraživanje o ChatGPT-u pokazalo je da on može biti približno jednako uspješan kao čovjek u davanju ukupne završne ocjene učeničkog eseja, ali ima poteškoća u prepoznavanju i procjenjivanju strukturalnih elemenata argumentativnog pisanja.

To potvrđuje koliko je važna uloga nastavnika.

Umjetna inteligencija možda može pružiti kvalitetnu povratnu informaciju na osnovu unaprijed postavljenih kriterija, ali odlična povratna informacija uzima u obzir širi kontekst – znanje učenika, njegovo prethodno iskustvo, okolnosti i način razmišljanja.

A to su stvari koje umjetna inteligencija teško može poznavati bolje od nastavnika.

Umjetna inteligencija postavlja obrazovanju brojna egzistencijalna pitanja

Danas je sasvim opravdano pitati:

„Je li ovaj rad napisala umjetna inteligencija?“

Već postoje brojni slučajevi lijenog kopiranja i lijepljenja sadržaja – ne samo kod domaćih zadataka i prijemnih eseja za fakultete nego i u akademskim istraživanjima.

A stvarnost u ovom trenutku jeste da su naši sistemi za otkrivanje neautentičnog ljudskog rada već na najvišem nivou pripravnosti, sa ili bez pomoći digitalnih alata za detekciju umjetne inteligencije.

Ali ovo pitanje bi uskoro moglo postati zastarjelo, baš kao što je danas zastarjelo pitanje:

„Da li je neko koristio internet da mu pomogne?“

Bolje pitanje za nastavnika bilo bi: „Zašto je učenik koristio umjetnu inteligenciju da napiše ovaj rad?“

Kao i: „Kako je koristio umjetnu inteligenciju tokom samog procesa?“

Baš kao što od učenika očekujemo da provjeravaju informacije koje pronađu na internetu, oni će morati razviti vještine i samopouzdanje da preispituju ono što umjetna inteligencija proizvede, da to procjenjuju i poboljšavaju.

To je sljedeća granica medijske i digitalne pismenosti.

Podučavanje tim vještinama bit će važan zadatak nastavnika – a oni su za njega i te kako kvalificirani.

Uz njihovu pomoć, učenici mogu naučiti koristiti umjetnu inteligenciju na promišljen način, tako da ona podrži ljudsko razmišljanje i djelovanje, a ne da ih zamijeni.

Prijevod i obrada: akos.ba