Godišnjica zločina na Korićanskim stijenama: 224 žrtve srpskih zločinaca
Na današnji dan, 21. augusta 1992. godine, na Vlašiću je počinjen jedan od najstravičnijih ratnih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima iz Prijedora. Na Korićanskim stijenama ubijena su 224 logoraša, a iza njih su ostali ponor, porodice i decenije potrage za istinom i posmrtnim ostacima.
Za ljude koji su tog jutra napustili logor Trnopolje put je trebao voditi prema Travniku.
Govorilo im se da idu na razmjenu.
U konvoju je bilo više od 1.200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Autobusi i kamioni kretali su se prema teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Među njima su bili muškarci, žene i djeca, ljudi koji su iza sebe već imali iskustvo prijedorskih logora i progona.
Ali za više od dvije stotine muškaraca taj put nije završio slobodom.
Na području Vlašića konvoj je zaustavljen. Muškarci su izdvojeni iz ostalih putnika i odvedeni prema Korićanskim stijenama.
Tamo im je naređeno da kleknu na rubu provalije.
A onda je počelo strijeljanje.
Pucano im je u leđa. Tijela su padala u duboku provaliju. Na ubijene i ranjene bacane su granate, kako bi se osiguralo da niko ne preživi. Sudski dokumenti opisuju žrtve kao civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i zločin kao dio šireg napada na nesrpsko stanovništvo Prijedora.
Ipak, nisu svi ubijeni.
Nekoliko ljudi uspjelo je preživjeti pad i strijeljanje. Njihova svjedočenja kasnije su postala jedan od ključnih dijelova priče o Korićanskim stijenama.
Jedan od preživjelih, Sejdo Hodžić, iz Kozarca, izbjegao je egzekuciju jer je tokom puta zadobio udarac u glavu i ostao bez svijesti. Njegova priča svjedoči o tome koliko je malo nedostajalo da i njegovo ime bude među imenima ubijenih.
Ali zločin nije završio kada su puške utihnule.
Svjedočenja i dokumenti pokazuju da su se pripadnici policijskih i vojnih struktura nakon zločina vraćali na mjesto egzekucije. Tijela su uklanjana i premještana kako bi se prikrili tragovi zločina. O događaju su bili obaviješteni i viši vojni rukovodioci, a sačuvani vojni dokumenti svjedoče o tome da je informacija o masakru vrlo brzo stigla do komandi Vojske Republike Srpske.
Zbog toga je potraga za žrtvama trajala godinama.
Teren Korićanskih stijena dodatno je otežavao posao istražiteljima. Duboke provalije, stijene i nepristupačan teren značili su da mnogi posmrtni ostaci nisu mogli biti pronađeni odjednom.
Tokom više ekshumacija pronađeni su posmrtni ostaci velikog broja žrtava. Prema podacima objavljenim uz istraživanja o zločinu, na tri mikrolokacije pronađeni su ostaci 182 osobe – 177 Bošnjaka i pet Hrvata. Za brojne žrtve još uvijek nisu pronađeni svi skeletni ostaci, jer su tijela nakon zločina premještana na druge lokacije.
Zato Korićanske stijene ni danas nisu samo mjesto sjećanja.
One su i mjesto potrage. Potrage za odgovorom na pitanje koje porodice žrtava postavljaju više od tri decenije: gdje su njihovi najmiliji?
Na 33. godišnjicu zločina, porodice, preživjeli, logoraši i predstavnici različitih organizacija ponovo su se okupili na Korićanskim stijenama. Više od dvije stotine ruža bačeno je niz liticu, u znak sjećanja na one čiji je život tu prekinut. I tada je ponovljen zahtjev da se potraga za nestalim osobama konačno ubrza.
Pravda je u ovom slučaju ipak napravila korake.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine i Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju vođeni su postupci protiv pripadnika prijedorskog interventnog voda. Za učešće u zločinu osuđeno je ukupno 11 osoba, na kazne koje zajedno iznose 200 godina zatvora. Među njima su bili i pripadnici policijske jedinice koja je učestvovala u sprovođenju i egzekuciji zarobljenih civila.
akos.ba
