Pazite na sebe i na svoju braću

Mi se mijenjamo. Podložni smo slabljenju energije i snage, a rijetki su oni koje ne dotaknu vjetrovi promjene, makar se najbolje čuvali i bili najplemenitiji od ljudi.

Pitaj mnoge ljude: “Je li vaš početak isti kao i vaš kraj?!” Svi će ti odgovoriti: “ne!!”

Čak je i Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, spomenuo nepromjenjivost kao rijetkost kada je o svom drugu Ebu Ubejdi rekao:
“Sve je ljude dunjaluk izmijenio, osim tebe, o Ebu Ubejde.”

Ali postoji razlika u tim promjenama.
Neki ljudi odu i brzo se vrate, tako da miris njihovog karaktera jedva i nestane iz nozdrva onih koji ih poznaju.
Drugi odu daleko, ali ostave dugme za uzbunu u rukama svojih voljenih, pa kada se udalje, uznemire ih zvuci uzbune onih koje vole, te se brzo vrate.
A neki drugi odlaze sve dublje, i ako se vrate, vrate se s ranama svoje duše i čirevima svoga srca.
A ima i onih za koje je Allah znao da se ne žele vratiti, pa im to nije olakšao, te su umrli u svojoj udaljenosti, i otišli s onim u čemu su upropastili sami sebe.

I svaka od ovih vrsta ima svoje primjere među onima koji su bili prije nas.

Kada ovo spoznaš budi od prve ili druge vrste, a ne budi od treće ili četvrte.
U odsutustvu budi sa svojim dobrim karakterom i vrati se s njim, i nemoj ići predaleko!
A ako odeš, stavi zvono ili kraj konopca u ruku svoga brata i reci mu:
“Ne lišavaj me našeg međusobnog savjetovanju, i povuci prema sebi ovaj konopac ako vidiš da sam se udaljio, jer dužina vremena i udaljenost rađaju okorjelost srca!”

Allah se smilovao prijašnjim generacijama.
Jedan od njih bi poslao pismo svome bratu na kraju svijeta govoreći mu:
“Brate moj, prošlo je mnogo, a ostalo je malo, a naši drugovi su nas već pretekli (preselili), pa te zaklinjem Allahom da ne skreneš i da ne dopustiš meni da skrenem.”

A neki od njih bi sreo svog brata pa bi mu rekao: “Osjetio sam grubost u svome srcu, pa omekšaj mi srce.”

Nekad bi čovjek sreo svog brata pa bi ga ukorio kao što kori svoje dijete, zbog toga što je vidio da je skrenuo s puta upute, a njegov brat bi stajao pred njim poput malog djeteta, plačući i govoreći: “Ponovi (savjet), jer nema dobra u tebi ako to ne učiniš, niti ima dobra u meni ako ne obratim pažnju.”

Ovo je bilo u vremenima dobra i mnoštva pomagača, pa kako je tek u vremenu u kojem je između čovjeka od nas i licemjerja i lošeg morala manje od jednog pedlja!!

Brat se udaljava sve dok mu se karakter ne pokvari, i vjera mu oslabi, a onda ne nađe ni savjetnika ni onoga ko će ga upozoriti.

Okreni se prema njemu, protresi ga, vrati ga, podsjeti ga na Allaha, podsjeti ga na obećanja Dženneta i zavjete bratstva, jer srca koja je osvojio iman ostavljaju u sebi neke od svojih vojnika, čak i kad ono ode!

A ti, koji se kolebaš između uspona i padova, a preovladava kod tebe pad, postavi sebi čuvara od dobrih ljudi, i zakuni ga Allahom da ne kasni sa stezanjem konopca. Napomeni ga da pozvoni ako vidi da si se udaljio, jer tvoja potreba za brigom o tvom moralu i imanu veća je od tvoje potrebe za brigom o tvom imetku i poslu.

Nije sramota što se malo mijenjamo, jer je takav tok života, ali je sramota da se mijenjamo sve dok obilježja našeg morala ne nestanu, a da mi to i ne primijetimo.
A još veća je sramota da se ne vratimo kada nas pozove poziv imana – bilo od dobrog brata, bilo od duše koja sebe kori, bilo od čežnje za prijašnjim vremenom bliskosti s Allahom.

A koliko je takvih, ali ko obraća pažnju?!!

Obrada: Akos.ba