Ramazan kao prilika za obnovu porodičnih odnosa

Piše: Ekrem Čelebić

Savremeni ritam života često nas pretvara u strance pod istim krovom. Između supružnika se uvuče tišina, djeca odrastaju u digitalnim svjetovima, a roditeljska briga ponekad ostane neizgovorena u lavini svakodnevnih obaveza. Ipak, Ramazan posjeduje tu čarobnu moć da zaustavi vrijeme. On je šansa da ono malo truda, koje u međuljudskim odnosima vrijedi najviše, konačno postane prioritet.

Sofra koja spaja razdvojene svjetove

Najljepša slika Ramazana nije bogatstvo jela, već jedinstvo onih koji ga čekaju. Van ovog mjeseca, neko uvijek žuri, nekoga društvo čeka, a nečije obaveze ne trpe odlaganje. No, uz kandilje, svi su tu. Sehuri i iftari su trenuci kada porodica ponovo postaje cjelina.

Da bi ti trenuci bili zaista ljekoviti, moramo napraviti jedan mali, ali značajan korak: odložiti mobilne telefone. Neka tišina ekrana ustupi mjesto razgovoru. Iskopajte iz sjećanja priče o našoj tradiciji, podsjetite djecu na njihove korijene i, što je najvažnije, pohvalite ih. Njihov post, njihov trud i njihova prisutnost zaslužuju da budu viđeni i cijenjeni. To je vrijeme kada se gradi autoritet ljubavlju, a ne strogošću.

Balans između društva i najmilijih

Iako su iftari s prijateljima i kolegama ukras društvenog života, oni nikada ne smiju zasjeniti porodično gnijezdo. Mudrost je u mjeri. Ako djeca imaju iftar u mektebu, neka roditelji posjete rodbinu, ali neka se na kraju dana svi sretnu u zajedničkom namazu. Ne zaboravimo dedu i nanu – njihova srca kucaju u ritmu dječijih koraka. Jedan odlazak kod njih s unucima vrijedi više od bilo kakvog poklona.

Darivanje – jezik ljubavi

Ramazan je mjesec darežljivosti, ali pored zekata i sadake, ne zaboravimo “unutrašnje darivanje”. Poklon djetetu, supružniku ili roditelju ne mora biti skup. Često nas više obraduje dječiji crtež ili iskren osmijeh nego najskuplji slatkiš. To darivanje duše svoj vrhunac doživljava u Bajramu – kruni naše radosti, gdje se uz miris baklave i bajram-banke ispisuju najljepše stranice porodične idile.

Odgovornost koja ne čeka sutra

Najvažnije znanje koje možemo udijeliti je ono o vjeri, životu i tradiciji. Mi smo čuvari njihovih puteva i za tu blagodat ćemo biti pitani. Jesmo li im pokazali pravi put? Jesmo li im prenijeli ljepotu Kur’ana i važnost zajednice?

Ne čekajmo sutra da bismo voljeli svoje najbliže. Graja i dječija galama u kući mogu biti naporni, ali sjetite se – tišina je puno teža. Iskoristite ove blagoslovljene dane za razgovor, učenje i zagrljaj. Zahvalimo Gospodaru na blagodati porodice, jer tek kada ostanemo bez nje, shvatimo da je u tim malim, svakodnevnim trenucima bila sakrivena naša najveća sreća.

akos.ba