Piše: Mustafa Cerić
HOLOCAUST
27. januar nije tek još jedan datum u kalendaru čovječanstva. To je dan kada se svijet zaustavlja, utišava glasove svakodnevice i spušta pogled pred ponorom vlastitih posrnuća. To je dan sjećanja na Holokaust, na sistematsko poniženje, dehumanizaciju i uništenje više od šest miliona Jevreja, ali i miliona drugih ljudi koje je nacistička ideologija proglasila „nedostojnima života“.
Za mene, ovaj datum nosi i lično breme sjećanja. Godine 2011. stajao sam na tlu Auschwitza-Birkenaua, u Poljskoj, najvećeg i najozloglašenijeg logorskog kompleksa nacističke mašinerije smrti. Tamo gdje je tišina teža od riječi. Tamo gdje zemlja pamti korake onih koji su dovedeni bez nade da će ikada otići. Tamo sam održao govor i proučio dovu, u prisustvu žrtava Holokausta i njihovih sjenki koje, čini se, i danas stoje između bodljikave žice i dimnjaka krematorija.
Auschwitz je bio srce provedbe nacističkog plana „konačnog rješenja“. Smješten u okupiranoj Poljskoj, sastojao se od tri logora – koncentracionog, radnog i logora smrti. Otvoren između 1940. i 1942. godine, zatvoren je u januaru 1945. oslobođenjem od strane Crvene armije. U tom kompleksu ubijeno je više od 1,1 milion ljudi, od čega oko milion Jevreja. Oni koji nisu odmah poslani u gasne komore, birani su za prisilni rad, kao da je i sam život sveden na privremenu, potrošnu kategoriju. Birkenau, s ogromnim gasnim komorama i krematorijima, postao je simbol industrijalizovanog ubijanja, bez presedana u historiji.
Danas, dok se sjećam tog dirljivog trenutka u Auschwitzu, ne mogu – i ne smijem – odvojiti Holokaust od drugih genocida dvadesetog stoljeća. Sjećanje se ne dijeli po nacijama, vjerama ili geografiji. Ono je moralna cjelina.
Ne mogu ne pomisliti na Palestinsku Nakbu, 15. maja 1948. godine, kada je stotine hiljada Palestinaca protjerano sa svojih ognjišta, lišeno doma, zemlje i dostojanstva. Ne mogu ne pomisliti na Srebrenicu, 11. jula 1995. godine, gdje je pred očima svijeta ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka, dok su međunarodne institucije zakazale, a savjest čovječanstva još jednom pala na ispitu.
To je najmračnija hronika jednog stoljeća – stoljeća koje se ponosilo naukom, napretkom i civilizacijom, a istovremeno proizvodilo logore, masovne grobnice i izbjegličke kolone. Upravo zato, sjećanje nije puki ritual. Ono je obaveza. Ono je čin otpora zaboravu, a zaborav je prvi saveznik ponavljanja zločina.
Danas, kada se čovječanstvo sjeća Holokausta, mora znati: sjećati se znači preuzeti odgovornost. Odgovornost da se zlo imenuje, da se žrtve ne relativiziraju, da se istina ne prilagođava dnevnoj politici. Sjećanje je zavjet da nikada više nijedan narod, nijedna zajednica, nijedan čovjek ne bude sveden na broj, oznaku ili „problem“.
Ako smo išta naučili iz Auschwitza, Nakbe i Srebrenice, onda je to da šutnja ubija jednako kao i oružje. Zato se danas sjećamo. I zato moramo govoriti. U ime mrtvih. Za dostojanstvo živih. I za budućnost koja još uvijek ima šansu da bude drugačija.
(Preporod.info)
