Danas je 11. juli
Dan kad se svijest budi ili umire
Danas je 11. juli. Dan kada se sjećamo da život dat za slobodu nije uzalud izgubljen.
Danas, svaka majka Srebrenice, svako dijete koje nije odraslo pored oca, svaki brat koji nikada nije pronašao svog brata, svaka bijela šamija, svaki mezar u Potočarima – podsjeća nas da zaborav nije opcija.
U julu 1995. godine, svijet je zakazao. Pred očima Ujedinjenih nacija, u zaštičenoj zoni, na tlu Evrope, desio se genocid. Više od osam hiljada muškaraca i dječaka ubijeno je samo zato što su bili drugačiji, što su bili Bošnjaci. Njihova jedina “krivica” bio je identitet. Ubijeni su sistematski, mučki, masovno. Danas, 30 godina kasnije, mi ih sahranjujemo i dalje. Kost po kost. Imena jedno po jedno.
Pozivamo na buđenje savjesti.
Onima koji su naredili, planirali, izvršili – neka savjest jednom progovori. Neka istina prekine šutnju. Vi znate šta ste uradili. Ne tražimo osvete, ali tražimo istinu, priznanje i pravdu. Jer svaka žrtva ima ime. Svaka majka ima pravo znati gdje su kosti njenog sina. Svaka porodica ima pravo na mir.
A međunarodna zajednica?
Vrijeme je da prestanete zatvarati oči. Jer 11. juli nije samo dan žalosti jednog naroda. To je dan sramote za čitav svijet. Ako niste tada zaustavili zločin, danas imate obavezu da ga ne poričete. Da ga priznate, pamtite i učite o njemu. Da učite svoju djecu da čovječnost mora biti iznad svakog naroda, vjere i granice. Naročito dok se upravo događa jedan drugi genocid. Šta smo naučili? Je li poenta oplakivanje ili čuvanje ljudskih života i dostojanstva?
Jer niko nema pravo da uništi cijeli jedan narod.
Niko.
Srebrenica nije samo prošlost. Srebrenica je upozorenje. Dok god živi istina – žive i oni. A dok god budemo šutjeli, prijetnja se ponavlja.
Neka nas 11. juli uči da budemo ljudi. Da ne okrećemo glavu. Da ne zaboravimo. Da ne oprostimo zločin koji se poriče. I da nikada više ne dozvolimo da se bilo gdje, bilo kome, ponovi Srebrenica.
Jer postojimo. I postojat ćemo. Uprkos svemu.
akos.ba
