Gaza umire, arapske zemlje šute
Za mnoge režime u arapskom svijetu, a posebno za one koji održavaju odnose s Izraelom, palestinsko pitanje uključuje delikatnu ravnotežu zbog široke društvene podrške. S jedne strane, može biti korisno za odvraćanje pažnje od domaćih problema i pokušaj pridobivanja sljedbenika, te je, u tom smislu, izraelska agresija na Gazu više puta kritizirana od strane glavnih gradova regije. Ali Palestina je također tradicionalno bila pokretač protesta i opozicije koja se ponekad okretala protiv lokalnih vlasti, zbog čega se na mobilizaciju solidarnosti gleda sa sumnjom
U sedmicama neposredno nakon početka izraelske razorne vojne ofanzive na Gazu, Bliski istok je bio poprište masovnih demonstracija na kojima su osuđivani izraelski zločini u Pojasu i podržavan palestinski narod. Sada je pažnja skrenuta ka Sjedinjenim Državama i Evropi, gdje sve više studenata protestira podržavajući palestinsku stvar u mnoštvu kampusa. Ti protesti, međutim, nisu doveli do uporedivog pokreta u arapskom svijetu .
Taj početni vrhunac mobilizacije u regiji ne samo da se nije uspio transformirati u širi pokret, nego se čak smanjio. Izvana bi čak mogao odavati određeni osjećaj ravnodušnosti. Međutim, ovaj trend uveliko odgovara složenim domaćim i regionalnim političkim ravnotežama, pojačanoj represiji, nepovoljnim lokalnim kontekstima i poteškoćama u stvaranju zamaha.
Za mnoge režime u arapskom svijetu, a posebno za one koji održavaju odnose s Izraelom, palestinsko pitanje uključuje delikatnu ravnotežu zbog široke društvene podrške. S jedne strane, može biti korisno za odvraćanje pažnje od domaćih problema i pokušaj pridobivanja sljedbenika, te je, u tom smislu, izraelska agresija na Gazu više puta kritizirana od strane glavnih gradova regije. Ali Palestina je također tradicionalno bila pokretač protesta i opozicije koja se ponekad okretala protiv lokalnih vlasti, zbog čega se na mobilizaciju solidarnosti gleda sa sumnjom.
Nadalje, za režime dviju zemalja koje najduže imaju uspostavljene veze s Izraelom – Egipta i Jordana – njihove veze s Tel Avivom vezane su uz mrežu privrednih i sigurnosnih interesa koju pletu Sjedinjene Države, što uzrokuje reviziju strategije njihovih politika koja na tom planu predstavlja egzistencijalni rizik. U skladu s tim, obje arapske države primaju dva najveća godišnja paketa direktne vojne i ekonomske pomoći od Washingtona, bez čije bi se podrške borile za preživljavanje.
Za dvije najutjecajnije nacije u Zaljevu – Ujedinjene Arapske Emirate i Saudijsku Arabiju – izraelska ofanziva u Gazi i eskalacija s Iranom iznenadili su ih jer su radili na smanjenju napetosti s Teheranom, normalizirali odnose s Tel Avivom i ostavili po strani palestinsku stvar i usredotočile se na svoj ekonomski razvoj. Unatoč domaćoj nepopularnosti, za obje regionalne sile normalizacija odnosa s Izraelom strateški je zalog, koji je za Rijad također vezan uz velike sporazume o odbrani, energetici i tehnologiji o kojima također pregovara s Washingtonom. I premda je tempo procesa usporen, nema znakova revizije.
Kapacitet utjecaja ostalih zemalja u regiji znatno je manji, a još uvijek ima puno onih koje niti ne priznaju Izrael. U onima u kojima postoje naoružani pokreti i skupine koje više ili manje podržava Iran, poput Libanona, Sirije, Iraka i Jemena; Posljednjih mjeseci došlo je do skokova nasilja koji predstavljaju zabrinjavajući dodatni izvor nestabilnosti.
Međutim, da su vlade u regiji odgovorne svojim građanima, sve govori da bi politika s Izraelom bila sasvim drugačija. Istraživanje koje je između decembra i januara u regiji proveo Arapski centar Washington otkrilo je, u pitanju s jednim izborom, da je 36% ispitanika smatralo da bi arapske vlade trebale prekinuti odnose ili procese normalizacije s Izraelom. Njih 14% je reklo da bi trebali poslati pomoć u Gazu bez čekanja na odobrenje Izraela.
U petak, u jednom od rijetkih slučajeva u kojima su poduzeti direktni koraci u pokušaju zaustavljanja izraelske agresije u Gazi putem pravnih kanala, Međunarodni sud pravde (ICJ), glavno pravosudno tijelo UN-a, objavio je da se Libija pridružila Južnoafričkoj Republici u tužbi protiv Izraela za genocid. Time je postala prva arapska zemlja koja je napravila ovaj korak, a prije nje na isti su se korak odlučile Nikaragva i Kolumbija.
Unutar ovog zamršenog konteksta, mnogi pokušavaju pronaći način da se izraze. Posljednjih mjeseci u regiji je održano na stotine demonstracija solidarnosti s Palestinom, prema podacima organizacije za praćenje sukoba ACLED, a tamo gdje postoji određeni prostor, poput Maroka, protesti su kontinuirani.
Međutim, marokanska vanjska politika nije se pomakla ni za jotu na svom putu prema normalizaciji odnosa s Izraelom, promovirane u decembru 2020. od strane tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država, Donalda Trumpa, u okviru tzv. Abrahamova sporazuma. Godinu dana kasnije, ministri odbrane obiju zemalja formalizirali su u Rabatu sporazum o vojnoj saradnji bez presedana u arapskom svijetu.
A 2022. godine, kada je Maroko bio usred sukoba niskog intenziteta protiv Fronta Polisario, iznad Zapadne Sahare, bespilotne letjelice izraelske proizvodnje pokazale su se izuzetno učinkovite u nanošenju žrtava u redovima Saharavija. Tog ljeta 2022. Maroko je prvi put ugostio zapovjednika izraelske vojske, generala Aviva Kohavija, u službenoj posjeti. Od tada se ništa nije promijenilo u politici približavanja dviju država. Čak ni smrt 35.000 Palestinaca u Gazi.
Osim u Maroku, demonstranti su viđeni i ispred izraelske ambasade u Ammanu, kod sindikata egipatskih novinara u Kairu te na ulicama Bahreina. Demonstracije Jemenaca koji petkom protestvuju u Sani, glavnom gradu zemlje, stalno se ponavljaju. Bilo je i studentskih mobilizacija od Tunisa i Libije do Libana, Iraka i Kuvajta. Međutim, nedostatak snažnog civilnog društva, zbog sistematske represije protiv svake opozicije i teška ruka režime protiv spriječili su ih da dobiju snagu i gurnuli su mnoge od ovih iskaza podrške i bijesa samo na društvene mreže.
Od oktobra su jordanske vlasti pritvorile oko 1800 ljudi zbog propalestinskih demonstracija, prema Amnesty Internationalu, koji se poziva na podatke advokata Jordanskog nacionalnog foruma za slobodu. Deseci njih još su u pritvoru i čekaju suđenje. U Egiptu je registrirano 120 hapšenja, a polovina ih je i dalje u preventivnom pritvoru, prema podacima Egipatske komisije za prava i slobode.
U Zaljevu su vlasti Bahreina također privele desetke ljudi, a u ostalim zemljama u okruženju, uključujući Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Katar, nema mjesta niti za suđenje. “Za [ove] države, svaka društvena mobilizacija koja utječe ili mijenja na bilo koji način sigurnosnu dinamiku režima je problematična i stoga se ne može dopustiti. To je jedini razlog zašto nije došlo do društvene mobilizacije velikih razmjera”, kaže Umer Karim, stručnjak za saudijsku politiku u King Faisal Centru za istraživanje i islamske studije.
U nekoliko zemalja u regiji stanovništvo se također suočava s lokalnim kontekstima obilježenim snažnom nestabilnošću i visokom razinom nasilja, posebno tamo gdje postoje grupe koje su se odlučile na oružanu borbu kako bi se suprotstavile vojnoj prisutnosti Sjedinjenih Država ili direktno Izraelu. Drugi pate od ozbiljne ekonomske krize, što predstavlja dodatnu prepreku.
Alternativni i sigurni kanal protesta koji su mnogi u regiji odabrali bio je bojkot marki koje se percipiraju kao naklonjene Izraelu. U ponedjeljak je nosilac franšize lanaca brze hrane kao što su KFC i Pizza Hut na Bliskom istoku objavio da mu je dobit u prvom tromjesečju 2024. prepolovljena u poređenju s prethodnom godinom, pripisujući to djelimično „kontinuiranoj geopolitici napetosti“.
Neposredno prije toga Starbucks i McDonald’s također su pokazali lošije rezultate od očekivanih. Bojkot popularnih zapadnih prehrambenih lanaca, navodno zbog njihovog proizraelskog stava, pokazuje da među ljudima još uvijek postoji raširen bijes i da, ako se dopusti, može postati značajan politički događaj.(stav.ba)
akos.ba
