VOĐA HAMASA U LIBANU: Sedmog oktobra izraelska vojska pobila je puno svojih civila u kibucima

Porodica Osame Hamdana dio je te ogromne grupe Palestinaca koji su 1948. izgubili zemlju i domove i završili kao izbjeglice u Gazi. Selo Al Bainat al Sharqi bilo je jedno od više od 500 sela koje je sravnila izraelska vojska u takozvanoj Nakbi, što je dovelo do protjerivanja više od 750.000 Palestinaca.

Hamdan je rođen kao i mnogi drugi u izbjegličkom kampu na palestinskom rubu, Bureij, koji je sada izložen neprestanom teroru snaga Tel Aviva. Palestinac je od svoje mladosti bio povezan s islamističkim pokretima predvođenim Muslimanskim bratstvom i započeo je svoj uspon u vodstvu Hamasa 1982. godine, postavši broj dva u predstavništvu ove organizacije u Teheranu.

Već nekoliko godina, a posebno nakon tzv. Arapskog proljeća koje je dovelo do dubokog restrukturiranja vodstva Hamasa počevši od 2017. godine, Liban dobija sve presudniji značaj za palestinsku organizaciju. Hamdan je također dio političkog vijeća, najvišeg rukovodećeg tijela Hamasa, koje sada vodi Ismail Haniya, koji je dužnost preuzeo od Khaleda Meshala 2017. godine, u isto vrijeme kada je palestinska milicija ponovno ojačala svoje veze s Iranom nakon sektaške krize.

Sjedeći u malom uredu koji zauzima u uporištu Hezbolaha u južnom Bejrutu, palestinski vođa smiješi se s jedva suzdržanim zadovoljstvom kada se govori o napadu od sedmog oktobra, upitan da objasni kako je njegova formacija uspjela izbjeći rigoroznu kontrolu koju je izraelska vojska, zračne snage i obavještajne službe godinama imaju nad Pojasom. Militanti tvrde da su čak izgradili repliku naselja u kojoj su danima trenirali.

„To je pitanje koje bih trebao postaviti Izraelcima, ali nakon 75 godina okupacije naučili smo kako oni funkcioniraju. Znamo da snaga njihove vojske ne leži u borbi prsa u prsa nego u zračnim snagama koje su posvećene bombardiranju žena i djece. Uspjeli smo sabotirati izraelske sigurnosne mjere i pokazali smo da Izrael nije tako jak kao što je govorio.

Osmijeh mu nestaje s lica kada ga novinar pita o masakru koji su pretrpjeli izraelski civili. Nakon što je isprva negirao optužbe Tel Aviva, Hamdan se pridružuje riječima koje je nedavno izrekao još jedan član političkog vijeća Hamasa, Ghazi Hamad, koji je prešutno priznao da se operacija nije odvijala onako kako su namjeravali. “Bilo je komplikacija”, rekao je Hamad.

Hamdan je eksplicitniji. «Mohamed Deif, najviši vojni vođa Hamasa, izdao je zapovijed našim ljudima da ne napadaju žene, djecu ili starije osobe. Ali kada smo preuzeli kontrolu nad vojnim položajima, nastao je sigurnosni vakuum [oko Gaze] i situacija je izmakla kontroli. Puno ljudi [Palestinaca] je ušlo u naselja [kibuce] i mnoge stvari su se dogodile, od kojih su neke bile odgovornost Izraelaca,” kaže Hamdan.

Ove posljednje riječi podudaraju se sa svjedočenjima nekih preživjelih Izraelaca poput Yasmin Porat, jedne od stanovnica kibuca Beeri, koja je na radiju u toj zemlji izjavila da su izraelske snage u razmjeni vatre s ekstremistima ubile neutvrđen broj talaca.

“Sve su eliminirali, uključujući i taoce”, rekao je Porat, dodavši da je vojska za prekid sukoba čak ispalila “dvije tenkovske granate” na kuću u kojoj su se pripadnici Hamasa zabarikadirali sa zarobljenicima. Međutim, istraga Human Rights Watcha o onome što se dogodilo sedmog oktobra je rezultirala zaključkom: Hamas je počinio ratne zločine. Isto mišljenje iznio je i Amnesty International.

Kada će te pustiti taoce?

Htjeli smo osloboditi taoce s dvojnim državljanstvom, ali u posljednjem trenutku Netanyahu je to odbio učiniti. Tako nam je rekao posrednik. Prihvatili smo sve pregovore i iznenada, dan prije početka kopnene invazije, Netanyahu je blokirao sporazum.

Upravo ste izjavili na press konferenciji da rat protiv Izraela neće prestati dok ne ostvarite “nacionalnu pobjedu”. Možete li objasniti što time mislite?

Da će se otpor nastaviti sve dok ne postignemo nezavisnost. Želimo da naša zemlja bude slobodna i da naši ljudi odlučuju o svojoj budućnosti, te da mogu izgraditi suverenu državu.

Ne tražite li onda razmjenu zarobljenika?

Da, naravno da želimo osloboditi taoce i naše zarobljenike, ali ovo je jedna od bitaka u dugoj borbi protiv okupacije. Okupacija koja ubija naše žene i djecu tjera nas na otpor.

Nakon rata 2006. godine, vođa Hezbolaha Hasan Nasrallah priznao je kako, da je predvidio brutalnost izraelske reakcije, ne bi pokrenuo tu operaciju koja je razorila Liban. Gledajući slike razaranja Gaze, žalite li što ste poduzeli napad u oktobru?

Ovo pitanje je škakljivo. Pretpostavlja se da Izrael nije učinio ništa prije sedmog oktobra. Gledajte, 2022. godine Izraelci su ubili 500 Palestinaca [organizacija Euromediterranean Human Rights Observers procijenila je u januaru da ih je bilo 204]. Prije operacije oktobru ubijeno je 300 [UN su krajem augusta procijenili da ih je bilo nešto više od 200]. Više od 100 ubijeno je na Zapadnoj obali, gdje nema Hamasa. Napad u Huwari [napad jevrejskih ekstremista na to stanovništvo Zapadne obale, koji se dogodio dan prije Hamasove ofanzive] dogodio se na teritoriji Palestinske nacionalne uprave. Izraelci ionako ubijaju Palestince. Kad biste bili u koži Palestinca zar se ne bi pokušali odbraniti?

Prije mnogo godina intervjuirao sam utemeljitelja Hamasa, šeika Ahmeda Jasina, i on je već tada priznao da bi njegova stranka mogla prihvatiti dugoročni prekid vatre ako Izrael dopusti stvaranje palestinske države na granicama iz 1967. Je li ta opcija još uvijek vrijedi?

Izrael je uništio svaki projekt ili ideju koja bi mogla dovesti do mira. Čak i one koje je sam prihvatio, poput sporazuma iz Osla. Željeli bismo živjeti u miru i kada bi se ta prilika ostvarila bez potrebe za borbom, bila bi dobrodošla. Ali ako mislite da će se Palestinci predati, varate se. Oni su u delirijumu. Nastavit ćemo se boriti. Upravo sada, u sadašnjoj situaciji, nema mjesta za takve prijedloge.

Ne smatrate li ironičnim to što ste od Izraela dobili početno odobrenje za razvoj svog pokreta? Je li to bila pogreška slična onoj koju su Amerikanci napravili podržavajući afganistanske borce koji se bore protiv Rusije, a koji su kasnije osnovali Al Qaidu?

Prije nego što je Hamas započeo otpor, Izrael nas je doživljavao kao nešto naivno, što im ne može nauditi. Vjerovali su da im mi nećemo biti prijetnja. Kad smo objavili da počinjemo otpor [1988.] počeli su nas hapsiti i bili su vrlo oštri. Pogreška je što se ne podržava mudžahedine u Afganistanu ili Palestini. Greška je misliti da bi Amerikanci mogli izvršiti invaziju na Afganistan i da bi to prošlo nekažnjeno, ili da Izraelci vjeruju da bi mogli biti okupatori i da Palestinci neće pružiti otpor. To je greška.

Postoji li mogućnost oporavka suživota koji je postojao na Bliskom istoku između zajednica različitih religija ili ćemo nastaviti svjedočiti ratu za ratom što je duže moguće? Možeš li živjeti pored Jevreja?

Ovo pitanje je vrlo važno. Nikada nismo imali problema sa Jevrejima, u Palestini ili u ostatku arapskog svijeta. Problemi Jevreja počeli su u Evropi. Protjerani su iz Engleske, iz Francuske, iz Španije. Njemačka ih je pobila u svojim plinskim komorama. Svaki put kad ih je Evropa protjerala, Jevreji su dolazili u našu zemlju i ovdje mirno živjeli. Mogli su prakticirati svoju vjeru i bili su aktivni članovi društva kao advokati, poslovni ljudi… Problem nastaje kada postanu okupacijska sila. Nije riječ o Jevrejima, nego o okupaciji. Prestane li okupacija, prestat će i naši problemi. A znamo da ima mnogo Jevreja u svim dijelovima svijeta koji odbacuju okupaciju i podržavaju Palestince u njihovom pravu na otpor i žele biti slobodni.(faktor.ba)

akos.ba