Kolonizatori nisu nikada mogli vladati muslimanskim zemljama bez izdajnika iz muslimanskih redova

Pred nama je historijska priča iz koje muslimanski narodi, pa tako i Bošnjaci, mogu mnogo toga naučiti ako žele da se oslobode poniženja, tutorstva i sveopćeg nazadovanja, te ako hoće da žive slobodno i dostojanstveno, da upravljaju svojim državama i dobrima, i da okončaju ponižavajuću eru razjedinjenosti, izbjeglištva i tumaranja po cijelom dunjaluku i zavisnosti od milosti i milostinje onih koji su nam ovo poniženje i priredili.

Ovu priču objavio je veliki sirijski historičar Mahmud Šakir u svojoj knjizi El-Mugâletât ve eseruha fil-ummeti – Prevare i njihov utjecaj na islamski ummet, a veže se za portugalska kolonijalna osvajanja početkom šesnaestog stoljeća, kojima su, između ostaloga, bili izloženi i priobalni dijelovi Arapskog poluostrva.

Priča govori o gradu Adenu koji je potpao pod portugalsku okupaciju, a kao rezultat okupacije, većina muslimana koji su živjeli u Adenu, napustila je svoju zemlju i naselila se u područjima daleko od okupatora i uzurpatora. Boravili su u mjestima gdje su ih nazivali izbjeglicama i dobijali su pomoć od svojih susjeda, tek da mogu preživjeti, dok su oni koji su ostali u svojoj zemlji u Adenu živjeli pod kontrolom portugalskog okupatora.

Šejh Mahmud Šakir, veli: ”Kada su Portugalci zauzeli grad Aden 1513. godine nove ere, muslimani su pružili otpor koji je okupatorima nanio snažan udarac, iako taj otpor nije bio organiziran, ali je bio dovoljan da širi strah i unosi nemir i nesigurnost u njihova srca.

Stav portugalskog okupatora prema Arapima i muslimanima bio je krajnje rasistički, tako da su muslimani bili izloženi mučenju i skrnavljenju njihovih svetinja, jer Portugalci nisu oklijevali da napadaju džamije bez obzira na njihovu svetost. Portugalci su vršili najteže oblike zlostavljanja muslimanskog naroda, od silovanja, mučenja, ponižavanja i pljačke do spaljivanja i uništavanja muslimanskih dobara.

Međutim, Portugalcima je od samog dolaska postalo jasno s čime se suočavaju zbog neopisive mržnje muslimana prema okupatoru, jer su živjeli na krateru vulkana koji je svakog trenutka prijetio da eksplodira.

Stoga je okupatorska vlast požurila da proširi veze sa nekim izdajničkim lokalnim vođama u oblastima u susjedstvu Adena, potkupljujući ih i pridobijajući novcem i podržavajući ih oružjem za suzbijanje narodne pobune. Ta saradnja se odvijala u potpunoj tajnosti i narod ništa nije znao o toj zavjeri. Uprkos toj podršci, niko od ovih vođa nije se usudio da javno govori o neophodnosti prihvatanja postojeće stvarnosti i potčinjavanja okupatoru. Prošlo je čak više od petnaest godina a da se nije pojavio niko ko je imao dovoljno hrabrosti da proglasi izdaju, jer se svaki od njih plašio narodnog gnjeva i plašio se za svoj položaj.

Narod Adena je nastavio da pruža otpor okupatoru, i upravo tu se pojavila nova ideja među okupatorskim vođama. Naime, okupatori su došli na ideju da se jedan od stanovnika Adena, koji je sa ostalim muslimanima napustio grad Aden, angažira i zaduži da riješi ovaj problem, te da bude van vidokruga i da ima slobodu kretanja i skrivanja.

Nakon proučavanja i ispitivanja raseljenih muslimana, izbor je pao na mladića koji nije imao više od trideset godina. Naime, Portugalci su doveli nepoznatu osobu po imenu Abdur-Reuf efendi porijeklom iz Sane, a on je bio među onima koji su raseljeni, pa se preselio u područje ili sultanat Al-Awlak (danas grad Nisab) i tamo studirao.

Kada je izabran da izvrši zadatak, pozvao ga je tamošnji sultan, koji je bio ugledan čovjek među vođama Jemena (tj. među vođama jemenskih plemena u toj oblasti), a koji je sarađivao sa okupatorom, i iznio mu ideju o formiranju oružane grupe pod sloganom otpora okupatoru, a u stvarnosti je to bila saradnja sa portugalskim okupatorom.

Sultan mu je obećao da će osigurati početne mogućnosti i sredstva za rad, i da će podsticati svoje saradnike i one koji ga podržavaju da se pridruže ovoj novoj grupi koju će voditi Abdur-Reuf. I dato mu je obećanje da će imati velike materijalne mogućnosti, pored vojne vlasti i izdavanja naređenja, i drugih mogućnosti koje će ga učiniti prihvatljivim za muslimane Adena.

Abdur-Reuf je pristao da radi, i za početak je tražio zeleno svjetlo da sa svojom grupom smijeni adenskog muftiju bez ikakvih sukoba, i tako je i bilo. Portugalci su ga tajno podržavali novcem i sa nešto oružja kako bi se pred narodom pokazao kao narodni heroj. Dali su mu zvučno revolucionarno ime Jasin, a on je tvrdio da je potomak hazreti Huseina kako bi stekao što više pristalica. Jasin je pozivao narod i držao vatrene govore o potrebi aktiviranja na oslobađanju Adena, a gomila ga je slijedila. I nakon nekoliko uspješnih akcija dogovorenih sa okupatorskom vojskom, proširio se glas o njemu i svi su ga počeli zvati vođom.

Zatim je Jasin započeo svoju igru iz početka, pa je osnovao grupu čiji je slogan bio oslobođenje Adena od portugalskih uzurpatora, i formirao je borbene grupe, pa su se mnogi raseljeni muslimani Adena pridružili njihovim redovima, i počeli su ulaziti u okupiranu zemlju i izvoditi neke akcije koje su, opet po dogovoru sa okupatorskom vojskom, uspješno završene, tako da je Jasin postao inspirativni vođa i velika nada za raseljene muslimane Adena, da je blizu dan kada će se vratiti u Aden i osloboditi ga od krstaške okupacije.

Jasin je počeo da poziva na ustanak, što je jedino rješenje za okončanje problema, i to je jezik koji neprijatelj jedino razumije. Stoga on nije prihvatao primirje, cjenkanje, pregovore, niti bilo kakve sastanke sa uzurpatorima i zločincima. S druge strane, neprijatelj je pokrenuo žestoku medijsku kampanju protiv njega i njegove grupe. Optužili su ih za vandalizam i terorizam, pa je novac od donacija i pomoći naroda pristizao Jasinu u velikim količinama.

Portugalci su započeli napade na izbjegličke kampove muslimana Adena u regiji Hawashab, te počinili niz strašnih masakra i zločina, kako bi započeli novu fazu sukoba.

Digli su se muslimani Adena, koji su još uvek boravili u svojim domovima u Adenu, i ovaj ustanak je odigrao veliku ulogu u buđenju javnog mnijenja. Evropske zemlje koje su imale snažan utjecaj u organizaciji i zajedničke interese i ambicije zajedno sa Portugalcima (kao što su Španija i Holandija) vršile su pritisak na lokalne jemenske vođe i tražile od njih da prekinu stanje napetosti koje je vladalo u Adenu.

Održali su sastanak u gradu Taizzu i odlučili da priznaju portugalsku poziciju u Adenu, pod uvjetom da će pitanje objave priznanja preuzeti vođa Adena, Jasin, koji je zauzvrat najavio da je spreman prisustvovati konferenciji na kojoj će se riješiti problem Adena, na koji su pozivale evropske zemlje, i da on upućuje poziv Portugalu da pristane da prisustvuje tom sastanku – a Portugal je zapravo taj koji želi taj sastanak i poziva na priznanje njegovog autoriteta u Adenu – pa je Portugal odbio taj poziv kako bi završio svoju igru i sakrio je od stanovnika Adena.

U međuvremenu, sultan grada Lahij, koji je Aden smatrao dijelom svoje zemlje, bio je primoran objaviti da napušta grad i da su njegovi stanovnici slobodni da sami rješavaju svoje poslove, i tako je Aden ostao sâm pred Portuglacima, bez bilo kakve podrške i pomoći.

Portugal je tu, na izdaji utemeljenu, predstavu gledao sa strane kako bi ostvario svoj cilj, jer se njegova uloga završila, a došlo je vrijeme uloge drugih, a to je uloga ”heroja” Jasina. I zbilja se dogodio najavljeni sastanak na kojem je vođa Jasin izašao da objavi da stanovnici Adena imaju posebnu vladu, a lokalni lideri su je odmah priznali kao legitimnu vladu.

A zatim je izjavio da je on spreman priznati portugalski entitet, te je sklopljen sporazum između dvije strane i tako je Aden dobio dvije vlade, od kojih je jedna bila vlada za raseljene muslimane Adena, i oni su dobili neke dijelove drevnog grada Adena pod prividnom (imaginarnom) vlašću koju je vodio Jasin, a druga vlada bila je ona portugalska, i oni su pod svojom vlašću i u svom posjedu imali najveći dio Adena.

I tek nakon uloge koju je odigrao Jasin, a kojom im se predstavio kao vođa i heroj, muslimani Adena su počeli razmišljati svojim glavama. Počeli su istraživati Jasinovo porijeklo i objašnjavati sami sebi njegove prošle trikove i njegovu glumu, ali je bilo kasno.

Govorili su: “Jasin nas je nastavio obmanjivati ​​sve dok nas nije doveo do onoga čega smo se pribojavali. Odbili smo sva ta rješenja, a on je pristao na njih. Govorio je: ‘Odbijamo’, sve dok mu nismo povjerovali, a kada smo mu predali vlast i vođstvo, rekao je: ‘Pristajemo da prodamo svoju zemlju i svoj narod.”’

Nakon toga, okupatori su nastavili da povećavaju raseljavanje muslimana Adena, protjerujući ih iz njihovih domova, ubijajući njihovu djecu, naseljavajući na njihova imanja Portugalce i gradeći naselja i crkve za kršćane na muslimanskoj zemlji u Adenu.”

Ovoj priči nije potreban komentar ili dodatna objašnjenja. Vrijeme, mjesto i likovi priče mogu se mijenjati, ali njen zaplet, spletke i trikovi ostaju nepromijenjeni.(saff.ba)

akos.ba