On me liječi

Piše: dr. Sead Seljubac 

Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.

U  suri Šu’ara’, 26. suri u Mushafu, u njenom 80. ajetu se kaže:

On me, kad se razbolim, liječi,…

Ajet se nalazi u kontekstu kazivanja o Ibrahimu, a.s., i momentu u njegovom pejgamberskom misijskom životu, kada, zabrinut za vječnu budućnost svog mnogobožačkog naroda, i njegovog oca među njima, tvrdi da to što oni rade nije razumno, da pozivati se na tradiciju predaka u pogrešnim stvarima nije ispravno, da je Pravi put iskreno i čisto vjerovati u Jednog i Jedinog Boga i biti Mu dosljedno pokoran, a onda im govori o svom i njihovom Rabbu, Gospodaru svjetova, i, hvaleći Ga, kaže da je On onaj:

koji me je stvorio i On me na Pravi put upućuje; On me hrani i poji; On me, kad se razbolim, liječi, (Šu’ara’, 26:78-80)

Ovim riječima Ibrahim-pejgamber argumentovano obrazlaže osnovanost svog klanjanja samo i jedino Uzvišenom Allahu, ističući da jedino On stvara iz ničega, jedino On stvara i nas, kao i sve dokaze koji ukazuju na savršenost Njegove stvaralačke moći. On nas stvara ali nas, nakon stvaranja ne ostavlja da tumaramo bespućima ovoga svijeta, ne prepušta nas našoj nesavršenoj a često i pogrešnoj procjeni ispravnosti nekoga puta. On nam pokazuje koji put nas vodi dobru a koji nas od njega udaljava. On nas upućuje i vodi Pravim Putem ukazujući nam Svojim Riječima i na izazove koji prate hod Ispravnom Stazom, na zamke na Putu. On nas upućuje. To je prvi par Allahovih sifata koje Ibrahim-pejgamber ovdje spominje – On stvara i On upućuje.

Allah život daje i daje uputstvo za njegovu ispravnu upotrebu, ali istovremeno, On obezbjeđuje i pretpostavke za održivost tog života. On daje sredstva i puteve da nečiji zalogaj i nečiji gutljaj dođu do njega. Da nečiji lijek nađe svoje grlo.

To se u ajetima hoće naglasiti jer se događa da ljudi upućivanje, hranjenje, liječenje, često pripisuju onima preko kojih to Allah čini. Obično se tvrdi da zakonodavac usmjerava, ljekar liječi, otac hrani i poji. Međutim, bez prethodno obezbijeđenih pretpostavki od strane Stvoritelja oni to ne bi mogli činiti.

Čuveni Sadi Širazi piše: Slušao sam kako jedan pir-odgojitelj govori svome odgojeniku: ‘Sinko, kad bi ljudska duša bila toliko vezana za Onoga koji daje nasušni hljeb, koliko je vezana za sam nasušni hljeb, čovjek bi nadmašio meleka!’ A onda Širazi nastavlja stihovima:

Bog te ni tada nije zaboravio

Kad si bio bez svijesti u majčinoj utrobi.

Dao ti je dušu, narav, razum i moć rasuđivanja,

Ljepotu, dar govora, mišljenja i saznavanja,

Na rukama ti rasporedio deset prstiju,

U ramenima ti dao dvije ruke,

A sada misliš, o, ništavni čovječe,

Da će ti zaboraviti dati nasušni hljeb.

Kada je riječ o stvaranju to niko ne pripisuje sebi. To se iz ajeta jasno vidi,  a i u ajetima koji slijede. Spominje se ono što samo Allah čini i ne može niko drugi:

i koji će mi život oduzeti, a poslije me oživiti, (Šu’ara’, 26:81)

Okončanje nečijeg dunjalučkog vijeka i njegovo ponovno proživljenje su u Allahovim rukama. Ponavljamo, davanje smrti niko ne pripisuje sebi. Ni Nimrudov pokušaj, u raspravi sa Ibrahim-pejgamberom o tome, nije uspješno završio, o čemu govori 258. ajet sure Bekare.

Dalje Ibrahim-pejgamber opisuje svoga Rabba:

i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! (Šu’ara’, 26:82)

Pogledajte njegovog edeba. On, Ibrahim-pejgamber, prijatelj Milostivog (Halilur-Rahman) kojeg je njegov Rabb opisao tako jakim kvalitetima, ipak kaže: i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! To je pokazatelj njegovog visokog edeba prema Allahu, dž.š., i smatranja svojih djela nedostatnima. Jer, ma koliko dobra čovjek učinio to nije dovoljno u odnosu na to koliko našeg ibadeta zaslužuje Uzvišeni Allah. Odatle nada u oprost.

U nastavku će Ibrahim, a.s., uputiti svome Rabbu dovu. Ono što trebamo primijetiti i iz toga uzeti pouku, pa i princip, jeste da Ibrahim-pejgamber prvo hvali svoga Gospodara riječima u kojima spominje kojim ga je sve blagodatima i darovima On obasuo, zatim priznaje svoju nesavršenost i griješnost, pa tek onda upućuje riječi svoje dove.

Naše priznanje da nam je Allah darovao blagodati uklanja oholost našeg nefsa, prečišćava naš ruh i naše tijelo. Tako postajemo podobni za tihi razgovor sa Allahom, dž.š., (munadžat), i obraćanje Njemu iskrenom dovom. Ako priznajemo da nam je Allah darovao ranije nimete On će nam se, nadamo se, odazvati kada budemo od Njega tražili neke buduće nimete. Dakle, upućujmo dovu svome Rabbu tek nakon što očistimo svoj nefs i iskreno pokažemo svoj ropski odnos prema Njemu. Ibrahim, a.s., ovdje moli:

Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, (Šu’ara’, 26:83-84)

On moli Rabba za pronicljivost i ispravno prosuđivanje u dunjalučkim i misijskim poslovima, te za primjernu praksu koju samo dobri Allahovi robovi imaju, dok živi ovaj život a kada napusti Dunjaluk, da o njemu govore onako kako jest, po istini. U narednom ajetu on moli:  

i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati – (Šu’ara’, 26:85)

Nakon što je dovio za stvari vezane za Dunjaluk, i one vezane za vrijeme nakon smrti, on moli za sebe vječne džennetske blagodati na Ahiretu. Nema sumnje da mu se njegov Uzvišeni Rabb odazvao i u onome ranije i u tome, i da on nastanjuje džennetske ljepote. Način na koji je napravio uvod u svoju dovu i sadržaj te dove jako liči na sadržaj sure Fatiha. Neka je selam našem prvaku Ibrahimu, a.s., učitelju od kojeg trebamo učiti kako biti čiste i iskrene vjere i kako na najbolji način dove upućivati svom voljenom Gospodaru.

Preporučujemo da i ostatak Ibrahim-pejgamberove dove upoznate pročitavši 86-89. ajet sure Šu’ara’. Ona govori i o nizu drugih pejgambera kao i o njihovim narodima.

Ja Rabbi, Ti si naš milostivi Gospodar, pa nam podari korisno znanje

i uvrsti nas među one koji su dobri;

učini da nas po lijepom spominju oni što će poslije nas doći,

i dozvoli da budemo među onima kojima ćeš džennetske blagodati darovati…

Amin. (Preporod.info)

akos.ba