Aronija ili agonija?!

Mjesec je maj. Stvoritelj oživljava i budi prirodu i ona nam se pokazuje u veličanstvenoj izvedbi zelenila, boja i predivnih mirisa, nudeći nam nebrojene blagodati prepune hranjivosti, lijeka i povoda za umnu svježinu.

Trenutno u  svijetu na socio-ekonomskom planu buja velika kriza; masovni otkazi, ˝viškovi˝ radnika, protesti, nezaposlenost, bijeda i neviđena materijalna nejednakost među građanima. Humanitarcima su pune ruke posla.

Prvi maj je obespravljenim radnicima povod da protestuju. Da izađu na ulice i dignu svoj glas protiv nepravde, ugrožavanja njihovih prava i pošasti agresivnog kapitalizma, koji čovjeka dehumanizira i vrednuje samo kao potrošačku brojku. Običnu brojku bez duše, bez prava i časti, bez humanizma i čovjekoljublja.

Neki su, kao svoje savjete, kako se stanovništvo naše zemlje može oduprijeti ekonomskoj krizi nudili mogućnost proizvodnje hrane. Predispozicije su odlične. Dosta neobrađenje zemlje, veliki broj nezaposlene radne snage, čisti zrak i voda.

U nekoliko posljednjih sedmica aprila mogli smo slušati čitavu lepezu govora o tome, od čisto populističkih emotivnih govora do racionalnih prijedloga i rješenja.

Imami u džamijama u BiH su dali značajan doprinos u aktiviranju naše svijesti da možemo proizvoditi dovoljno hrane za sebe ali i za druge – za prodaju i izvoz.

Da li smo spremni da postanemo proizvođači hrane?

Da naš narod neće da radi na i oko zemlje lahko se uvjeriti. Na svaki prijedlog proizvodnje hrane ili obrađivanja zemlje slijede stotine prigovora, pojašnjenja kako se ne isplati, kako je jeftinije kupiti i sl. Socijalističkim uređenjem zemlje i nerealnim uzdizanjem društvenih kolektiva generacije ljudi su odgajane da budu bez inicijative, da neko drugi brine o njima, te da očekuju posao od države. Održavanje sličnih stavova sve do danas mnoge je dovelo na rub gladovanja. Narod se odvikao od zemljoradnje, otuđio se od nje i stekao kompleks pomodarstva gdje se poljoprivreda smatra nazadnim i ponižavajućim zanimanjem.

Ima nešto strašno u toj pomisli da ˝plodna zemlja nikoga ne hrani, da preživiš moraš bježat´vani…˝. Omladina i ne pomišlja nešto posijati pa da žanje, posaditi pa da bere, već sa velikom čežnjom gleda na rođake i poznanike ˝vani˝, raspitujući se na sva vrata ima li načina da se postane dio te slavne dijaspore. Migracija sa sela u gradove, koji opet sve više liče na sela, je nusproizvod procesa iseljavanja preko granice. Prvo se sa sela seli u gradove, a pošto naši gradovi osim kriminala i dugogodišnjeg staža na birou, ne nude povoljnije uslove za život, onda se traži način kako otići iz zemlje.

Postoji izreka da je pametnom i naznaka dovoljna. Međutim, mi se ne pokrećemo ni na očitu kataklizmu. Ispravnih koraka vlasti nema, kao ni ˝dešavanja naroda˝. Sve se svelo na protokol, površnost i prezentacije za medije, a svakome je kao dan jasno šta se dešava. Od pokušaja naših građana da poprijeko pristupe proizvodnji hrane, organizirajući mini fabrike u vidu uzgoja paradajza na balkonima, krava, koza i kokoški u gradskim sredinama, veća agonija su samo famozni vladini poticaji koji od težaka traže da izvadi mnogobrojne potvrde, iste dobro plati, ostavi dane na tome i na kraju čeka hoće li u 2013. biti isplaćeni poticaji za 2011.godinu.

Kada se neko i odvaži na ozbiljniju proizvodnju, ostavljen bez podrške države biva zbrisan od strane inostrane kvalitetno subvencirane konkurencije. Tako postaje žrtva mešetara koji otkupljuju proizvode po ponižavajućim cijenama. Zabilježen je slučaj odkupa luka od hercegovačkih zemljoradnika po cijeni od 0,20 KM po kilogramu, što je dovoljno otprilike za ambalažu u koju se pakuje luk. Uništavanje plodne zemlje zarad širenja industrijskih i urbanih površina (iako nam je industrija odavno mrtva) zasebna je tužna priča nad kojom se također, nijemo šuti.

Rt ˝Prazne nade˝

Ali, šta su alternative koje nam se nude i kakav je njihov konačan rezultat? Neki dan čitam vijest o pokretanju proizvodnje aronije na našem području. Proizvodnja je svakako poželjna, ali šta je to aronija? Prvi put čujem tu riječ. Veoma je slična agoniji.

Nakon surfanja i upoznavanja tog pojma nisam se mogao oteti utisku da su neke naše poljoprivredne zadruge i udruženja ili potpuno neuka u oblasti za koju se prodaju kao znalci ili svjesni igrači u đavoljem krugu raspamećivanja naših poljoprivrednika.

Našem čovjeku se nudi poljoprivredna proizvodnja tipa: Ti uzmi kredit od nekoliko desetina hiljada maraka i zaduži se do posljednje pare. Od nas kupi sadnice, pa zasadi kulturu koja je izuzetno popularna, ljekovita, unosna, koja se kod nas sadi po prvi put – eksperimentalni projekat. Obično je biljka navodno izuzetno profitabilna, tako da za jednu sezonu možeš i vratiti dug i postati gazda. Biljka potiče sa Sjevernog pola, daje veoma dobre rezultate na Rtu Dobre Nade u Africi, a najbolje uspijeva na obali Čilea koji je od nas udaljen svega 20 000 km.

Kakvi su ovo savjeti za proizvodnju? Šta je sa kulturama koje se kod nas tradicionalno uzgajaju vijekovima i daju solidne rezultate – kukuruzom, pšenicom, šljivama? Da li neko brine ima li osnovnih namirnica dovoljno u domaćoj proizvodnji? Ni jedna ljekovita biljka ne može nadomjestiti nedostatak osnovnih životnih namirnica.

Našim zemljoradnicima se nude primamljive ponude, uzgoj kultura od kojih se može lahko profitirati, po principu što manje to bolje. Tako velike površine ostaju neobrađene, jer niko neće sijati 60 hektara  aronije ili nekog drugog ljekovitog bilja. Preferiraju se egzotične kulture kojima se trguje na berzama i čija cijena ne zavisi od truda radnika, znoja i zalaganja, nego od ˝hrabrosti˝ mešetara na berzama, a ponekad i od količine ušmrkanog kokaina. Kad ovakav projekat propadne, propast radnika je potpuna. Ne ostaje mu ništa osim goleme hipoteke za vratom.

Potrošačka kultura i neproizvođački mentalitet

Zašto se izbjegava uzgoj relativno sigurnih i kvalitetnih domaćih kultura? Naši djedovi vodili su računa da imaju dovoljne zalihe hrane i sjemena, tako da je sadržaj hambara uglavnom bio kukuruz, pšenica, zob i grah. Mnogi ljudi nam mogu potvrditi da su se u ratnim godinama čitave porodice hranile iz takvih hambara.

Danas mnoge naše porodice su u stanju apsolutne ovisnosti po pitanju hrane. Bukvalno ne bi preživjele pet dana bez supermarketa ili neke pomoći sa strane. Zalosno je vidjeti roditelje nasekirane zato što djetetu ne mogu nabaviti novi telefon ili kompjuter, ali ih ne sekiraju prazne ostave, a nezdravi bijeli hljeb se jednako prodaje u seoskim prodavnicama kao i u gradskim.

Po nekoj iskrivljenoj logici, mi u hladnoj Europi trebamo uzgajati agrume i aroniju, mlijeko i maslac uvoziti  iz Australije, a šljive iz dalekog Čilea. Istom pameću bijelo brašno i kupovni hljeb su obavezni makar čovjek živio u sred Grmeča. I dok deficiti uvozom brašna, vode i šljiva bjesne nama se nudi uzgajanje ukrasnog i ljekovitog bilja.

U stvarnosti, mi i nismo daleko od takve agonije. Upravo na našem tržištu i prostoru koji je idealan za uzgajanje šljiva, mi jedemo šljive proizvedene u Čileu. Nemam ništa lično protiv Čilea. To je jedna predivna i egzotična zemlja idealna za turizam, ali je dovoljno pogledati globus i vidjeti gdje se ta zemlja nalazi i zamisliti koliko samo košta dopremanje šljiva do naših prostora i sve će vam biti jasno.

Dok se ne probudimo iz sna i postanemo svjesni prednosti vlastite proizvodnje hrane, makar za sebe i svoje komšije, dotle ćemo trpiti posljedice ovisnosti o berzama, hranjenja hranom natrpanom  pesticidima i drugim hemijskim spojevima i sve to skupo plaćati.

Samo razum srozan do krajnjih granica može pristati na život sa zagađenom hranom, ekonomskom ovisnošću, bijedom i gladi, i pored vlastite zemlje i čiste vode koju nam je Allah dao u izobilju.

Piše: Muris Avdić

(nasevijesti.com)