Travnik kroz usmene predaje: Kako je vezirski grad dobio ime?

PIŠE: ALMA BEČIRAGIĆ-HUJDUR

Usmena predaja je kraća prozna vrsta ili kazivanje koje je nastalo izvirući iz usmenih svjedočanstava ljudi o određenom vremenu i prostoru, o tradiciji, običajima i vjerovanjima značajnim za jedan narod.

Prenoseći se kroz vijekove usmenim putem, „s koljena na koljeno“, usmena predaja vodi nas dublje u prošlost oslikavajući i dočaravajući nam na specifičan i originalan način duh minulih vremena, prošlosti koja ne smije biti zaboravljena, a koja oživljava pred očima slušalaca i čitalaca kao sjećanje, lični doživljaj ili čak kao glasina.

Istraživači usmene književnosti pisali su o predajama kao o pripovjedačkoj vrsti, a u određenjima ili u neobrazloženim podjelama pripovjedačke građe upotrebljavali su različite termine: priče, gatke, vjerovanja, legende, narodna pričanja, narodna vjerovanja, predaje i sl.

Dok je pripovijetka poetska izmišljotina, usmene predaje zasnovane su na pokušajima da predaju realnost, pa ih narod percipira i usvaja kao istinite, jer jedna od najvažnijih odlika ovih priča jeste njihova ubjedljivost, tj. uvjerenost onoga koji priča i prenosi usmenu predaju u istinitost i vjerodostojnost ispričanog sadržaja.

Ima naglašene elemente neobičnog, fantastičnog, i u likovima i u događajima, te se i njena interpretacija u svjetskoj književnoj nauci kretala uvijek između mitskog/mitološkog značaja i vrednovanja te prosuđivanja vjerodostojnosti historijskoga diskursa.

Sve predaje o gradu Travniku vezane su za period turske vladavine, jer je Travnik bio i ostao carski, vezirski grad pa su upravo one zbog toga rezultat izrazitog orijentalnog utjecaja.

Uglavnom kazuju o najznačajnijim i najuglednijim ličnostima iz „turskog vakta“ i događajima u vezi s njima, o raznim lokalitetima, grebljima i drugim ostacima iz prošlosti – historijsko vrijeme u najvećem broju ovih predaja obuhvata uglavnom period od turskog osvajanja Bosne do 1878.god., kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu.

Ako predaje o gradu Travniku uporedimo sa predajama iz drugih, većih gradova, onda se može zaključiti da je travničkih predaja mnogo manje, a prema tematici i motivima mogu se podijeliti u više grupa ili cjelina:

1. Predaje o postanku grada, njegovog imena i naziva nekih njegovih dijelova

O prvom spomenu Travnika i njegovom nazivu govori jedna interesantna predaja poznata mnogim Travničanima:

„ U Travniku ti je nekada davno bila voda, velika voda. Tako da su lađe morale voziti, ali ne velike lađe i brodovi, već manje. Halke od tih lađi nalaze se na Kajabaši i okolnim brdima, gdje su se lađe vezale. Mnogo je voda nadolazila ispod tih brda sa Vlašića i skupljala se, tako da je u Travniku bila velika voda. Poslije se voda sama povukla, pa je onda ostala trava, od one vode. Trava je rasla, sva zelena, bilo je svukuda. I po toj travi ti je Travnik dobio ime!“

• kazivala: Razija Hadžiahmetović (1928.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

Zato taj naziv grada ne znači ništa drugo nego „travnjak“ – najljepša trava, jer se u narodu sačuvalo sjećanje na praznik koji se slavio još od najstarijih dana – na „travanjski pir“  ili praznik trava.

Predaje o nazivima nekih najznačajnijih travničkih lokaliteta mnogobrojne su. Višestoljetna turska vladavina ostavila je mnogo tragova u nazivima pojedinih mjesta, dijelova naselja i njihove okoline. Većina gradova nije mijenjala svoja stara slavenska imena, a turske riječi u toponomastici najčešće su u mjestima koja su bila sjedišta viših upravnih vlasti ili razvijeniji centri trgovine i zanatstva, kao što je bio Travnik. Jedna predaja objašnjava porijeklo naziva poznatog lokaliteta u Travniku:

„ Mjesto utoka Dokuza u Lašvu nekada se zvalo Kanare, po klaonicama kakve su bile i nizvodno prema Docu. To je mjesto u blizini kamenog mosta na dva luka, preko kojeg se iz Donje čaršije ide na raskršće puteva prema Donjem i Gornjem Osoju. Na tom mjestu su bile klaonice, oko kojih se sjatio čopor pasa lutalica. Zvali su ih kanarska paščad, jer su se hranila otpacima zaklane stoke, a davana im je i milostinja. To su ljudi radili da bi im se ispunila neka želja. Tako kada bi koja žena imala težak porod, pred kanarsku bi se paščad istresale pune načvine somuna! Po ovim Kanarama je i nazvan kameni most imenom Kanarska ćuprija!“

• kazivao: Mustafa Gafić (1933.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

1. Predaje o postanku gradskih objekata, njhovih naziva i obilježja
2. Predaje o turbetima

Predaje o trubetima i nišanima su najčešće kratke obavijesti kojima se utvrđuje identitet sahranjenih i njihova smrt vezuje se za neki značajan događaj. Jedno od najpoznatijih travničkih turbeta je turbe vezira Dželaludina Alipaše, u narodu poznatog kao Dželalija, a o njegovoj pravednosti svjedoči slijedeća predaja:

„ Dželalijino turbe nalazi ti se u Gornjoj čaršiji, kod Lipe. Na zidu jedne stare kuće, koja je stajala nedaleko od turbeta, bio je postavljen aršin (turka mjera), a na oba kraja željezne šipke bio je utisnut Dželalijin pečat. Po cijeloj Bosni se pronio glas o ovom aršinu kao upozorenje da za svakoga važi ista vjera u dodjeli pravde. U Travniku je bilo ko mog’o izmjeriti tkaninu na tom aršinu, ako je mislio da ga je trgovac prevario, što se u Dželaludinovo vrijeme rijetko dešavalo!“

• kazivao: Enver Sujoldžić, zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

1. Predaje o česmama i izvorima

U islamskoj tradiciji voda ima veliki značaj, prije svega jer bez nje nema života, ali ni čistoće. Ona je oduvijek bila predmet mnogih predaja u bošnjačkoj usmenoj tradiciji, u kojima se trag nekih voda, izvora ili česmi do danas jedino sačuvao. Predaje  o vodi protkane su različitim zanimljivim narodnim vjerovanjima i mitskim predstavama.Takav je slučaj i sa slijedećom predajom o poznatoj travničkoj česmi:

„Ima u Šumeću jedna voda, nekada je tu bila česma, a sada je srušena. Svijet se prao tom vodom koja je bila dobra za sve vrste svraba. Puno ih je išlo na česmu da piju tu vodu. Čak su je nosili kući i kupali se u njoj!“

• kazivala: Razija Hadžiahmetović (1928.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

U jednoj travničkoj predaji zabilježen je slučaj da vrelo izvire na mjestu gdje je ukopan šehid, pa se ta voda smatra svetom, posebnom:

„U mojoj ti kući, u hodniku, i sada teče jedan izvor, nikad ne presušuje. Jedna stara, slijepa žena mi je rekla: ‘ Ta voda, koja ti kapa u avliji, poviš te vode šehid je ukopan, odsjekli mu glavu, a on je pod pazuhom nosio. Nemoj da bi išla ikad toj vodi bez selama! ‘ Eto, to mi je rekla da dobro pazim!“

• kazivala: Sadika Bentić (1926.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

1. Predaje o ličnostima
2. Predaje o evlijama

Posebno su zanimljive predaje o evlijma ili dobrim, svetim ljudima, kako ih narod naziva. Presudnu ulogu u stvaranju i njegovanju kulta evlija imali su derviši, kao pripadnici islamskog misticizma. Evlije, pobožni i sveti ljudi, prema narodnom vjerovanju, imaju nadnaravne sposobnosti i čudesne moći, koje im je Bog dao i koje je odabrao zbog njihove dobrote i apsolutne privrženosti vjeri. Taj motiv javlja se u slijedećoj predaji:

„ Hadži hafiza Muhamed-efendiju Suljića zvali su evlijom. Kad je doš’o jednom u radnju mog brata rek’o mu je: ‘Šehidu, daj mi ono dohvati! ‘ Tek smo se kasnije sjetili da je tako htio da mu da znak da će biti šehid, da će poginuti. Jer, nakon petnaest dana od toga moj ti je brat pogin’o, za vrijeme bombardovanja Travnika. Našli su ga mrtvog u ruševini jedne kuće, kako uspravno stoji, naslonjen!“

• kazivala: Razija Hadžiahmetović (1928.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

1. Predaje o historijskim ličnostima

Ove predaje govore o ličnostima koje su zaista postojale ili još uvijek postoje u historijskoj ili aktuelnoj stvarnosti. Najveći broj ovih predaja govori o vezirima, o njihovoj dobroti i pravednosti, a često i o njihovoj okrutnosti i strahovladi, ali i o onima koji su se borili protiv nepravde i tadašnje vlasti. Jedna takva predaja posvećena je skromnom bosanskom dervišu i pjesniku Abdulvehabu Ilhamiji Žepčaku i činu njegovog pogubljenja:

„ Ilhamija dobije haber iz Travnika kako Dželalija progoni sitnu raju u Travniku, pa zato paši napisa u pismu: ‘ Deder, stoj! Pogledaj malo kroz život, pogledaj šta knjige kazuju, jer ne smijemo progoniti nikoga! Možemo ukazivati na nedostatke, ali progonit’ ljude ne smijemo!’  I tako mu Ilhamija poslao pismo, a njemu Dželal-paša šalje odgovor: ‘ Ja sam paša, a ti si obični čovjek. Kako ti meni smiješ govoriti da ja prestanem da progonim, kad sam ja vladar, paša ovdje! Pozivam te da dođeš i da sa mnom razgovaraš!’ Tako je Ilhamija pošao iz Žepča, svugdje svraćao, a onda i stiže jednog dana u Travnik. Odmah je otiš’o na Stari grad, u Tvrđavu, jer su tu živjele paše, a tu je bio i zatvor. Prijavio se i otiš’o do Dželaludin-paše, koji mu odmah reče: ‘Slušaj ti, ja sam paša,šta ti meni poručuješ da ja ne radim tako – ja treba da tako radim i radiću, a tebe ću sasjeći! Moji će dželati tebe sasjeć’ pa nećeš više tako govoriti!’ A Ilhamija njemu odgovori: ‘ Još da ti jednu kažem: moje tijelo, slušaj dželatu, neće pasti na zemlju, moje tijelo će pasti na hasuru!’ I oni su ga posjekli, ali tijelo neće da padne. Tijelo stoji uspravno, a glava odsječena, na podu. Dželati odu i to kažu paši, a on im reče da donesu hasuru. Oni donesoše hasuru i Ilhamija je pao. A prije smrti Ilhamija je paši rekao još ovo: ‘ Na moj mezar , ko mi bude dolazio, Allah će mu uslišiti dovu. A ti, Dželal-paša, na tvoj mezar će se zamokravati psi.’ To ti je živa istina, jer je Ilhamija bio evlija!“

• kazivala: Razija Hadžiahmetović (1928.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

4. Predaje o građevinama

U posebnu skupinu ubrajaju se one koje govore o travničkim građevinama svjetovnog karaktera – to su kratke obavijesti o njihovoj namjeni, njihovom nazivu i graditelju.

I danas se pamte neke priče o neobičnim i jezivim stvarima i pojavama koje su se događale u travničkoj Tvrđavi, a jedna od njih je i ova:

„Travnička Tvrđava je do Drugog svjetskog rata bila naseljena mahala, ali tada je na Tabiji malo ko smio u akšamsko doba da joj priđe. Tako je Hasan, čovjek koji je zadnji put palio top za ramazan na Tabiji, bio svjedok čudnih dešavanja na tom mjestu. Svaki put, kada bi on otiš’o da opali top imao je određene vizije. A inače je bio kaburdžija, kopao je kabure, vrlo skroman i običan čovjek. Imao je nekoliko sličnih doživljaja prilikom kopanja kabura. Zadnje kopanje došlo mu je glave: kada mu se zemlja sastavila kopajući kabur i stijesnila ga. Ost’o je živ, ali to je bio njegov zadnji doživljaj!“

• kazivao: Esad Baždalić (1958.), zapisala: Alma Bečiragić, 2004.

Usmene predaje, priče ili kazivanja, iako nepravedno i nedovoljno vrednovane i neistražene, predstavljaju dragocjenost koju treba njegovati i čuvati od zaborava – treba ih zapisati, da ne bi bile zapostavljene u odnosu na druge književne vrste.

Jer, predaja je istovremeno i dokument narodnog poimanja svijeta i u užem je kontekstu s društvom, društvenim normama i vrijednostima zajednice.

Travničke predaje, kao sjećanje na travničku historiju i prošlost, možemo i ne moramo primiti kao istinite, jer vjerovanje u istinitost usmenih predaja nije apsolutno, već relativno njihovo ditinktivno obilježje.

Ipak, najvažnije je to da ne smijemo dozvoliti da bošnjačke usmene predaje ostanu nezapisane, neistražene i zaboravljene. Bez obzira na to da li su one istinite ili su samo plod ljudske mašte, usmene predaje predstavljaju značajan dio bošnjačke kulturne tradicije i kulturnog naslijeđa.

Akos.ba