Džamija između zemlje i neba

Ko ne može na hadž, neka ide na džumu na Kušlat, u džamiju na stijeni. Tako su govorili stari, a njima nije bilo teško osedlati konja i petkom ujutro poraniti u džamiju na Kušlat. Dolazili su na konjima i pješice iz sela od Zvornika do Bratunca, čvrsto vjerujući u nagradu koju je Poslanik, a. s., nagovijestio za one koji porane petkom u džamiju, nagradu kao da su žrtvovali devu. Onda su došla neka druga vremena, rat, rušenje džamije, pa povratak i njena obnova… Mi, generacija koja na džumu ide 5 do 12, ili 5 do 1, zaslužujući nagradu vrijednu kao žrtvovanje jajeta, u džamiji na Kušlatu imamo priliku klanjati dva puta godišnje – treći petak u ramazanu i posljednji petak u augustu, kao sjećanje na dan kada je otvorena obnovljena džamija na stijeni.

Na Kušlat se ide s namjerom, nikako usput. Dobro se porani, a bogme i namuči. Oko hiljadu metara uzbrdo valja se popeti do džamije. Kada pogledate odozdo, s magistralne ceste Zvornik – Sarajevo, džamiju koja se ugnijezdila na vrhu stijene, ne možete se ne zapitati ko ju je i kako uspio izgraditi na tako nepristupačnom mjestu. Džamija kao tvrđava.

Prije je do džamije vodila uska šumska staza, vijugajući između stijena i drveća, ali sada su neki dobri ljudi napravili kamene stepenice, pa je i džamija postala pristupačnija putnicima-namjernicima, a njih ima svaki dan. Bez obzira na to što je džamija zatvorena, ljudi dolaze da je posjete, dolaze iz raznih krajeva.

Safet Ibrahimović jedan je od onih dobrih ljudi koji prave stepenice do džamije. Priča o stepenicama, završili su ih više od pola. Tu će se, kaže, vjerovatno zaustaviti dok se donatori ne dogovore kako će dalje. Teren je strm i nepristupačan za bilo kakve mašine, sav materijal iznijeli su u rukama. “Napravimo lanac nas petorica i dodajemo kamen, cement, šljunak iz ruke u ruku”, govori Safet i pokazuje video na svom telefonu kako nosi tri vreće cementa uzbrdo.

DUH PROŠLIH VREMENA

Skromne dimenzije džamije, kao i njenog “harema”, odredio je prirodni položaj, odnosno veličina prostora na stijeni na kojoj je džamija izgrađena. Pola sata prije džume već je sve popunjeno, što domaćim ljudima iz džemata Drinjača, što putnicima-namjernicima iz svih krajeva naše domovine. Nema mnogo prilika da se obavi namaz u ovoj džamiji, pa mnogi žele iskoristiti ono što im je pruženo.

Ispred džamije zatičemo mladića iz Kamenice, sela kod Zvornika. Rašid Uzunović se zove, plijeni pažnju njegova bosanska tradicionalna nošnja. Na trenutak oživljava neka davna vremena. Sjedi s prijateljima, sve redom tinejdžeri. Većina njih je prvi put na Kušlatu, ali ne i Rašid. On, kako kaže, često dođe na Kušlat. Kada god se ukaže prilika, on je tu.

Aldin Mehmedović došao je iz Kalesije. 

“Poseban je to osjećaj, kao da si negdje između neba i zemlje. Stvarno je poseban. Oduševljen sam. Slušao sam ranije priče ovoj džamiji, o pobožnoj ženi koja je čistila džamiju. Dok je ona klanjala u džamiji, njena su se djeca vani igrala. Jasno je čula vrisak djece koja padaju niz liticu, ali nije prekinula namaz. Kada je završila namaz i potrčala u podnožje brda, zatekla je svoju djecu kako sjede i veselo se igraju”, priča Aldin.

Imam džemata Drinjača Nermin-efendija Ahmetović kaže da se poistovjećuje sa svim ovim ljudima, s njihovom radošću i željom da dođu ovdje makar dva puta u godini i da klanjaju džumu.

“Ova dva petka zatvaramo džamiju u Drinjači i dolazimo svi ovdje na džumu. To je za nas posebno iskustvo, dolazimo da se radujemo sa svim ovim ljudima koji stižu ne znam ni sam odakle sve, ima ih sa svih strana. Vidi se na njihovim licima da su sretni i zadovoljni. Uvijek kada dolazim ovdje nekako me to vrati u historiju, u neka razmišljanja”, kaže efendija Ahmetović.

Džamija na Kušlatu jedna je od prvih džamija izgrađenih na prostoru Bosne i Hercegovine. U vrijeme kada je sultan Mehmed Fatih osvajao Bosnu, Kušlat je bila utvrda. Čim su došli u Bosnu i osvojili Kušlat, osmanski vojnici izgradili su džamiju, po današnjim mjerilima malu džamiju, a tada je to bila džamija sasvim pristojne veličine.

GOSTI IZ TURSKE

Kako se islam širio, ova džamija postala je središnja džamija svih ovih okolnih mjesta i dugo je bila jedina džamija na ovom prostoru.

“Djed mi je pričao da je jahao na kobili kako bi došao na džumu ovdje dok je bio momak. Nije to bilo ni tako davno, prije šezdesetak godina. Kasnije su se izgradile džamije u okolnim selima i ova džamija izgubila je svoj džemat, ali su ljudi nekako uvijek bili vezani za ovo mjesto, za ovu džamiju. Evo, nakon rata i nakon što je bila porušena, dobri ljudi su se udružili i zaželjeli da se džamija vrati u prvobitno stanje. Obnovili smo je i trudimo se da što više aktivnosti organizujemo ovdje kako bismo ljudima pokazali, dočarali da će Allahova riječ uvijek biti gornja ako se ljudi budu borili za nju. Ako napuste mjesto, građevina kao građevina neće imati vrijednost. Džamija je, inače, jako posjećena, nema vikenda da neko nije došao, razni profili ljudi, svako traži nešto i svako nađe nešto. Dolaze ljudi iz svih krajeva Bosne, a evo danas imamo i goste iz Turske”, priča nam efendija Ahmetović.

Ova džamija i ovi ljudi koji su došli da klanjaju namaz u njoj dokaz su da je Allahova riječ gornja.

Muhamed Huzejfe studira u Sarajevu. Inače je iz Turske. Kaže da je s prijateljima mahsuz došao na Kušlat na džumu.

“Riječi nisu dovoljne da ovo opišem. Ovo mjesto ima svoju historijsku pozadinu, ali onu duhovnu dimenziju nemoguće je opisati riječima, dok se penješ, dok klanjaš ovdje, dok gledaš dolje sa stijene… Neopisiv je osjećaj znati da se s ove munare čuje ezan makar dva puta u godini”, kaže Huzejfe.

Ova je džamija, veli Mehmet Yasir Cebeci, znak egzistencije muslimana ovdje.

“Kada su došle, Osmanlije su ovdje donijele islam i ta je vjera ostala kod Bošnjaka. Ova džamija je simbol toga. Na širem prostoru Bosne možemo vidjeti ovakve simbole, ali oni nisu samo simboli Osmanlija nego i brojnih drugih nacija. Bosna ima malu površinu u kilometrima, ali ima mnogo bogatstva u sebi u smislu kulture, učenjaka i ja to osjećam dok posjećujem ovakva mjesta”, kaže Cebeci.

Ovaj jedinstveni objekt izgrađen je u ranom osmanskom periodu, između 1460. i 1480. godine. Smatra se jednom od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Srbi su je porušili 1993. godine, tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a obnovljena je 2013, dvadeset godina poslije.

Džamiju na Kušlatu u svojim putopisima spominje i čuveni Evlija Čelebi, navodeći da je ovo Ebul Fatihova džamija. Zabilježeno je da je na tom mjestu još prije Osmanlija bila vojna utvrda opasana visokim zidinama za borbu, mjesto odakle se kontrolirao karavanski put izgrađen još iz vremena Rimljana, a koji je vodio iz Srebrenice prema Zvorniku i dalje prema Bijeljini.

Također je zabilježeno da je u vrijeme Osmanlija Kušlat bio utvrda s vojnom posadom, dućanima, zanatskim radnjama… i džamijom. Vrijeme je izbrisalo sve, i zidine utvrde, i dućane, i zanatske radnje. Ostala je samo džamija kao svjedok da će Allahova riječ uvijek biti gornja dok su srca ljudi vezana za Allaha i Njegovu kuću.(stav.ba)

akos.ba