Kriza u BiH iz izolacionističke perspektive

Piše: Admir Mulaosmanović

Autor je stručnjak za savremenu svjetsku historiju i vanredni profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) i na Odsjeku za međunarodne odnose i diplomatiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Bosna i Hercegovina se suočava s “najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu”, izjavio je krajem prošle godine aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt i ovaj njegov precizan opis situacije trebao bi svakodnevno odjekivati u međunarodnoj zajednici. Schmidt kao iskusan političar i neko ko ima značajna izvršna ovlaštenja (najefikasnije su bonske ovlasti date Uredu visokog predstavnika 1997. godine), vjerovatno je pokušao alarmirati evropske lidere i njihove globalne saveznike da poduzmu ozbiljne političke akcije prije nego što bude prekasno.

Zaista, moglo bi se iznijeti mnogo razloga da se zagovara stanje hitnosti. Ipak, historijske reminiscencije bi trebale biti dovoljne; srpski terorista Gavrilo Princip, koji je ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu (1914), bio je iskra koja je zapalila Veliki rat; pad komunizma u istočnoj Evropi krajem 20. stoljeća imao je smrtonosne posljedice u bivšoj Jugoslaviji s počinjenim masovnim zločinima (i genocidom), uglavnom provedenim od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Na neki način, mala Bosna i Hercegovina negativno je obilježila početak i kraj prošlog stoljeća što je dovoljan razlog da se trenutna kriza shvati ozbiljno.

Osim ovih, postoje i drugi razlozi za zabrinutost. Evropska sigurnost, ugrožena čvrstim stavom Rusije prema Ukrajini i mogućim proširenjem NATO-a, balansira cijeli kontinent na principu “Tukididovoog ruba”. Cijeli kontekst liči na novi sukob između Zapada i njegovog liberalnog, demokratskog poretka protiv Istoka i njegove autokratije. Štaviše, ima opasan uticaj u bivšim komunističkim državama u širokom pojasu od Baltika do zemalja Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope zbog rastućeg kineskog uticaja kroz investicionu politiku. Evroazijski blok, prije svega Rusija i Kina, sprovode taktičke poteze da dezorjentišu EU, pritom koristeći i energiju kao političko oružje u toj borbi.

– Tenzije mogu dovesti do globalne krize –

U tom smislu, političke tenzije u Bosni i Hercegovini imaju kapacitet da prerastu u globalnu krizu. Ovo “evropsko žarište” ima toliko potencijalnih obrazaca objašnjenja da bi svaki istraživač morao ozbiljno promisliti o stavu koji dijeli sa javnošću. Svijest o značaju narativne kontekstualizacije na i u odnosu na krhko društvo je neophodna. S kulturnog i vjerskog gledišta, na primjer, Bosna i Hercegovina predstavlja mjesto susreta monoteističkih vjera i tradicija, tako da svako neprijateljstvo ima osnov da utječe i na odnose između islama i kršćanstva.

Ako bi neko želio to objasniti kroz prizmu moderne državnosti, treba uključiti sveobuhvatan prikaz etničke raznolikosti, uspon nacionalizma uoči i tokom propadanja univerzalnih carstava (Austro-Ugarskog, Osmanskog, Ruskog) i rast tadašnjih političkih ideja. Taj prikaz bi se trebao baviti historijom Zapadnog Balkana u 19. i 20. vijeku, a ne samo trenutnim previranjima u Bosni i Hercegovini. U suprotnom bi javnost vjerovatno bila pogrešno informisana.

I tu je problem sa najvjerovatnije naručenim mišljenjem objavljenim na stranici www.antiwar.com od Douga Bandowa, višeg saradnika na Cato institutu (Washington, SAD). Osvrćući se na bh. krizu, Bandow je potpuno krivo protumačio napad na suverenitet BiH vođen od strane Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH iz bh. entiteta Republika Srpska, tako što je to pitanje smjestio u kontekst američkih unutrašnjih sporova oko vanjske politike. Libertarijansko zagovaranje neintervencionizma koristi se za isticanje loših strana vojnih operacija 90-ih, kao što je bio slučaj u Clintonovoj administraciji. Da li je to moguće bez posmatranja suštinskih pitanja kao što su pravda, ljudska prava, pravo na odbranu itd.? Ova pitanja ne/intervencionizma potpuno su suspendovali Miloševićev režim i njegovi saradnici u Bosni i Hercegovini, ratni zločinci Karadžić, Krajišnik, Mladić i desetine drugih.

– Neuspjeh međunarodnih institucija –

Neuspjeh u zaštiti ranjivih nacija širom svijeta je sramota za Ujedinjene nacije i sve druge globalne saveze. Znamo da je SAD lider u promociji međunarodne sigurnosti bez obzira na to koja politička opcija, republikanci ili demokrate, bila na vlasti. Ali to je povezano i sa osjećajem za pravdu, gdje je zaštita slabih potrebna akcija i iznad političkih igara i spoljnopolitičkih strategija. Međutim, kao i u slučaju Rohinja i Ujgura, sada vidimo da pitanje zaštite ugroženih više nije prioritet.

Drugačije gledište, zagovaranje konkretnih ideja je više nego legitimno, ali ga treba i argumentirati. Ovo nije slučaj sa Bandowom. Dodikov secesionizam se ne može prihvatiti kao neprijeteći i protiv imperijalizma. Naprotiv, zalaganje za otcjepljenje dijela Bosne i Hercegovine u kojem su počinjeni stravični zločini, među kojima je i zločin genocida na području Srebrenice, svjedoči da bi velikosrpska prijetnja neminovno dovela do oružanog sukoba, ali i da je želja Beograda da uspostavi svoju hegemoniju u cijeloj regiji živa. Mali imperijalizmi su opasni koliko i veliki.

Američki izolacionisti u tom slučaju moraju djelovati s jasnim pokazateljima. Složeni odnosi na Zapadnom Balkanu su dugoročno rezultat uticaja mnogih velikih sila, uključujući i SAD. Povlačenje iz regiona ne može biti po principu dizanja ruku i odlaska. Pravdu treba da dijele oni koji je deklarativno zagovaraju. Pravda bi bila da se poštuje odluka države BiH da bude dio EU-a i NATO-a, ali i da se izbrišu rezultati genocida. U tom slučaju bi se riješili mnogi sporovi, a istinska saradnja na regionalnom nivou dobila bi jasan okvir. Sve zemlje, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Albanija, imale bi prostora da međusobno pronalaze rješenja, bez posredovanja ili nametanja odluka međunarodnih aktera.

*Stavovi i mišljenja izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku akos.ba