U spomen Srebrenici
Sunce se budi, sviće dan, prelijep, pun radosti. Sav onaj zrak odisaše ljepotom i smirenošću. Sunčeve zrake doprješe do nas i poslaše nam čudnu poruku. Poslaše nam poruku da su danas tužne i da će manje sijati nego inače. Kad bi mogli odgonetnuti zbog čega? Kad bi pokušali saznati što to one danas tuguju i šta to iščekuju? Ni one ptice jutros ne cvrkutaše veselim glasom. Pjevale su svoju tužnu pjesmu. Mnogo je alameta oko nas. Mnogo je tih znakova koji nas danas mogu podsjetiti samo na jedno. Svi su jutros osjetili gorki plač koji je odjeknuo Bosnom. Čulo je nebo, čula je zemlja, čula je voda, čula je priroda, čuli su svi. Svi su osjetili te jecaje i to drhtanje lica one majke.Pokrivena starom keranom šamijom čučala je nad tabutima i drhtala, plakala. Kvasila je svoje obraze suzama i šutila je i samo gledala zeleni tabut. Držala je svoje ruke visoko podignute prema Nebu i tiho šapučući je govorila:” O Premilostivi, O Ti koji si Jedan, podari mojim sinovima najbolju nagradu i najljepše mjesto u Džennetu”.
Ovo je dan kome se ni tugu a ni bol ne treba sakrivati. Hodaše njeni sinovi ovim putevima nekada, hodali su i izgledali kao stasiti, gordi jablanovi. Svojim krošnjama pružali su hlad za svakog onog ko je vapio imalo za hladom. Pružali su svoje ruke svakome bez iznimke i pomagali u svemu bez naknade. Hodili su i ubirali samo dobro kako bi ga ponijeli tamo gdje će im biti najpotrebnije. I desi se šta se desi. Dođoše “oni” i porušiše jablanove. Padoše kao kapljice vode na zemlju i hlada kojeg su pružali nesta. Neka se nikada ne zaboravi ovaj dan, ovo bespravno “sječenje”. Neka ona majčina gorka suza bude znak da živi, živjet će i da se nikada zaboraviti neće 11.juli.1995.
Kemal Pandža
Akos.bA
