Godinama jedna suza raste u očevim očima, suza zvana udaja

Kada se rodi kćer, veliko je veselje. Ali odmah i jedna suza, posebna, raste s  godinama. Svaki babo u životu želi jednu kćerku da ima, jednu babinu mezimicu.

Kao kap vode na dlanu je čuva. Pogotovo kada ona na majku liči, to je prava ljubav. Kćerka je sreća. Kćerka je jedan oslonac, koji će uvijek da nazove i pita: Kako si? Treba li ti šta?

Kćerke imaju posebna osjećanja, zato postaju mezimice. Godinama jedna suza raste u očevim očima, suza zvana udaja. Tada babo, ono što je cijeli život pazio, mazio, školovao, hranio, daje već odraslu nepoznatom muškarcu.

Prije nego što krene ta suza, poredaju se slike iz albuma zvanog Godine tada, dok suza kane niz obraze, u tome nizu par sekundi, prođe period  zagrljaja, ljubavi, šetnji, bježanja od malog cuke i trčanje niz kaldrmu zovući:

– Babo, babo!

A u babe se protegnu osmijeh veliki, široki i zagrljaj najsigurniji. Kćerke uvijek znaju da će babo biti na njihovoj strani, šta god bilo. Jedino krilo iz kojeg nikada ne ideš, jeste babino krilo.

Hairli ti, kćeri, bilo.

Piše: Semir Krnjić

Akos.ba