Stav Ibn Taymijje po pitanju javnih rashoda

            Osnovna poenta principa koji je isticao Ibn Taymiyye je da se javni prihodi daju s povjerenjem u ruke vlasti koji bi to trebalo da troši u najboljem interesu naroda, prema uputama Allaha., dž.š. On smatra da treba biti pravedan prema ljudima po pitanju finansija, onako kako je odredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.v.s., a rukovodioci prihoda nemaju pravo da ih raspoređuju po svome nahođenju, jer vlasnici raspoređuju svoju vlastitu imovinu, a ipak, oni su samo čuvari, zastupnici i staratelji, a ne istinski vlasnici. Prema njegovom mišljenju, poglavar države ima isto pravo na javne prihode kao i običan građanin. Navodi primjer drugog halife ‘Umara b. Khattaba kojem je predloženo da poveća svoju platu. Halifa je odgovorio: ,,Znate li koja je sličnost između mene i ovih ljudi (običnih građana)? To je kao da grupa putnika sakupi voju imovinu i preda je jednoj osobi iz svojih redova da troši za njih. Zar bi bilo ispravno za tog čovjeka da daje sebi prednost u pogledu njihove imovine?”

            Ibn Taymiyye zabranjuje vladaru da udjeljuje poklone pojedincima mimo onoga što su zaslužili, samo kako bi zadovoljio svoj hir ili pridobio ljude na svoju stranu, i slično. Također, zalagao se protiv rashoda na zanimanja koja štetno utječu na moral, kao što su prostitucija, pjevači(ce), komičari. Tokom trošenja državnog novca, prioritet treba davati najvažnijim stvarima, a nakon njih sljedećim, manje prioritetnim i nastaviti tim redoslijedom, sve u svrhu zalaganja za opće dobro muslimana.

            Glavne kategorije rashoda, po njegovom mišljenju, su sljedeće:

1. Siromašni i ugroženi;
2. Održavanje vojske za borbu na Božijem putu (jihad) i odbranu;
3. Provođenje zakona i mira;
4. Penzije i plate službenika;
5. Obrazovanje;
6. Infrastruktura;
7. Opće dobro.

            Naravno, Ibn Taymiyye ne smatra da se bilo koji javni prihod može trošiti na navedene kategorije nasumice. Kao što je već spomenuto, njegova podjela javnih prihoda na tri kategorije zasniva se na razlikama njihovih izvora, kao i korisnika. Prve dvije vrste prihoda – ghanima (ratni plijen) i sadaqat – imaju ograničene načine na koje se troše, dok je treća namijenjena da obuvhati sve opće rashode države. Mi to možemo pogledati malo detaljnije:

• Raspodjela ghanime

            Ghanima, koja se sastoji od pokretne imovine, dijeli se na pet dijelova. Četiri dijela za one koji su bili prisutni u bici, bez obzira da li su se stvarno borili ili ne, a preostala petina za državu; korisnici ove petine spominju se u Kur’anu: ,,I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima, ako vjerujete u Allaha.” Pravo Allaha, dž.š., i Njegovo Poslanika, ne znači da je to lična imovina Božijeg Poslanika, nego da se taj dio treba trošiti u javno dobro.

            Što se tiče nepokretne imovine kao što je zemljište, Ibn Taymiyye se suprostavlja šafijskom gledištu da vladar treba i to raspodijeliti. On kaže da to zavisi od njega; ukolikoi on smatra da je ta raspodjela preporučljiva, on može izvršiti tu raspodjelu prateći primjer Božijeg Poslanika, s.a.v.s, a ako smatra da zbog interesa zajednice ne treba vršiti raspodjelu, on može postupiti tako, slijedeći praksu ‘Umara, r.a.

• Trošenje sredstava zekata

            Nema nedoumica u pogledu kategorija trošenja zekata, zato što su njegovi korisnici eksplicitno naznačeni u Kur’anu. Ibn Taymiyye kaže da su muslimani složeni u mišljenju da se sadaqat (misli se na zekat) ne može dati nikome drugome osim kategorijama koje Kur’an eksplicitno navodi: 1) sirotinja (fuqara); 2) ugroženi (masakin); 3) oni koji su angažovani u prikupljanju i upravljanju zekatom (‘amilin); 4) oni čija srca treba izmiriti (mu’allafah al-qulub); 5) oslobađanje zarobljenika (al-riqab); 6) dužnici (al-gharimin); 7) na Allahovom putu (fi sabil Allah) i 8) za putnike namjernike (ibn al-sabil). Ibn Teymiyye daje kratak opis svake od ovih kategorija. Prema njegovom mišljenju, prve dvije kategorije odnose se na ugrožene osobe koje nemaju dovoljno prihoda; razlika između njih je to što jedna vrsta prosi, dok druga ne prosi. Zekat se neće davati bogatom čovjeku ili fizički sposobnom čovjeku koji je u stanju da zarađuje. Službenici koji su zaduženi oko zekata su prikupljači, skrbnici i oni koji se angažuju u vođenju računovodstva, itd. Mu’allafah al-qulub odnosi se i na muslimane i nemuslimane, na bogate i utjecajne ljude koji, kada dobiju novčanu nagradu, mogu postati privrženi islamskoj vjeri, a ne neprijateljski raspoloženi; na ovaj način može se spriječiti da ti ljudi čine zlo i navesti ih da sarađuju u prikupljanju zekata. Ovo davanje zekata bogatim ljudima izgleda vrlo nepošteno, ali to se čini radi višeg interesa zajednice i predstavlja oblik trošenja radi spašavanja zajednice od unutrašnjeg nereda. Al-Riqab uključuje finansijsku pomoć za robove, kojima se pruža mogućnost da dobiju slobodu plaćanjem određene sume novca; koristi se također za oslobađanje zarobljenika. Gharimun su oni ljudi koji nemaju novca za plaćanje dugova pa se novcem od zekata njihovi dugovi mogu otplatiti. Međutim, ukoliko su se oni zadužili zbog poroka, onda se njima neće pomoći sve dok se ne pokaju. Fi sabil Allah predstavlja rashod za one ratnike koji nemaju punu potporu iz drugih izvora državne blagajne. Nekim borcima su podmireni svi rashodi ratovanja – oružje, životinje za jahanje i održavanje. Prema jednom hadisu, i hadždž spada u kategoriju sabil Allah. Ibn al-sabil su putnici namjernici koji putuju od grada do grada – takvim ljudima, čak i kada su kod kuće bogati, zato što im nedostaje dovoljno sredstava u toku njihovog putovanja, dat će se od sredstava zekata.

            Prema Ibn Taymiyyi nije obavezno da se zekat potroši jednako na svih osam kategorija. O njihovom udjelu može se odlučiti imajući u vidu potrebu i značaj. Ukoliko je jedna kategorija značajnija od ostalih, onda se na nju može trošiti više. On podrazumijeva dva kriterija za raspodjelu zekata: zadovoljavanje potreba muslimana (sadd khallah al-muslimin) i podržavanje islamske vjere (mu’unah al-islam). Ukoliko potencijalni korisnik ne zadovoljava nijedan od ovih kriterija, on nema pravo da primi zekat.

            Ibn Taymiyye smatra da, ukoliko vladar nije pravedan i ukoliko ne troši sredstva zekata na njegove propisane korisnike, ljudima je dopušteno da odbiju plaćanje zekata tom vladaru i imaju pravo da ga uruče direktno korisnicima. Razlog tome je što je iznos zekata fiksna suma i što su korisnici zekata također poznati; stoga se direktnim plaćanjem njima postiže isti cilj, dok bi posredovanje nepravednog vladara moglo ugroziti interese korisnika. Što se tiče drugih vrsta državnih prihoda, Ibn Taymiyye smatra da njih treba plaćati čak i onda kada vladar nije pravedan. To je zato što on instituciju države smatra neizbježnom čak i kada ona možda i nije pravedna.

• Trošenje prihoda fai’

            Treća kategorija potrošnje javnih prihoda – u koju Ibn Taymiyye uključuje sve vrste dohodaka izuzev ghanime i zekata – su brojne ekonomske dužnosti države. Činjenica je da je tema potrošnje javnih finansija, sve donedavno, dobijala jako malo pažnje od ekonomskih mislilaca. Dalton kaže: ,,Engleski ekononmisti u cjelini iznenađujuće su malo imali da kažu u vezi s principom javnih rashoda.” Nasuprot ovome, Ibn Taymiyye je poklonio veliku pažnjujavnim rashodima, što je sasvim ispravno, s obzirom da rashodi državnih organa vlasti ovise o količini prihoda. Općenito govoreći, možemo razlikovati dva glavna cilja javnih rashoda na osnovu njihovog razmatranja ovog predmeta: a) očuvanje društvenog života zajednice od nasilnih napada; bilo unutrašnjih ili vanjskih; i b) poboljšanje kvalitete društvenog života.

1. Rashodi za odbranu

            Jedna od primarnih dužnosti države je da brani svoj narod od vanjskog neprijatelja. Čak i u savremeno doba, znatan dio javnih rashoda mnogih država usmjeren je ka ovom cilju. U doba Ibn Taymiyye, odbrana je bila krajnje potrebna zbog krstaških ratova i mongolskih napada. On, stoga, daje veliki značaj rashodima za vojsku i prihode od fai’a. U izvjesnom smislu, striktno govoreći, oni imaju i najviše prava na fai’ (prihod dobijen od neprijatelja bez stvarne borbe). Ratne udovice i njihovu djecu treba, također, pomagati iz državnih prihoda.

            Što se tiče unutrašnjeg mira i sigurnosti, Ibn Taymiyye naglašava da prihod od fai’ treba također trošiti na plate i nadnice onih koji čuvaju teritoriju. Primjer takvih rashoda je iznos koji se namjenjuje zbližavanju srca. Prema njegovom mišljenju, taj novac se može davati i muslimanima i nemuslimanima u svrhu koegzistencije i prevazilaženja eventualnih nesuglasica. U ovu kategoriju lahko se mogu uključiti  i rashodi na policiju i druge snage za očuvanje mira, ili se oni mogu obračunati uz rashode za državnu administraciju i ministarstva.

1. Druge kategorije rashoda

            Kao što smo dosad vidjeli, odbrana je jako važna i neophodno ju je finansirati i iz sredstava ghanime i zekata, kao i fai’a. Također smo ustanovili da ugrožene i siromašne osobe treba uglavnom pomagati iz jedne petine ghanima i iz prihoda zekata. Društvena sigurnost ima visoki prioritet u blagostanju države. Ibn Taymiyye sugeriše da, ukoliko zekat i ghanima ne budu dovoljni za podmirivanje potreba ugroženih i siromašnih, treba ih potpomoći iz prihoda fai’. Osnovni princip je da sezadovolji želja i ispuni potreba.

            Ostale kategorije državnih rashoda, kako ih je opisao Ibn Taymiyye, su:

1. Rashodi na guvernere, ministre i druge državne službenike – koji su neohodni za svaku vladu – moraju doći iz prihoda fai’.
2. Provođenje pravde spada, također, u značajne funkcije države. Prema Ibn Taymiyyi, država se mora pobrinuti za to – i sudije i kadije moraju se isplaćivati iz državne blagajne.
3. Kako bi postali dobri građani, država građanima mora obezbijediti škole. Oni koji se angažuju za podučavanje ljudi i koji upućuju ljude u vjerskim pitanjima, ili se posvete učenju, treba pomagati iz državnih prihoda.
4. Komunalne usluge, infrastruktura i ekonomski zadaci koje općenito ne obavljaju pojedinci, treba također da budu u nadležnosti vlade. Ibn Taymiyye predlaže da se ceste, kanali, mostovi i sl., grade iz prihoda fai’a.

            Ovo, naravno, predstavlja približan spisak stavki javnih rashoda, i ni u kojem slučaju nije potpun. U principu, prihode od fai’a treba trošiti na svaku vrstu projekata za blagostanje ljudi prioritet projekta ostavlja se na izbor vladara, ali javno zdravstvo, dodaci za djecu, penzije i drugi oblici društvene sigurnosti, subvencije za cijene, promoviranje privrednih djelatnosti i trgovine, poštanske i transportne usluge i sl, moraju pri tome imati značajno mjesto. Princip koji Ibn Taymiyye postavlja u vezi sa izborom prioriteta jeste da se krene od najznačajnijih prema manje značajnim, dajući pri tome prioritet produktivnim rashodima nad neproduktivnim. S obzirom da sirotinja i ugroženi imaju veliki udio u zekatu i dobijaju petinu ghanime, prihode od fai’a trebaju imati društveni projekti i projekti za blagostanje ljudi. U slučaju kada prihodi od zekata nisu dovoljni, a kada prihod od fai’a ne ostavlja višak, moguće je osnivanje dodatnih fondova, kao što ćemo kasnije vidjeti.

Izvor: ”IBN TAYMIYYINA ekonomska misao”

Autor: Abdul Azim Islahi

Prijevod: Resul M.

Za Akos.ba pripremila: Adisa O.