Poezija: Sarajevo u doba korone

Sarajevo u doba korone

Teška vremena i još teži ljudi,
nama je u krvi praviti se pametan i
ne mariti ni za čije mišljenje.
A i što bi? Mi smo najpametniji,
sve znamo i svi naučnici su budale.
Korone nema, ali ljudi umiru,
mislim, umirali su i do sad, zar ne?
Lockdown? Ne.
Vakcine? Čipovanje, sterilizacija,
autoimune bolesti.

Ne poštujemo mjere, šta će nam.
S kafe na kafu, s planine na planinu,
iz tramvaja u autobus. Iz tržnog centra,
u tržni centar, iz radnje u radnju.
U odijelima ili u trenerkama, svejedno,
sve sami stručnjaci.
A doktori? Medicinsko osoblje?
Pa svakako rade svoj posao,
ko im je kriv. Mogli su biti političari ili
trgovci. Pa dizati cijene, onako,
krvnički. Zgazi sirotinju, ko ima, on
i ne primjećuje da je nešto poskupilo.

Vlada ova ili vlada ona? Sve je to isto.
Njima je dobro, a nama još bolje.
Šiša, kafica, kladionica, privatni derneci,
sedam puta u sedmici.

Teško je masku nositi, distancu držati,
malo se žrtvovati, kad dođe vakcina, vakcinisati.
Malo više u kući sa svojima biti.
Lahko je pametovati,
mudrovati,
teorije zavjere govoriti.

Istina, naši političari su nesposobni.
Zarobljeni u vlastitim interesima,
prepucavanjima, takmiče se ko je gori.
A narod? Pametuje, ne poštuje i šuti i trpi.
Ne znam da je naš mentalitet kroz historiju,
bio takav. Mi smo narod pobune.
Ima li u nama buntovnika?
Svi su zube lomili na nama,
od Osmanlija do Austro-Ugara.
Od četnika i ustaša, do
neočetnika i neoustaša.
Pa zar će šaka političara,
krojiti naše sudbine? Mi smo ih birali,
i mi ih možemo natjerati,
samo da rade svoj posao!
A narod? Da poštuje mjere,
ako neće da sluša lokalne,
može svjetske doktore i političare.

Umiru nam ljudi i stari i mladi,
Sa koronom ili od korone – svejedno.
Danas majka, sutra otac, brat, sestra,
nana, dedo.
Oči pune suza, bol u prsima.
Tabuti, sanduci, dženaze i sahrane.
Mezar i grob.
Tišina.

Sarajevo moje, dozovi se.
Istina je surova:

Ljudi,

Umiru.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza